Proljetno popodne u bjelovarskom kraju. Hitam na izložbu u selo Nartu pored Bjelovara. Tamo neki vrijedni ljudi u malom parohijskom domu, pored crkve u vječnoj obnovi, organiziraju izložbu kulturnog naslijeđa. Stoljećima su tu preživljavali i opstajali. Najprije u borbama s Turcima, pa onda čuvajući sebe i svoj identitet u austrougarskoj imperiji, da bi ih onda s leđa dočekala i zamalo sasjekla NDH i njena crna vojska. Između svega toga izložba „Kulturno-historijsko naslijeđe pravoslavnih Srba na prostorima Hrvatske i Slavonije“ u Narti. Pa tko bi to propustio!

Crkva Svetog velikomučenika Georgija neuređene je fasade. Manja je kopija bjelovarskog Hrama svete Trojice. Kako sam na izložbu uranio, odlazim na groblje koje priča svoju priču. Ugledni Srbi iz prohujalih vremena i njihovi drevni spomenici podsjećaju na nekada moćnu nacionalnu zajednicu. Natpisi na njima su ćirilični i gotovo nečitki. Većinom su iz 19. stoljeća. „Ćuti stijena kamen tvrdi, nijemo krije naše blago, strica, oca, druga, brata…“, piše na spomeniku Milanu Barišiću, trgovcu i posjedniku, koji je umro 1906. i od čijih posjeda danas vjerojatno ništa ne ostade. U njegovoj blizini vječni sanak sniva pod zvijezdom petokrakom „učesnik NOB-a, sekretar ogranka SKH Narte, predsjednik DVD u Narti i predsjednik lokalne podružnice šumarije Ivanska“, Branko Božiković kojega je „okrutna bolest i neumoljiva smrta“ od porodice otrgla prije 52 ljeta. Tu je i spomenik Hrvatima i Srbima, partizanskim borcima iz Narte, Paljevine i Kolarevog Sela, koji padoše u borbi za oslobođenje Narte, njihova su imena na spomeniku. Imena i nacionalnost onih domaćina, žena i djece koji su na spomeniku označeni tek kao „žrtve fašističkog terora“, nema, a bijaše ih četrdeset i četvero.

Groblja na svoj način svjedoče o prohujalim vremenima koja su u fizičkom, ali i duhovnom smislu dovela srpsku zajednicu na rub izumiranja i zato je važno barem samima sebi ovakvim izložbama pokazati da su tu bili i živjeli. Izložbu je postavio fotograf Boris Bjelajac iz Daruvara, koji je aktivan i u Vijeću srpske nacionalne manjine u tom gradu. Ideju da pokaže fotografije blaga Srba u ovom dijelu Hrvatske dobio je obilazeći muzeje Srpske pravoslavne crkve u Beogradu i Zagrebu. „Izložba se sastoji od četiri tematska bloka. Radi se o ikonama, crkvenom metalu, evanđeljima i crkvenom tekstilu. Ja sam kao klinac bio u Patrijaršiji u Beogradu u posjeti Slobodanu Mileusniću, čovjeku iz našeg kraja koji je formirao Muzej Srpske pravoslavne crkve, a te 1998. crkva je obilježavala 800 godina manastira Hilandar. Ideja ove izložbe je da obiđe prostore u Hrvatskoj odakle su motivi na slikama. Dakle, Daruvar, Bjelovar, Podravinu… Želimo ovom izložbom pokazati da Srbi imaju duboke korijene na ovim prostorima. Kulturno naslijeđe Srba u Hrvatskoj se zataškava i ovo je pokušaj da se to zaustavi”, kaže Bjelajac.

Advokat Radovan Dožudić potpredsjednik je VSNM-a Bjelovarsko-bilogorske županije. Na izložbi je i knjiga iz njegove biblioteke. Knjigu je njegovom ocu, liječniku Siniši, s posvetom poklonio episkop slavonski Emilijan još 1963. U knjizi su podaci o Srbima ovog kraja. Tako je u Narti 1929. živjelo 529 Srba. Danas ih je više nego upola manje, a na samoj izložbi okupilo se dvadesetak ljudi. Dožudić ih je podsjetio kako se prije živjelo na ovim prostorima.

„Kuće, tzv, brvnare su bile od sabijenog blata u kombinaciji s gredama, pokrivene slamom ili su bile drvene. Istovremeno kada su ta sela nastajala ili su formirane porodične zadruge podizana su i duhovna svetišta, crkve ili hramovi. To im je bilo važno i zbog molitve i zbog sabornosti. Ista je stvar i s pravoslavcima i s katolicima na ovom području. Crkve su građene od istih materijala kao kuće, pa je njih sačuvano veoma malo. Jedan od najljepših primjeraka je crkva kod Grubišnog Polja u selu Mali Zdenci, gdje se nalazi Crkva Rođenja Presvete Bogorodice, koja je pod zaštitom države. U to vrijeme vladalo je siromaštvo, nije bilo cesta, ljudi su bili nepismeni, ali su imali potrebu graditi lijepe crkve, koje su lijepo oslikavali. Imali su potrebu za estetikom i umjetnošću. Crkve su oslikavali putujući slikari, bilo ih je iz Ukrajine, Rusije, Makedonije, Grčke, Srbije i iz naših krajeva. Oni su oslikavali ikone i radili namještaj u crkvama. Njihova imena nisu zabilježena. Ta potreba za duhovnošću, ali i ljepotom u nama postoji i danas“, priča Dožudić.

Srpska pravoslavna crkva u ovom dijelu Hrvatske ima što pokazati ljudima koje zanima crkvena umjetnost. „Naša Bogorodica Lepavinska ne samo što je velika svetinja koju posjećujemo i cjelivamo radi zajedništva, radi naših najbližih i radi nas samih, nego je i vrhunski umjetnički rad. U Pavljanima je obnovljen ikonostas, a na njemu su ikone koje bi mogle stajati u bilo kojoj galeriji u Evropi. Veličanstven je i ikonostas u Daruvaru, koji je također obnovljen“, nastavlja Dožudić. On je posebno istaknuo fotografiju slike kojom se slavi trenutak kada „Srbi i Hrvati primaju privilegije od austrijskog cara Rudolfa II“. Slika autora Joakima Markovića je iz sredine 18. stoljeća. „Ova slika je s ikonostasa u sela Plavšinci kod Koprivnice. Na njoj su ravnopravni hrvatski i srpski grb, a radi se o početku 18. stoljeća. Preko takvih slika su se odašiljale snažne poruke svima, bez obzira na vjeroispovijest. Ovdje su ljudi živjeli skupa, nitko nikoga u ovom krajiškom kraju u kojem se branilo od Turaka, nije istjerivao“, kaže.

Izložbi je prisustvovao i arhimandrit otac Danilo Ljubotina kao izaslanik vladike Kirila, administratora Mitropolije zagrebačko-ljubljanske. „Ova izložba daje suštinu onog ljudskog u nama. Čovjek je religiozno biće. Mi ne živimo samo da bi jeli, nego jedemo da bi živjeli. Naša religioznost iz nas iznosi kulturu. Religioznost je najdublji evropejsko-hrišćanski kult svih naroda Evrope. Ovdje je matica hrišćanstva, kako vizantijskog, tako i latinskog i mi se time dičimo. To je doprinos naše kulture, od Trsta do Beča, velikih centara u kojima smo nekada bili važni. To je vrijeme donijelo onu sliku sa srpskim i hrvatskim grbom koji su ekvivalentni, gdje Latinima i Srbima austrougarski imperator daje potpuno isti značaj“, istakao je otac Danilo na otvaranju ove izložbe i nastavio: „U Ljubljani djeca dolaze u crkvu, djeca pjevaju i djeca se guraju za pjevnicom. Ako postignemo tako nešto slično ovdje, onda ćemo opstati. A ako toga ne bude… Pred sto godina ovdje ste bili većina, sada vas je manje od polovine, a za dvadeset godina, bit će vas manje od trećine. Zato nas kao i dosada jedino može spasiti crkva, duhovnost, pismenost i kultura.“

