Puno se buke diglo oko imenovanja hrvatskog eurozastupnika Tonina Picule novim izvjestiteljem Europskog parlamenta (EP) za Srbiju. U sljedećih pet godina njegovim perom pisat će se izvještaji EP-a o političkom „napretku“ Srbije na njenom europskom putu. Proteklih pet godina tu dužnost obavljao je Vladimir Bilčik, slovački eurozastupnik iz grupe Europske pučke stranke, iste političke grupacije kojoj pripada i Vučićev SNS. Bilčik se u svome mandatu nije posebno isticao, niti je važio za pretjerano bitnu kariku u odnosima između Srbije i EU. Sama dužnost izvjestitelja EP je po političkoj snazi dosta neutjecajna. Kakve god zaključke, rezolucije i mišljenja donesi EP oni su, s jedne strane, rezultat kompromisa svih vodećih političkih opcija, a s druge strane nisu obvezni za bilo koju drugu europsku instituciju. U tom smislu, izvještaji koje će u sljedećim godinama pisati Picula, a o njima glasati EP, neće direktno moći utjecati na sudbinu pristupnih pregovora Srbije EU. Ključnu riječ u pregovorima s državama kandidatima vode Europska komisija i Europsko vijeće koje odlučuje o početku pregovora s državama kandidatima, otvaranju i zatvaranju poglavlja, te konačnom pristupanju zemlje EU. EP u teoriji mora odobriti svako proširenje, ali tada na snagu stupa stranačka stega i glasa se identično onako kako su odlučili šefovi država koji proširenje i odobravaju.

Jedini razlog zašto je Piculino imenovanje izvjestiteljem postala vijest je činjenica da se radi o Hrvatu, a ne o Slovaku, Poljaku ili Čehu, kao i činjenica da je Picula u svojoj europskoj političkoj karijeri već obavljao slične uloge u političkom susjedstvu. Picula je bio član izaslanstva za odnose s BiH i Kosovom, te član parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje Srbije EU. U obnašanju tih dužnosti on je često i rado govorio o Srbiji, kritizirao njen stav prema Rusiji i njenom odbijanju da joj uvede sankcije, a za vrijeme političke krize u Crnoj Gori oštro je kritizirao Srpsku pravoslavnu crkvu kao faktor nestabilnosti. U prijevodu, Picula nije radio ništa drugo osim onoga što se od njega i očekivalo. Naravno da je Picula kao i svaki drugi političar u svojim izjavama bio pristran i subjektivan, ali to nije iznenađujuće i ne odstupa od opće norme koja važi u politici.

Ipak, sve bitno što će se u sljedećim godinama događati između Srbije i EU neće imati puno veze s Piculom i njegovim izvještajima, već prije svega s Njemačkom, Francuskom i samim vrhom EU, Ursulom fon der Lajen i grupacijom oko nje koja na dnevnoj razini određuje u kojem će smjeru ići EU. EU danas pokreću prije svega ekonomski interesi najmoćnijih država članica koje te interese brižljivo zamataju u vrijednosne omote poput vladavine prava, demokracije, transparentnosti, različitosti i sličnih temeljenih vrijednosti. No, ukoliko EU bude imala dovoljno ekonomske koristi od članstva Srbije, s vremenom će sve te vrijednosti biti prilagođene ekonomskim interesima. U slučaju Srbije taj izraziti ekonomski interes danas se ogleda u potencijalnom rudniku litija, zbog kojeg je Srbija u posljednjih godinu dana postala izrazito popularna u Berlinu i Briselu. Najbolje se to vidjelo na velikom skupu u Beogradu o sirovinama na koji su došli osobno njemački kancelar Olaf Šolc, potpredsjednik Europske komisije za Grin dil Maroš Šefčović, zatim izvršni direktori velikih europskih banaka, kao i izvršni direktor Mercedes-Benca. Iz izjava europskih čelnika je vidljivo da oni eksploataciju litija u Srbiji za potrebe europske zelene transformacije vide kao gotovu stvar. Ponajviše je vidljivo to iz izjave Ursule fon der Lajen, koja je prošloga tjedna u Beogradu izjavila da će EU u suradnji sa Srbijom na projektima za eksploataciju sirovina poštivati prelijepu prirodu Srbije. U prijevodu, dala je do znanja da je osobno uključena u taj projekt, da ona osobno jamči nezadovoljnom dijelu javnosti u Srbiji da neće doći do onečišćenja okoliša i da je taj projekt postao bitan element odnosa EU i Srbije. Projekt koji istovremeno ima potporu Aleksandra Vučića i Ursule fon de Lajen ne zvuči kao projekt kojeg itko može zaustaviti. Sve ovo upućuje na činjenicu da bi se put Srbije prema članstvu u EU mogao nastaviti puno brže nego što to sada izgleda.