Shvaćanje tradicije kao živog dijela prošlosti koji nam se iznova prikazuje u sadašnjosti, pružajući nam sigurnost i orijentir za snalaženje u budućnosti ili, pak, kao zahtjev za uvažavanjem prošlosti u svijetu današnjice, predstavlja često ponavljan pokušaj njezina definiranja, dok istodobno, kao prve asocijacije na ovaj pojam, u pravilu dolaze narodne pjesme, plesovi, običaji, a dakako i narodne nošnje. Hrvatska zbog svoje geografije, te povijesnih okolnosti, iznimno je bogata različitim oblicima narodnih nošnji, pri čemu ona lička, s prepoznatljivom crno-crvenom kapom s resama, nesumnjivo spada u njezine najprepoznatljivije inačice. Ipak, društveno-političke okolnosti iz suvremene povijesti dovele su do situacije da se priča o nastanku i simbolici ličke kape u hrvatskom dijelu javnosti rijetko iznosi u potpunosti, a činjenica jest da, osim što svojom pojavom svjedoči o dugoj kulturnoj posebnosti zemljopisne regije kršne Like, njezine sastavnice sadrže i simboliku snažno povezanu s poviješću srpskog naroda, preciznije njegova sjećanja na kosovski zavjet i vidovdansku predaju, kao i stradanja u vremenu osmanske vladavine.

Ustvari, gotovo svaki detalj tradicionalne ličke kape svojim karakteristikama ili pak njihovom međusobnom povezanošću prenosi dijelove narativa koji pripadaju epskom kosovskom ciklusu. Najprije, kružna osnova kape koja obvezno dolazi u crnoj boji simbolizira tugu i žaljenje nad srpskim gubicima u Kosovskom boju na Vidovdan 1389. godine, baš kao i pojedinačnu žalost majki, sestara i kćeri nad članovima obitelji palim u boju, a ujedno predstavlja i način odavanja počasti poginulima uz pripadajuće divljenje njihovoj žrtvi i junaštvu. Nastavno na to, gornji dio kape uvijek je crvene boje koja isto tako predstavlja borbu za očuvanje časti, slobode, vjere, zavičaja, te svih ostalih vrijednosti koje pučka predaja uobičajeno pripisuje „kosovskim junacima“, ovaj put simbolizirajući krv koja se prolila u boju. Obod kape izrađuje se od čvrsto izvezenog crnog konca što pak donosi simboliku emocionalne povezanosti među Srbima raseljenim nakon boja. Kružni oblik kape, osobito ako ga gledamo odozgo, svojim izgledom podsjeća na gumno, a upravo gumno, uz ognjište, predstavlja mjesto najsnažnije nabijeno simbolikom kultnog mjesta okupljanja porodice, roda, odnosno plemena radi zajedničkog igranja kola, pjevanja, guslanja, te na taj način i prenošenja poruka vezanih uz kosovski mit s koljena na koljeno, dijelom i zbog toga što se na gumnu, u doslovnom smislu, žito odvajalo od kukolja, dok je metaforičnost ovog frazema kao odvajanja dobra od zla zadržana do danas.

Devet dugih pletenih resa od crne svile, kićanki, koje se nalaze s pozadinske strane kape, u sebi pak sadržavaju višestruku, a ujedno i najzanimljiviju simboliku vezanu uz ovaj element ličke narodne nošnje. Najčešće se navodi kako je njihov broj povezan sa simbolikom devetorice Jugovića. U tom objašnjenju, sklad crne i crvene boje u osnovi ličke kape predstavlja odnos njihovih roditelja, Jug Bogdana i Majke Jugovića, iz kojeg su se braća izrodila upravo kao i kićanke iz kape. Stoga bi se moglo zaključiti kako lička kapa kao cjelina, ustvari, primarno predstavlja način iskazivanja povezanosti s obitelji Jugovića kao jednoj od najslavnijih loza srpske junačke epike, a time i pristajanje uz kult junačkih predaka kao jedne od glavnih karakteristika vidovdanskog, odnosno kosovskog zavjeta. S obzirom na to da historiografija nije uspjela dokazati postojanje porodice Jugovića kao stvarnog ogranka aristokracije srednjovjekovne srpske države, uobičajeno se navodi kako se pod imenom Jug Bogdan u pučkoj epici nazivao Vratko Nemanjić, srpski vojvoda, župan i knez iz 14. stoljeća, potomak bočne linije porodice Nemanjića tj. one koja vuče porijeklo od Vukana, najstarijeg sina Stefana Nemanje, čija se kćerka udala za kneza Lazara. Imajući to u vidu, može se reći kako lička kapa u sebi sadrži i iskaz lojalnosti slavnoj srpskoj vladarskoj dinastiji. Ipak, u simbolici obitelji Jugovića snažna je i opća poruka o potrebi za jedinstvom obitelji u najtežim trenucima, poštovanja roditelja, te odgajanjem djece u duhu tradicije. Pojedine, rjeđe prisutne varijacije ličke kape, koje sadrže više od devet kićanki, u tom se svjetlu mogu promatrati kao klasičan odraz tradicionalnog razmišljanja o brojnosti djece kao jamcu opstanka loze, ali i donošenje radosti u obiteljski dom.

Bitno je, međutim, istaknuti i drugi dio njihove simbolike, onaj povezan s njihovom duljinom. Naime, prilikom izvorne izrade ličke kape, smatralo se poželjnim kreirati što dulje kićanke, budući da je u njima iskazana duljina puta koju su Srbi morali prevaliti od Kosova do Like bježeći pred opasnošću da ih Osmanlije pretvore u roblje, opljačkaju ili pak izvrgnu drugim oblicima terora. Po nekim etnolozima, upravo u toj predaji leži objašnjenje za činjenicu da lička kapa ima duže kićanke u odnosu na, primjerice, onu koja pripada narodnoj nošnji istočne Hercegovine ili Crne Gore – ličke su kićanke najduže zato što je put s Kosova do Like također bio najduži.

Lička kapa ima duže kićanke u odnosu na, primjerice, onu koja pripada narodnoj nošnji istočne Hercegovine ili Crne Gore – ličke su kićanke najduže zato što je put s Kosova do Like također bio najduži

Svi su ovi simboli logično doveli do stanja u kojem se lička kapa među narodom počela promatrati kao određena vrsta amajlije koja pruža transcendentalnu zaštitu osobi koja je nosi. Ova se kapa, kao uostalom i većina drugih, jednako tako različitim pučkim simbolikama nabijenih pokrivala za glavu (crnogorskom, vlaškom, šajkačom, vučetinom itd.), u javnosti rijetko skidala, osim u slučaju želje za eksplicitnim odavanjem poštovanja pojedinoj osobi ili prostoru. Nasilno skidanje (ličke) kape s glave u tom se smislu tradicijski uvijek smatralo činom razoružavanja, odnosno gubitka simbolične snage. Imajući u vidu sve navedene podatke, potrebno je nadati se da će nošenje ličke kape, makar u prigodnim, svečarskim trenucima, ostati običajem i u budućnosti, te na taj način među Ličanima buditi regionalni, ali i nacionalni ponos.