U Ljubljani djeca dolaze u crkvu, pjevaju i guraju se za pjevnicom. Ako postignemo tako nešto slično ovdje, onda ćemo opstati. Zato nas kao i dosada jedino može spasiti crkva, duhovnost, pismenost i kultura, kaže otac Danilo

Sveštenik Dragan Topić živi u Bjelovaru sa suprugom i troje djece. Njegova parohija pokriva Nartu i nekoliko sela u okolici Bjelovara. Došao je prije pet godina. Rođen je u Čelincu pored Banja Luke. „Crkva u Narti nije kulturno dobro i teško je obnavljamo, jer je obnavljamo samo svojim sredstvima. Najviše novaca za obnovu crkve dala nam je Županija, oko 50.000 kuna, radovi su bili oko 90.000. Jedan dio je dala Mitropolija, ostalo vjernici. Ne znamo sve detalje oko gradnje crkve, jer su arhivi uništeni u Drugom svjetskom ratu. Nemamo ni matične knjige. Ova crkva je za NDH bila korištena kao katolička. Ljudi mi dolaze i kažu da je njihov otac kršten u toj crkvi kao katolik. Ovdje je bilo jako vojno uporište u vrijeme NDH, tako da matične knjige kreću tek od 1949.“, kaže otac Dragan.

Crkva u Narti je za vrijeme NDH bila korištena kao katolička. Ljudi mi dolaze i kažu da je njihov otac kršten u toj crkvi kao katolik. Ovdje je bilo jako vojno uporište u vrijeme NDH, tako da matične knjige kreću tek od 1949., kaže otac Dragan

Mnogi pravoslavni sveštenici diljem Hrvatske dolaze iz Republike Srpske.

„Pravoslavni sveštenici u Hrvatskoj moraju biti spremni da daju sve od sebe, a da zauzvrat ne dobiju ništa. Ako nisi spreman na to, ne trebaš ni biti sveštenik. Financijski nam ovdje nije ni blizu kao u drugim zemljama, ali mi imamo izazove koje oni nemaju. Prvenstveno da  sačuvamo vjernike, narod i infrastrukturu“, kaže otac Dragan. Otac Dragan kaže kako njegovi vjernici nemaju nekih većih problema s braćom katolicima s kojim žive izmiješani u Narti i u drugim bjelovarskim selima, a to nam potvrđuje i predsjednik VSNM-a Općine Štefanje, Zoran Marijan, čiji su preci doselili iz Like.

„Danas postoje samo izolirani slučajevi nekakvih međunacionalnih tenzija od strane ekstrema i s jedne i s druge strane. Međusobni odnosi su jako dobri, ovdje ratnih zbivanja gotovo nije ni bilo. Velika većina radikalnijih ljudi je odselila. Bilo je nešto miniranja kuća u ratu, ali onima koji su otišli prije toga. Riječ je o nekoliko slučajeva. Moji su doselili iz Like, čukundjed je došao prvi kao dijete oko 1850. Došao je iz okolice Gospića, Perušić. Ja sam magistar fizioterapije, a većina ljudi se bavi zemljoradnjom i nešto stočarstvom. U svom poslu nikada nisam naišao na diskriminaciju“, priča Marijan.

Danas u Narti živi oko 170 Srba. Bilo bi ih oko 300–350 da nije bilo rata i asimilacije, kaže Marijan. „Ima ljudi koji su se snašli i napravili imperije, a ima ljudi koji se nisu makli od 89. i 90., tada su stali i tu ostali. Imamo dosta socijalno ugroženih. Skoro smo jednom bolesnom i samom čovjeku kupili šporet i frižider. Nekom pomognemo hranom… koliko možemo.“, kaže otac Dragan.

I ova izložba koja me je dovela u Nartu jedan je od načina da se duhovno revitalizira srpska zajednica na ovim prostorima. Možda neka od izloženih fotografija podsjeti neke na ono što su im bile bake i djedovi. Pri tome da se na zaborave stihovi Tina Ujevića: „Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena“.