Zagrebački Trg Petra Preradovića, popularni Cvjetni, jedna je od najvećih zagrebačkih pozornica. I baš na tom, jednom od najljepših trgova metropole, nalazi se Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg Srpske pravoslavne crkve. I sada, zamislite kako je početkom rata devedesetih zagrebačkim Srbima, kada su dobivali otkaze na poslu, kada su deložirani i ugnjetavani na razne načine, kada su u redu čekali da bi na policiji promijenili imena i prezimena, bilo ući u crkvu i kako se javno bilo deklarirati kao pravoslavac. Strašne ’91., kada je zgrada eparhije u tadašnjem Prilazu „JNA“, današnjoj Ulici Gjure Deželića minirana, samo su najhrabriji među zagrebačkim pravoslavcima odlazili u crkvu. U kostima i duši pravoslavnih vjernika i danas se osjeti strah tog vremena kada je zlo trijumfiralo nad dobrim. Ipak, crkva na Cvjetnom danas je puna. Nedjelja je i ljudi su došli poslušati besjedu oca Danila Ljubotine, čovjeka koji Hrvatsku nije napustio ni kada je bilo najteže.

Jedna od najstarijih članica pravoslavne zajednice u Zagrebu je Natalija Vidmarović, bivša profesorica Odsjeka za ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Natalija je Ruskinja, koja i danas ima šarmantni ruski naglasak, a rođena je u Bjelorusiji, gdje je porodica živjela zbog toga što je njen otac bio profesionalni vojnik. Razgovaramo nakon liturgije, na posluženju, koje se zbog obnove crkvenih prostora odvija u bivšoj knjižari „Prosvjete“, preko puta crkve. Njoj nije važno koliko je vjernika u crkvi.

„Hristos je rekao, čuvam svoje malo stado, gdje je dvoje ili troje u ime Gospodnje, tamo sam i ja s njima. Dakle, nije stvar u brojnosti, nego u unutrašnjem duhu. Tako da za mene, taj duh je uvijek prisutan, u raznim oblicima. Sa strane mi možemo ocjenjivati je li puno ili malo vjernika, ali duh je jak. Bio, ostao i bit će. Za vjernika je uvijek bilo lako doći u crkvu. Danas je otac Danilo rekao, tko se odrekne Krista javno, toga će se i Krist odreći pred Ocem svojim. Onaj koji se odluči doći u crkvu, on je uvijek slobodan, zato što može stati na kraj svojim željama“, kaže Natalija.

Druženje nakon liturgije je tradicija. Kava, kolači i poneka rakijica da se otvori apetit prije ručka, ritual je koji mnogi ne propuštaju. U razgovoru s vjernicima, zatičem i povjesničarku umjetnosti, kustosicu, urednicu i predavačicu Nadu Beroš. I Nadin je otac bio vojno lice. Pravoslavlju se okrenula prije nekoliko godina i našla svoj mir.

„Najteže je bilo izaći iz svijeta u kojem je ego trip bio važan. Možda je to i meni bilo najveće iskušenje, na neki način se umanjiti na račun drugih i to je ono što me privuklo zajednici. Na početku, kada sam počela dolaziti prije sedam-osam godina, išla sam u manju zajednicu na Svetom Duhu. Jedna bliska osoba tada me pitala zašto idem tamo, a ja sam bez puno razmišljanja odgovorila da je to zato što su tamo svi ljudi bolji od mene. Osjećala sam se da će se na mene zalijepiti njihova dobrota. On mi je odgovorio da se u crkvu ide radi spasenja. Nisam mu ništa odgovorila, ali sam se držala one jevanđeljske: ′Dođi i vidi′ i ja sam došla i vidjela“, priča Nada.

U društvu s Nadom Beroš je još jedan „novorođeni“ pravoslavac i to Talijan! Đovani Đakon je farmaceut koji živi i radi u Padovi. Vikende provodi u Zagrebu, gdje mu živi porodica.

„Prešao sam na pravoslavlje u Italiji, onda sam upoznao suprugu i došao u Hrvatsku. Volio sam povijest i filozofiju, tražio sam duhovnost i to sam pronašao u pravoslavlju prije desetak godina s mojim bivšim duhovnim ocem u Italiji. On je bio Grk, djelovao je u grčkoj pravoslavnoj crkvi u Veneciji, gdje sam 2017. prešao na pravoslavlje“, priča Đovani.

Prešao sam na pravoslavlje u Italiji, onda sam upoznao suprugu i došao u Hrvatsku. Volio sam povijest i filozofiju, tražio sam duhovnost i to sam pronašao u pravoslavlju prije desetak godina, kaže Đovani Đakon

Da devedesete jako teško napuštaju svakodnevicu pravoslavne zajednice u Zagrebu, svjedoče dvije situacije koje valja ispričati. Mladi zagrebački intelektualac rođen je kao katolik i prešao je na pravoslavlje. Međutim, ne usudi se o tome javno svjedočiti. Prelazak na pravoslavlje izazvao je velike potrese u obitelji. Otac mu je rekao da mu se preci okreću u grobu, a pola familije uopće ne zna za njegov novi duhovni put, jer im se ne usudi to reći. Njegov otac nije htio doći ni na krštenje vlastite unučadi. Dok razgovaramo, jedan mladi pravoslavni par, upravo se sprema krstiti svoje dijete. Pomislim kako bi bilo lijepo ispričati i njihovu priču. Poznajem ih oboje, ali ne pomaže. Boje se govoriti za novine. Suprug je na poslu okružen desničarima i kategorički odbija razgovor. Za razliku od monahinje Pelagije, koja priča svoju priču, koja je posebna.

