U Budimpešti 1813. godine priredio je prvu svjetovnu i građansku pozorišnu predstavu na srpskom jeziku pod nazivom „Kreštalica“, a 1835. godine u Kragujevcu osnovao je prvo samostalno pozorište u Srbiji. Predstava „Kreštalica“ bila je prekretnica zato što je tada srpski jezik prvi puta ušao u pozorišnu dvoranu i zato što je svijet pozorišta tada prvi put ušao u srpski jezik

U strahu od odmazde sklanja se u Đakovo, gdje živi pod zaštitom biskupa Josipa Juraja Štrosmajera. Tokom boravka u tom gradu suočava se sa dvostrukim problemom. Prvi se ogledao u strahu da ga austrijske vlasti ne izruče Turcima, a drugi u biskupovim pokušajima da ga prevede na katoličanstvo. Iz tog perioda ostale su zapisane njegove riječi: „Mi smo, baš zbog vjere, ostavili i žene i dječicu, svoj zavičaj i ono malo sirotinje. A kad bi htjeli vjerom prevrnuti, prije bi se poturčili, pa bi u svojoj zemlji živjeli slobodno kao i begovi.”

Knjiga je doživjela veliki uspjeh u ondašnjoj Jugoslaviji, i kod kritike i kod publike, ali je takođe privukla i ogromnu pažnju kod inostranih izdavača. U prevodima na brojne velike jezike, „Hazarski rečnik“ je dobivao hvalospjevne recenzije i inspirativne interpretacije.
Ipak, sa početkom ratnog raspada Jugoslavije, Pavićeva recepcija na Zapadu se mijenja

Priča o nastanku šibenske kape počinje sa Simeunom, majkom slavnog srpskog pisca Sime Matavulja, koja je zajedno sa suprugom Stevanom pokrenula manufakturu za izradu dalmatinskih narodnih nošnji. Matavulji su kapu u početku izrađivali u tradicionalnoj crvenoj boji. No, prilikom jednog odlaska u Trst po materijal za njezinu izradu, njihov najstariji sin Đuro ne pronalazi tkaninu crvene boje, pa da se ne bi vratio praznih ruku, kupuje grubo narančasto sukno. Od tada kape izrađene u ovoj boji postale su toliko popularne među Šibenčanima da su do danas ostale simbol grada i toga kraja

Mihajlov je u zatvoru bio dva puta: najprije tri i po godine, a poslije novog suđenja još tri godine i dva mjeseca. Poslije robije, emigirirao je u SAD. Tamo je živio do 2001. Zatim se vratio u Beograd gdje je živio do smrti, do 2010. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju

Iako poeziju nije potpisivao imenom Dušan, u njenim valerima ima velikog uticaja srpske kulture, te srpskog jezika i tradicije. Tako će ostati tokom cijelog njegovog života. Nakon što je dva puta bio finalista izbora za Pulicerovu nagradu, 1990. napokon i osvaja to prestižno priznanje

U kazalištu je odigrao samo jednu glavnu ulogu, no baš ga je ona u najvećoj mjeri proslavila. Riječ je o monodrami „Moljac“ čiji je glavni protagonist Ljuba Moljac, samoproglašeni nogometni reprezentativac i patološki lažac. Ova je uloga među publikom bila toliko omiljena da je Miodrag Andrić ubrzo postao prepoznatljiv isključivo pod imenom Ljuba Moljac, koje je i sam objeručke prihvatio

Kružna osnova kape u crnoj boji simbolizira tugu i žaljenje nad srpskim gubicima u Kosovskom boju na Vidovdan 1389. godine. Gornji dio kape uvijek je crvene boje koja simbolizira krv prolivenu u borbi za očuvanje časti, slobode, vjere, zavičaja… Devet dugih pletenih resa od crne svile, kićanki, koje se nalaze s pozadinske strane kape povezuju se sa simbolikom devetorice Jugovića, a duljina kićanki iskazuje duljinu puta koji su Srbi morali prevaliti od Kosova do Like bježeći pred osmanlijskom opasnošću