Iako bi sa strane gledano ovdašnje ustaljene rasprave o jeziku delovale sumanuto, jer se sve do jedne vode bez i jednog prevodioca, gde se sve sukobljene strane savršeno razumeju, upravo je u nerazumevanju uzrok svih njih. Ali u suštinskom nerazumevanju i nedostatku želje da se suprotna strana razume, a ne u jezičkom nerazumevanju.

Sve je (ponovo) počelo kada se u nekim udžbenicima za srpski jezik za osmi razred osnovnog obrazovanja u Srbiji našla informacija da hrvatski, bosanski i crnogorski ne spadaju u grupu južnoslovenskih jezika, već da su to samo srpski, slovenački, bugarski i makedonski. Za učenike je to ilustrovano i stablom jezika i fusnotom koja se odnosi na srpski jezik koja glasi: “Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci ovaj jezik nazivaju hrvatski, bosanski/bošnjački i crnogorski.”

Nije mnogo bilo potrebno nakon što je sporna formulacija dospela u javnost da se oglase i oni koji su za to nadležni i oni koji nisu. Uvređeni, povređeni, osupnuti su skočili na noge sa salvom optužbi u kojima se kao krivci za ovu nesrećnu formulaciju navode, kako drugačije reći, već – svi odreda. Od lingvista, preko Odbora za standardizaciju srpskog jezika, SANU, pa sve do države Srbije. Prvo je predsednica Hrvatskog nacionalnog veća (HNV) u Srbiji zatražila da svi udžbenici iz srpskog jezika za osmi razred budu povučeni iz upotrebe jer, kako je rekla, osporavaju postojanje hrvatskog jezika, kao i bosanskog i crnogorskog. Videla je u ovome “već viđenu indoktrinaciju srpskog sveta”. Zatim je i predsednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini ocenio da se u udžbenicima srpskog jezika negira postojanje hrvatskog jezika, ne propustivši da, kao i u gotovo svim svojim javnim istupima, uporedi položaj srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Gde je, po njegovom, hrvatska nacionalna manjina u neuporedivo gorem položaju. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao krovna institucija za proučavanje hrvatskog jezika izrazio je “najoštriju osudu postupka srbijanskih obrazovnih vlasti da u udžbenike za osnovnu školu umeće krajnje apsurdnu, znanstveno potpuno neodrživu i netočnu tezu kako je hrvatski jezik samo jedan od naziva za srpski jezik”. Onda je i predsednik Hrvatske poručio: “Ne možemo mi odrediti šta će pisati u knjigama u Srbiji, ali možemo početi razmišljati o recipročnim merama.” Premijer Hrvatske je zatim sve ovo ocenio kao “nedostatak poštovanja prema Hrvatskoj”, dok je za ministra spoljnih i evropskih poslova Hrvatske u pitanju “sramotno ponašanje srpskih vlasti”. On je, navodno, uputio i protestnu notu Srbiji.

Na sve ove javne prozivke reagovali su, dakako, i iz Srbije. U većini slučajeva odricanjem odgovornosti i, takođe, bez vidljive želje da se nadiđe problem i očigledno neslaganje. Svako je u eter odašiljao poruke bez adresata i vodio sopstveni monolog, što na srpskom, što na hrvatskom jeziku.

A za to vreme, institucije i kulturna i javna tela u Srbiji hrvatski jezik priznaju i prihvataju kao jezik službene i javne upotrebe pripadnika hrvatske nacionalne manjine. Srbija je ratifikovala Evropsku povelju o regionalnim i manjinskim jezicima i prihvatila da će štititi i unapređivati položaj hrvatskog jezika. Ulaže značajna sredstva u manjinske medije, u manjinsko obrazovanje…

Šta se onda želelo postići čitavom ovom burom reakcija? Možda je i krenula kao ukazivanje na očigledan propust u udžbeniku, ali završila se uobičajeno – upiranjem prsta, javnom prozivkom i raspravom bez imalo napora da se propust reši. I na kraju – tužakanjem. I to iz institucije koja bi trebalo da okuplja intelektualnu elitu i da teži da naukom doprinosi boljitku čitavog čovečanstva, da umetnošću nadilazi granice. Naime, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), odnosno Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU, predložio je Vladi Republike Hrvatske da kao jedan od uslova za pristupanje Srbije Evropskoj uniji zatraži da zvanični Beograd, kako navode, “javno i nedvosmisleno prizna hrvatski jezik kao poseban i nezavisan standardni jezik i jedan od službenih jezika EU”. Nakon kratkog upita s adrese Srpskog privrednog društva Privrednik o tome zašto se o jezičkom pitanju obraćaju Vladi, a ne kolegama u čijoj je nadležnosti sporno pitanje, odgovorili su da “Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nema odnose sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti zato jer se SANU još nije odrekla svojih velikosrpskih memoranduma koji su izazvali poznate posljedice”.

A onda je HAZU brže-bolje svoj odgovor i javno istaknuo na svom veb sajtu, dičeći se valjda svojim stavom i odlučnošću da “nemaju odnose”.