Neki datumi kao da za historiju naše kulture „skupljaju“ više događaja od drugih. Da se ne bavimo numerologijom i tajnim značenjem brojki, ali poklopi se da naizgled slučajne kombinacije cifara što daju strukturu i preglednost našem poimanju vremena, ostanu kao međaš za povijest i kulturu uopće. A onda po čudnom i neobjašnjivom računu kasnije kao da ti datumi za sebe krenu određivati i vezati ljude koji su oblikovali naše kolektivno pamćenje.

Tako će 13. novembar (po gregorijanskom kalendaru, po julijanskom bio je 1. novembar) zauvijek biti označen kao dan kad se rodio Petar Petrović Njegoš, besmrtni vladika Rade, platonski vladalac-filozof i najveći poeta u historiji naše kulture.

Kad bismo se ovdje zaustavili i napravili test, pa ljude što su pročitali ove redove upitali koja im slika vladike Rada izađe pred oči bez razmišljanja kao prva, najveći dio bez sumnje pomislio bi na portret iz 1847., naslikan rukom Johana Besa, austrijskog slikara koji je Njegoša portretirao u Trstu. Ova najčešća i najreproduciranija slika vladike u svjetovnoj crnogorskoj nošnji i danas je izložena u Biljardi, Njegoševom muzeju na Cetinju.

Taj je portret rađen po modelu jednog od najfrapantnijih artefakata uopće, „slike“ koja je dugo nekako bila po strani i rijetko objavljivana. Čitave generacije je nisu poznavale, a pred najširu javnost izašla je i umnažana zapravo tek recentno, s dolaskom digitalnog svijeta: jedna dagerotipija, neka vrsta protofografskog postupka za dobivanje trajne slike, u tehnici izmišljenoj nepunih deset godina ranije, drugim riječima preteča fotografije – a na toj dagerotipiji Njegoš, stvarni čovjek, a ne slikarija, Njegoš koji nas preko vjekova gleda nekako prijeko, namršteno i tmurno. Tragičeski – pravim izrazom i njegovom vlastitom riječju. Slika je zapanjujuća za svakoga tko je vidi prvi put: ona stvara ni sa čim usporediv dojam – čuvstvo da u tom trenutku gledamo samu historiju u oči.

U svojoj nezaobilaznoj knjizi „Njegoševe tajne staze“, Stanko Cerović napisao je o tome pogledu neke od najmoćnijih stranica našeg jezika.

Ovaj neprocjenjivi dagerotipski otisak napravio je Anastas Jovanović, apartna, samosvojna ličnost naše kulture, čovjek kojemu nikada nećemo moći dovoljno zahvaliti za ono što nam je ostavio, najprije kao litograf, a onda svojim dagerotipijama: zahvaljujući njemu znamo kako su zaista izgledale najvažnije ličnosti našeg devetnaestog vijeka, baš onakve kakve su bile – pored samog Njegoša, danas imamo i Jovanovićeve (proto)fotografije Vuka Karadžića, kneza Mihaila i kneginje Julije.

U nevjerojatnoj igri ironije što se odigrala kroz ove dvije forme vizualnog hvatanja stvarnosti što su se tada, sredinom XIX. vijeka, upravo smjenjivale – tehnike crteža i boja na platnu kao jedinstvene subjektivne reprezentacije stvarnosti, čemu je pripadao austrijski slikar i tehnike fotografije kao objektivnog odslika stvarnosti koji se može u beskraj umnožavati, tehnike budućnosti dakle, čemu je pripadao srpski pionir forme (iako su tehnički, što otvara i simboličku ravan, i dagerotipije također mogle biti rađene u samo jednom otisku i primjerku) – Anastas Jovanović je uradio i dagerotipski portret Johana Besa.

U okrutnoj, uznemirujućoj slučajnosti i ironiji drugačije vrste, Anastas Jovanović umro je 13. novembra (1899.), baš na Njegošev rođendan.

