Povratak Slavena Bilića na kormilo hrvatske nogometne reprezentacije nije samo stručno, nogometno pitanje, nego i u značajnoj mjeri političko. Zbog značajnih uspjeha nogometne vrste na svjetskim prvenstvima od 1998. do danas, nogomet je u Hrvatskoj zauzeo centralno mjesto u društvenoj hijerarhiji i sve što se odvija u i oko nogometne reprezentacije postalo je dio političkih procesa u društvu. Nije slučajno da se eksplozija javnog izražavanja nacionalizma poklopila s najvećim uspjesima nogometne reprezentacije. Od 2018. kada je reprezentacija osvojila srebro, preko 2022. i bronce u Kataru, da bi sve kulminiralo velikim Tompsonovim koncertom 2025. godine. Glavni okidač tog nacionalnog ushita bio je nogomet i nogometni uspjesi na koje se onda nadovezao i uvijek popularni Marko Perković sa svojim jasnim aluzijama na NDH, kojima je dolio ulje na vatru nacionalnog ushita stotinama tisuća Hrvata koji su oduševljeno pohodili njegove koncerte.

Vrlo važnu ulogu u tom sustavu odigrao je i Zlatko Dalić, sada već bivši izbornik, koji je u javnosti izgradio sliku skrušenog vjernika, pobožnog i marljivog radnika koji na reprezentaciju gleda kao na obitelj i za svaku pobjedu zahvaljuje Bogu i Božjoj providnosti. Takva osoba na mjestu izbornika upotpunjena vrhunskim rezultatima s dva svjetska prvenstva pretvorila je nogomet u ozbiljno ideološko oružje desnice. To je prepoznala i vladajuća stranka, pa se i danas sjećamo fotografija Kolinde u Rusiji ili Plenkovićevog rukovanja s Tompsonom. Odlazak Dalića i dolazak Bilića mogao bi u tom smislu predstavljati kraj te apsolutne vezanosti nogometne reprezentacije uz isključivo vjerski, religiozni i desni narativ koji je izgrađen zadnjih osam godina zahvaljujući prije svega uspjesima na dva svjetska prvenstva. Pitanje da li je Bilić dovoljno desno za nogometnu reprezentaciju i navijače pojavilo se i na konferenciji za novinare prilikom njegovog predstavljanja. I to je pitanje potpuno razumljivo s obzirom na standard koji je uspostavljen i u kojem je bilo malo ili vrlo malo mjesta za one koji bi navijali za reprezentaciju, a ne uklapaju se u kriterije domoljublja koje gaji današnja hrvatska desnica.

Zanimljiva je i lakoća s kojom je Bilić izabran za izbornika, preko noći. U medijima se iznenada pojavila informacija da će on biti novi izbornik reprezentacije i svega dva dana kasnije predstavljen je javnosti. Teoretičari zavjere bi zbog takve brzine imenovanja mogli izgraditi teoriju da je Bilićevo imenovanje bila nečija direktiva, možda politička i to s najviših instanci. Činjenica je da je Plenkoviću javna glorifikacija NDH, koja izbija na sve strane, počela predstavljati problem. Da li je moguće da je vraćanje Bilića, kao umjerene osobe bez ikakvih nacionalističkih ili izraženo vjerskih obilježja, pokušaj da se cijeli narativ koji se počeo vrtjeti oko nogometa vrati u okvire mejnstrima? Vrlo lako moguće, pogotovo kada znamo da vladajuća stranka u potpunosti kontrolira Hrvatski nogometni savez. Tim više što Bilić nema velike nogometne rezultate posljednjih 10 godina i što bi prosječni navijač u ovom trenutku mogao nabrojati barem tri trenera koji su u ovom trenutku mjesto izbornika zaslužili više od njega. Zbog svega navedenoga sasvim bi bilo moguće zamisliti situaciji u kojoj vladajuća stranka preko osobe izbornika pokušava utjecati na količinu nacionalizma na stadionima, ulicama i trgovima. Kako god bilo, dojam je da su svi oni koji su se ozbiljno zabrinuli zbog radikalizacije dijela društva i sve većeg upliva nacionalizma i religioznosti u sport odahnuli izborom Slavena Bilića. Ne (samo) zbog njegovih trenerskih vještina, nego i zbog činjenica što se radi o osobi koja u svojim javnim nastupima puno više govori o nogometu, a puno manje o svemu ostalom, pogotovo o temama koje dijele društvo na dva oštro suprotstavljena pola.