Propast nekad slavnog giganta, pulskog brodogradilišta Uljanik, već danima puni novinske stupce, a vijest o pokretanju stečaja visi u zraku. Čeka se samo prikladan trenutak. Priprema je odrađena, a javnost čeka kraj agonije. Brodogradilište, koje je već čitav niz godina disfunkcionalno i čije poslovanje ovisi gotovo isključivo o državi i njenim jamstvima, došlo je izgleda do zida. Uljanik je izgubio političko zaleđe, što je omogućilo da se praktički preko noći otvori Pandorina kutija iz koje su prokuljale dubioze, dugovi, kaos, malverzacije, a izgledno i kriminal.

Čini se da su uljanikovci izgubili najvažniju bitku. To je bitka za naklonost javnog mnijenja koje je danas gotovo jednoglasno na strani ideje o gašenju proizvodnje brodova u Puli ili bar gašenja proizvodnje koja stvara gubitke. Mediji danima svojim naslovnicama vrše topničku paljbu po ostacima ideje kako je brodogradnja potrebna Hrvatskoj. Svi relevantni podaci govore da je cijena održavanja brodogradnje toliko visoka da se toj industriji u Puli približava siguran kraj. Prosječnom hrvatskom građaninu koji muči muku s kreditima, režijama i visokim porezima teško je ostati imun na bombastične naslove o milijardama kuna utučenima u poticanje brodogradnje.

Istovremeno s poslovnim krahom, otkazivanjem već naručenih brodova i štrajkom radnika, na Uljanik se sručila i policijska akcija nakon koje je 12 bivših i sadašnjih visokopozicioniranih direktora završilo iza rešetaka pod sumnjama da su brodogradilištu prouzročili štetu od nevjerojatnih 1,5 milijardi kuna. Uhićeni su čak i direktori te tvrtke od prije deset i više godina, što ukazuje na razmjere disfunkcionalnosti hrvatske države. Nemoguće se oteti dojmu da su uhićenja došla kao šlag na tortu priče o kraju brodogradilišta. Također, nemoguće je ne primijetiti narativ, koji se pažljivo plete već mjesecima, kako su najveći krivci za propast brodogradilišta nitko drugi nego sami radnici kao vlasnici 47 posto udjela. A političari koji su uspostavili i održavali nakaradni poslovni model u Uljaniku ponovno se izvlače iz cijele priče i međusobno optužuju. Čude se odakle sad to, kao da je kriza nastala preko noći, a milijarde kuna nestale u treptaju oka. Kako to i inače biva, istarski IDS optužuje Zagreb, a sadašnja vlada bivšu vladu. Krivnja za propast Uljanika u predvečerje europskih izbora je nešto što nitko od njih ne želi na svojim leđima. Istina je da su svi u pravu, svi su odgovorni i za propast i za kriminal koji se odvijao pod sigurnim skutima političke zaštite koju su uživali trenutno osumnjičeni Uljanikovi menadžeri. Površnom pretragom po internetu moguće je pronaći na desetke fotografija uhićenika s bivšom i sadašnjom kremom hrvatske politike, ministrima i premijerima. Šansa da nisu znali da stotine milijuna kuna javnog novca završava umjesto u restrukturiranju brodogradnje u privatnim džepovima je malo iznad nule. Nemoguće je da ništa nisu znali ni mnogi članovi nadzornih odbora, Hrvatske banke za obnovu i razvoj, deseci odbora koji su sudjelovali u odobravanju niza državnih financijskih injekcija…

No unatoč svemu, nitko od njih neće dijeliti sudbinu Uljanikovih menadžera, a još manje brodograditelja, škverana, radnika. Njima se ovih dana nudi formula: trećina nastavlja raditi u reformiranom brodogradilištu, trećina u inozemstvo, a trećina na burzu. Nakon sedam mjeseci bez plaće i njima je dosta muke i poniženja, žele znati na čemu su, makar to značilo i stečaj Uljanika. Svjesni su da javnost nema previše razumijevanja za njihove muke. Nakon desetljeća otvorene i bahate pljačke države kroz državna poduzeća malo tko želi slušati o tome kako brodogradnja doprinosi hrvatskom bruto domaćem proizvodu. Iako su najmanje odgovorni za propast brodogradilišta, radnici će platiti najvišu cijenu. Njihova krivica nije ništa veća od krivice drugih koji desetljećima uporno biraju iste, jednako nesposobne i jednako netransparentne političke modele i programe.

Uljanik je, kao i Agrokor i čitav niz drugih giganata koji padaju posljednjih godina, savršen simbol hrvatske države u cjelini. Nesposobnost, neodgovornost, nebriga i kriminal, riječi koje savršeno opisuju poslovanje Uljanika, mogu se primijeniti i na čitavu državu koja iz godine u godinu ostaje bez svojih najjačih tvrtki, ali i bez građana koji odlaze iz takve države. Uljanik stoga nije iznimka nego pravilo, kao što i kriminal kojem svjedočimo više nije iznimka nego pravilo. Propadanje je odavno jedina konstanta hrvatskog društva i ono će se nastaviti do točke u kojoj neće ostati ničega vrijednog spomena. Brodogradilište Uljanik samo je jedna od stanica na tom putu prema dnu.