Istoga datuma, 1871. godine rođen je i čovjek koji će tehniku što ju je pionirski donio Anastas Jovanović, a kad se malo kasnije bude razvila do fotografije, koristiti kao nužni dio svoga posla i poslanja. To je Vladislav F. Ribnikar. Rođen je u Trsteniku, od oca Slovenca (odatle ovo „F.“ u imenu – otac mu se zvao Franc), i majke Srpkinje iz ovih krajeva, iz Kostajnice. Školovao se u Beogradu i na evropskim školama, a kad se napokon vrati u glavni grad tad već nezavisne Kraljevine Srbije, promijenit će potpuno povijest štampane riječi u Prijestolnici, u samoj Srbiji i kasnije Jugoslaviji, a zaobilazno i čitavu kulturu. Ovaj visokoobrazovani čovjek koji je odabrao „nisku“ profesiju novinara, osnovao je, a 25. januara 1904. i štampao prvi broj Politike – dnevnih novina, odnosno kako se već dugo godina s pravom reklamira, „najstarijeg dnevnog lista na Balkanu“. Mnogi na ovo refleksno sarkastično reagiraju, ali kad se sve sabere, to je istinska tradicija na koju ove novine, u tolikim prekidima i diskontinuitetima našim, mogu biti ponosne. I ne samo zbog tolikog trajanja. Kad taj prvi broj izlazi, s prvom redakcijom u Ulici Kralja Milana, u Srbiji ima mnogo listova, najrazličitijih vrsta i opredjeljenja, no svi su uglavnom podijeljeni po stranačkoj i političkoj ili kakvoj drugoj interesnoj pripadnosti. Jedino je Politika, i to je njena specifičnost, osnovana s idejom da promovira slobodu javne pisane riječi i da u isto vrijeme bude list visoke kvalitete, građanski list koji bi pokrivao i društvene i kulturne i svakidašnje teme, a da k tome ostane, kako su osnivači rekli „objektivan“, da ne bude stranački obojen. Ovo nije proizvoljnost, ni naknadno učitavanje, nego stav što ga je Vladislav Ribnikar razvio već u uvodniku prvoga broja programski, preuzimajući Bizmarkov citat da štampa treba da „slobodno pretresa sva javna pitanja, bez gneva i pristrasnosti“. Unatoč svim nemogućnostima da se ostane na ovim principima, unatoč budućim problemima, čestim odstupanjima od ovoga programa, povremenim vrludanjima i golemim nedosljednostima koje je list što ga bez pretenzije i usiljenosti danas zovu institucijom imao kroz ovih gotovo 120 godina postojanja (prestajao je izlaziti samo tokom dva svjetska rata), Politika ne samo da je opstala nego je, makar u Srbiji (a ranije tokom dugih decenija i na mnogo širem prostoru), postala sinonim za novine uopće.

To se može izreći i ovako, tvrdnjom i činjenicom, ali još bolje onom nezaboravnom dosjetkom Bogdana Tirnanića (koji je, naravno, i sam dugo bio jedno od najzvučnijih imena Politike) o tome kako su se kupovale novine u Crnoj Gori: „daj mi Pobjedu, dok ne dođu novine“. Pod novine misli se dakako na Politiku.

Taj status došao je u međuvremenu do nivoa koji ide čak iznad sadržaja samih novina: ako bi se moralo izabrati nekoliko najprepoznatljivijih pojmova koji bi služili kao vizualne metafore Beograda i Srbije, onda je zaglavlje Politike svakako među njima. I u tome se vidi veličina prvoga Ribnikara – začetnika kasnije „novinske dinastije“: pošto je pored raznih vlastitih znanja i obrazovanosti imao čak i položen ispit tipografa, on je i tvorac tog čuvenog zaglavlja od „osam slova dotad nepoznatih grafici“, kako u svojoj kapitalnoj knjizi, leksikonu suradnika Politike u periodu 1904.-1941. piše kroničar Slobodan Giša Bogunović.

Tih osam slova na naslovnici novina izloženih na kioscima i kod kolportera čine sliku bez koje se Beograd teško može zamisliti. Politika je među rijetkim pojavama ovdje koje su odavno postale dio svakodnevice i kolektivnog imaginarija. Ima Momo Kapor (naravno i on dugogodišnji suradnik lista) jedno platno na kojem je buket cvijeća umotan u Politiku, i s time krasno duhovit citat koji ilustrira ovu povezanost bolje nego ijedan: „Odlučio sam jedanput da naslikam buket onako kako sam ga doneo sa Kalenića pijace. Srbi, naime, lakše podnose čak i cveće, ako je zamotano u Politiku.“

Uza svu šaljivost i prepoznatljivost izvanjsku, treba podsjetiti da, naročito u prva tri desetljeća izlaženja lista, ali i u periodu nakon Drugog svjetskog rata, do kraja osamdesetih, gotovo da nema većeg imena južnoslavenskih kultura koje nije bilo suradnik Politike ili objavilo makar po tekst. Čitajući tu listu, čita se u istom trenu i vertikala ne samo novinarstva nego književnosti, umjetnosti i misli, kako između dva svjetska rata tako i poslije: Branislav Nušić, Steven Sremac, Aleksa Šantić, Pjer Križanić, Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Petar Dobrović, Rastko Petrović, Petar Lubarda, Slobodan Jovanović, Bogdan Popović, Isidora Sekulić, Dragiša Vasić, Milan Kašanin, Desanka Maksimović, Branko Ćopić, Vasko Popa… moglo bi se ovako ići gotovo unedogled. I naravno Politika našeg doba, ona iz modernističkog nebodera u Makedonskoj ulici, s novinarskim, kritičarskim i ilustratorskim imenima koja su neodvojiva od Politike, koja su je formirala jednako kao i ona njih, i koji su uspijevali da prave nešto više od novina: Miro Radojčić, pomenuti Tirke, Momo Kapor, Zuko Džumhur, Jovan Ćirilov, Dušan Petričić…

Autori iz doba kad je Politika imala i svoje najveće brojeve: u prvoj polovini sedamdesetih, 1973. godine najveći tiraž bio je danas nezamislivih 634.000 primjeraka.

Prvi tiraž 1904. bio joj je 5.000, a prodato je manje od pola i list je upao i u dugove. Trebalo je vremena da se ustali i da uopće opstane, ali popela se za nekoliko godina u Srbiji pred Veliki rat na 50.000 primjeraka. Rata u kojem je kao oficir poginuo i Vladislav Ribnikar. Nakon rata, 1919., list Politika će obnoviti njegov brat Slobodan, a poslije njegove smrti, u prvu zlatnu eru uvesti njegov sin, također imenom Vladislav (kao u svim „dinastijama“ ovakve vrste) „S.“ Ribnikar.

Danas, nakon svih historijskih, političkih, ideoloških i ekonomskih perturbacija, nažalost, statistike pokazuju zabrinjavajuću diskrepanciju između svakodnevnog štampanog tiraža i prodaje. No, uza sve izazove, kako političke, šire društvene tako i kulturološke u vremena zastrašujućih digitalnih, onlajn i drugih tehnoloških obrata, Politika – kao list i odavna kao medijska kuća – i dalje uspijeva držati određeni standard, što se naročito vidi u kulturi – subotnji Kulturni dodatak po kvaliteti ni blizu nema takmaca u zemljama nekadašnje Jugoslavije.

Nekako kao da je teško i zamisliti kako bi Beograd i Srbija izgledali bez Politike. A što bi o listu i načelima na kojima je osnovana nakon svega rekao danas njezin osnivač, veliki Ribnikar, drugo je pitanje. Kako god, u vrijeme raspada, uništavanja i gašenja tolikih institucija, bitno je da nastavi postojati, kakva god. To čak ima posebnu važnost izvan Srbije, o čemu ona kao da malo zna ili mari. O važnosti toga da danas i s ove strane ponovo možemo reći prodavaču na kiosku: „daj mi (ubaci ime lista) – dok ne dođu novine.“