„Liturgija je stup mog života, a ne dodatak. Kada preskočim službu, imam osjećaj kao da počinjem šepati. Ona me nosi, kao da ona slavi unutarnji život mene i Gospoda slabi kada ne dođem. Imam osjećaj da ne živim svoj život, ako ne dođem“, kaže mati Pelagija.

Pelagija radi kao voditeljica eparhijske biblioteke i pokušava približiti pravoslavlje, posebno djeci. Pelagija je rođena u Zagrebu, ali je njena porodica iz Donjeg Miholjca. Hrvatskog je porijekla i završila je Katolički bogoslovni fakultet. Zamonašio ju je mitropolit Naum iz Makedonske pravoslavne crkve.

„Usred studija sam odlučila otići u manastir, ali sam po poslušanju vraćena u Zagreb da ga završim. Još ’95. sam otišla u katolički samostan Bosonogih karmelićanki u Remetama, tamo sam već počela moliti Isusovu molitvu i čitati Ruskog hodočasnika. Stalno me srce vuklo na istok. Osjećala sam da nisam tamo na pravom mjestu, ali još nisam znala gdje je to mjesto. Usred studija teologije, imali smo predmet Ekumenizam. Trebali smo otići u pravoslavnu crkvu i ja sam otišla. Kada sam ušla u crkvu, sjela sam ispred ikone Mlekopitateljice da se pomolim i prožela me neka blagodat. Osjetila sam da se Gospod daje ovdje u potpunosti, u punini svoje blagodati i da dalje ne trebam tražiti“, kaže mati Pelagija.

Pelagijin otac je umirovljeni ratni veteran Hrvatske vojske. Na pitanje kako je reagirala porodica kada im je rekla da će prijeći na pravoslavlje, samo je odgovorila da je to duga priča i da je reakcija bila loša. Braća i sestre iz njenog prijašnjeg života, reagirali su ekumenski i hrišćanski.

„Moje kolege s Katoličkog bogoslovnog fakulteta toliko su bili oduševljeni i toliko su me podržali da je to predivno. Čak su i moje bivše sestre karmelićanke molile Hilandarski niz, jer osjećaju da je to blagodat koja ne postoji u katoličkoj crkvi. Neke sestre klarise su mi čestitale na hrabrosti i rekle da bi mi se i pridružile, ali ne mogu pogaziti poslušnost papi. Kolege me često traže neku knjigu i žele biti u doticaju s pravoslavljem “, dodaje.

Otac Dušan Spasojević, starješina je zagrebačkog hrama na Cvjetnom. On smatra da je strah od javnog deklariranja mnogih pravoslavnih Srba ponekad iracionalan.

„Ljudi imaju slobodu da uđu u hram, nitko im to danas ne brani. Nedjeljom i praznicima dolazi više ljudi na liturgiju, uvijek je to oko 200 ljudi. Neki se još uvijek boje doći u hram, pa odlaze u manastir Lepavinu, odlaze na Sveti Duh na bogosluženje, da ne bi bili viđeni ovdje u centru grada. To je meni razumljivo. Jer ljudi, nažalost, još uvijek imaju problema da se izjasne kao pravoslavni Srbi. Ipak, mislim da je sloboda danas prisutna i da je strah nešto čega se ljudi teško oslobađaju. Strah je ponekad iracionalan. Generalno, mislim da smo se odmakli od nekadašnjeg vremena i da je danas puno lakše. Štoviše, poznajem mnogo uspješnih Srba ovdje, koji i dalje, doduše, imaju manjih problem, ali prolaze bolje od onih koji se kriju“, kaže otac Dušan.

Nedjeljom i praznicima dolazi više ljudi na liturgiju, uvijek je to oko 200 ljudi. Neki se još uvijek boje doći u hram, pa odlaze u manastir Lepavinu, odlaze na Sveti Duh na bogosluženje, da ne bi bili viđeni ovdje u centru grada, kaže otac Dušan Spasojević

Ocu Dušanu ljudi se danas najmanje obraćaju zbog međunacionalnih predrasuda.

„Ljudi se obraćaju za pomoć oko uobičajenih problema. Brzo se živi, ljudi imaju problema na poslu, u braku, porodici. Ima puno anksioznosti, depresije i problema lične prirode, najmanje se žale na probleme zbog svog porijekla. Oni dolaze po duhovni lijek u naš hram“, kaže.

Srbi su Zagrebu kroz povijest ostavili mnoge značajne ličnost i građevine. Srpski trgovci i bankari posjedovali su brojne palače u samom centru Zagreba. U Drugom svjetskom ratu pravoslavna je zajednica gotovo zatrta. Obnovila se nakon rata, u ateističkom novom vremenu. Kada su ponovo ratne trube zasvirale, mnogi su se vratili vjeri. Oni koji nisu, danas često negiraju nacionalni identitet i kažu da im to nije važno. Oni su neopredijeljeni. Kada ih pitate zašto je velika većina među tim nacionalno neopredijeljenima srpskog porijekla, nemaju odgovor. Onima koji se boje i skrivaju svoj identitet, pravoslavna zajednica u Zagrebu poručuje: Dođite kući, vrata su vam otvorena.