Pustinja ruševina

Piše: Dušan Cvetanović

Rezultat rata poražavajući je: gotovo sedamdeset tisuća mrtvih, uništena generacija Palestinaca, stravični zločini nad izraelskim civilima i eskalacija mržnje ne samo na Bliskom istoku, nego i u dijaspori širom Europe i Amerike. Rat koji je trebao „osigurati mir“ samo je produbio jaz između dva naroda

Prosvjed novinara u Zagrebu na kojem zahtjevaju prekid ubijanja novinara, civila i djece u Gazi, prekid prisilnog izgladnjivanja stanovništva te slobodan pristup humanitarnoj pomoći i međunarodnim novinarima u Gazi. Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Ratovi između Izraela i njegovih bliskoistočnih susjeda oduvijek su, zbog svoje učestalosti, predstavljali izazov učenicima srednjih škola. Ključno pitanje uvijek je bilo – tko je pobijedio? Buduće generacije sada će toj seriji ratova morati pridodati i ovaj najnoviji, najkrvaviji do sada – rat u Gazi. Službene brojke govore o 68.000 mrtvih Palestinaca i 1.500 Izraelaca. I dok je broj žrtava donekle poznat, odgovor na pitanje tko je pobijedio gotovo je nemoguće pronaći u šumi suprotstavljenih narativa. Izrael je ubio većinu poznatih Hamasovih vođa, ali to ne znači da je Hamas uništen – niti približno. Unatoč stravičnim zločinima koje je počinio tijekom napada na Izrael, Hamas je uspio postići da brojne zapadne zemlje priznaju Palestinu. No ni to nije pobjeda. Gaza je razorena, deseci tisuća ljudi su ubijeni, a cijeli teritorij koji je nekoć bio palestinski sada je pod izravnom izraelskom kontrolom.

Za one koji nisu opterećeni ideološkim tumačenjima, ovaj je rat – od početka do kraja – bio besmislen. Nijedna strana nije dobila ništa vrijedno spomena, a deseci tisuća ljudi izgubili su živote na najstravičnije načine. Ubijana su djeca u kolijevkama, bolesnici, žene, starci – civili svih dobi i spolova – noževima, bombama, u požarima svojih domova. Počinjeni su stravični ratni zločini s obje strane, a konačan rezultat je, objektivno, jedno veliko ništa. Gaza više gotovo ne postoji – pretvorena je u pustinju ruševina. Istodobno, Izrael nije osvojio teritorij koji će trajno zadržati, nije smanjio mržnju nego ju je produbio do razine koja će trajati generacijama. Politički saldo Izraela nakon ovog rata više nalikuje moralnom i diplomatskom bankrotu nego trijumfu. Po prvi put u povijesti, važne zapadne zemlje – Velika Britanija, Francuska, Kanada i Australija – priznale su Palestinu kao državu. Simboličan čin, ali snažan u poruci. Istodobno, izraelski premijer Benjamin Netanjahu suočen je s optužnicom za genocid pred Međunarodnim kaznenim sudom i ne smije kročiti na teritorij većine zapadnih država koje su donedavno bile bezuvjetni saveznici Izraela. U samom Izraelu društvo je duboko podijeljeno, a osjećaj sigurnosti – glavni cilj rata – nikada nije bio manji. Što je, dakle, Izrael dobio? Ni sigurnost, ni mir – samo globalnu izolaciju i generacije novih neprijatelja.

Hamas je, unatoč počinjenim zločinima, uspio ono što nijedna palestinska vlast prije nije – staviti palestinsku državu u fokus svjetske pažnje. Uspio je isprovocirati reakciju Izraela bez presedana, a količina ubijanja i smrti prisilila je izraelske zapadne saveznike da učine nešto drugačije od onoga što su činili ranije. No to nije nikakva Hamasova pobjeda, nego gorak paradoks: iz krvi i mržnje nastalo je priznanje koje na terenu ništa ne mijenja. Izraelske trupe i dalje kontroliraju Zapadnu obalu, američka politika štiti Izrael od ozbiljnih sankcija, a palestinska država postoji samo u rezolucijama i političkim govorima. Donald Trump, sada u ulozi mirotvorca i posrednika u oslobađanju talaca, nastoji se prikazati kao tvorac „novog mira“. No riječ je tek o kratkom zatišju između ciklusa nasilja. Sukob koji traje više od sedamdeset godina ne može se riješiti jednim sporazumom ili potpisom.

Rezultat rata poražavajući je: gotovo sedamdeset tisuća mrtvih, uništena generacija Palestinaca, stravični zločini nad izraelskim civilima i eskalacija mržnje ne samo na Bliskom istoku, nego i u dijaspori širom Europe i Amerike. Rat koji je trebao „osigurati mir“ samo je produbio jaz između dva naroda osuđena na suživot, ali nesposobna za isti. Priznanja Palestine od strane zapadnih država ostaju simbolični činovi bez stvarne moći. Nitko ne može natjerati Izrael da se povuče sa Zapadne obale, a Amerikanci to nikada neće tražiti. Palestinci i dalje sanjaju o protjerivanju Židova, dok Izrael živi u mentalitetu tvrđave okružene neprijateljima.

U konačnici, sukob Izraela i Palestine nije borba dvaju naroda, nego dvaju fanatizama – koji se međusobno hrane. Ratovi utemeljeni na religiji nemaju rok trajanja: ne završavaju mirovnim sporazumima, niti diplomatskim priznanjima, truju generacije i samo mijenjaju protagoniste i oružje. Ovaj posljednji sukob između Izraela i Hamasa bit će tek fusnota u udžbenicima budućih generacija, uskoro zamijenjena novom stranom krvavog ciklusa. I dok svijet slavi „mir“ pod Trumpovim pokroviteljstvom, istina ostaje jasna: mira nema. Postoji samo kraće ili duže zatišje između dviju eksplozija.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: