Banija u srcu

Razorni potres koji je pogodio Baniju prije nešto više od mjesec dana potresao je i Banijce diljem svijeta. Brojni Banijci koji žive izvan svog kraja pomažu ljudima koji su u potresu pretrpjeli velike gubitke. Oni su otišli s Banije, ali Banija iz njihovih misli i osjećaja nije nikada.

Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja Banije postoji već 14 godina u Beogradu. Udruženje okuplja Banijce oko kulturno-umjetničkih i zavičajnih aktivnosti: stariji prenose, a mlađi čuvaju običaje, kulturu, tradiciju i zavičajnu posebnost. Predsjednik udruženja, Miroslav Kovjanić, ovih dana je na stalnoj telefonskoj liniji s ljudima s Banije, brine se za njih, raspituje i nudi pomoć. Pokrenuli su i humanitarnu akciju pod nazivom “Banijo naša nezaboravljena”. Otvorili su račun na koji se može uplatiti pomoć za one koji su izgubili svoje domove. Iz udruženja poručuju kako su zadovoljni odazivom i kako u takvoj teškoj situaciji i najmanja pomoć puno znači.

Miroslav Kovjanić

Miroslav Kovjanić rođen je i odrastao u Dvoru na Uni. U Zagrebu je pohađao fakultet, a 1991. godine odlazi za Beograd. Neugodnosti koje je doživljavao posljednjih godina u Zagrebu presudile su da napusti Hrvatsku. Ali svoju Baniju nije zaboravio i vrlo često se vraća u svoj kraj.

– Kada idem kući, ne mogu opisati kakav je to osjećaj. Svaki dolazak mi je težak. Znam doći do Jasenovca a da riječ ne progovorim, čak mi suze krenu. To je uvijek tako – priča Kovjanić prisjećajući se svojih dolazaka “kući”, kako on kaže.

Jer gdje god živjeli, kuća je mjesto gdje čovjek osjeća pripadnost i ispunjenje. Iako mu je roditeljska kuća u Dvoru na Uni srušena, njegova prava kuća je cijela Banija. Većinu života proveo je u Srbiji, ali opet često pomisli da bi starost volio dočekati u rodnoj Baniji.

– Mnogi koji su sada u Srbiji u radnom odnosu ne razmišljaju o povratku, ali većina nas planira, kada dođemo u neke ozbiljnije godine, da se vratimo – kaže nam Kovjanić.

Ipak, s tugom u glasu priča kako mu sve teže pada što je taj kraj desetljećima zanemarivan i zaboravljen. Ovaj potres je, uostalom, to najbolje pokazao.

– Cijeli kraj je zanemaren. Kada ovo govorim, ne mislim da je Hrvatima bolje nego Srbima. Dosta dobro poznajem Baniju i vidio sam kako ljudi ondje žive, to je tužno – ističe Kovjanić. Svoje sinove je odmalena vodio u zavičaj i oni su možda više vezani uz taj kraj od njega.

U sklopu Zavičajnog udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije provode se brojne manifestacije: na “Banijskom pletenom kolu” gostuje nekoliko stotina izvođača i kulturno-umjetničkih društava, a “Banijske večeri” već godinama okupljaju Banijce diljem Srbije. Također, svake godine organiziraju turnir u malom nogometu gdje se okupi preko 300 mladih, zatim banijski sportski višeboj, predstavljaju umotvorine i rukotvorine Banijaca te brojne knjige. Jedna od hvalevrijednih aktivnosti je i “Prevencijom do boljeg zdravlja”. Naime, udruženje svake godine ugosti liječnike koji upućuju članove na koje načine da se bolje brinu o svom zdravlju.

– Naši ljudi su neodgovorni prema svome zdravlju, ali mi ih pokušavamo potaknuti da se brinu o sebi – govori Kovjanić.

Ipak, najviše vole kada se organizira posjeta Baniji. Jedanput godišnje organizira se prijevoz iz Beograda i posjećuju se Glina, Petrinja, Mali Gradac, Dvor na Uni i brojna druga mjesta toga kraja.

A u ovim teškim danima za Baniju Kovjanić i ostali članovi udruženja rade sve kako bi pomogli svome kraju.

– Pratimo sve i čujemo se telefonom s ljudima. Brinemo se za njih i neopisivo nam je žao zbog svega što ih je zadesilo. Bez obzira na to što nas ponesu svakodnevne obaveze, veza s Banijom je neraskidiva. Čujemo se s tamošnjim ljudima i pomažemo im koliko možemo – kaže i dodaje kako će taj stradali kraj sada biti još pustiji.

Nedugo nakon osnivanja Zavičajnog udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije osnovan je i portal Banija Online. U početku je bila ideja da portal objavljuje vijesti vezane uz rad udruženja, ali ubrzo je prerastao u medij koji objavljuje sadržaje vezane uz cijelu Baniju. Portal od samog početka vodi i uređuje Nikola Đurić. Iako za sebe kaže da nije novinar, rad na portalu pričinjava mu veliko zadovoljstvo. A da radi dobro pokazuju i zavidne brojke pratitelja i čitatelja portala.

Nikola Đurić

Nikola je također rođen u Dvoru na Uni. Sa 15 godina zajedno s obitelji u Oluji je napustio rodni kraj. Iako već preko 25 godina živi i radi u Srbiji, povezanost s Banijom nije prekinuta.

– Uz taj kraj vežu me korijeni koji ne mogu da se otrgnu. I dalje pričam ijekavicom, to je dio mog identiteta. Rođen sam na Baniji i to je moj identitet – kaže nam Đurić.

Dodaje kako u Srbiji nikada nije imao problema zbog svog govora. Druži se s ljudima koji su također porijeklom s Banije. Ona je stalna tema razgovora u njegovoj obitelji, a roditelji se gotovo svakodnevno prisjećaju minulog vremena. Nikola ponekad razmišlja o povratku u Hrvatsku, kao i brojni njegovi prijatelji, ali zbog atmosfere u hrvatskom društvu to će, kako kaže, teško biti ostvarivo. Nakon ovog razornog potresa brojni Banijci će se odseliti s Banije, a povratak onih koji su otišli zbog rata sve je manje izvjestan. Nikola ističe kako je upravo ovaj potres pokazao da prirodne nepogode ne broje krvna zrnca, da su svi zajedno pogođeni i da svima treba pomoć.

Ma koliko god kilometara bili daleko od rodnog kraja, Banijci ga ne zaboravljaju, a u ovim teškim trenucima svojim zemljacima spremno pružaju pomoć.

potres

Potres i korupcija

Dok snijeg ovih dana zatrpava porušenu Baniju, skrivajući nakratko sav horor koji je iza sebe ostavio nedavni razorni potres, brojni njeni stanovnici, koji dane i noći provode u skučenim kontejnerima, pitaju se kada će ponovno dobiti svoj krov nad glavom. Početak obnove Banije, druge u posljednjih dvadeset godina, još nije na vidiku. Mjesec dana poslije potresa, Banija polako, ali sigurno iščezava iz fokusa javnosti, a budno oko građana koji su reagirali na svaku nepravilnost u danima nakon katastrofe zamjenjuje hladna ruka hrvatske birokracije.

Kako je to izgledalo kada je posljednji put birokracija, utjelovljena u Ministarstvu obnove i graditeljstva, obnavljala kuće po Baniji imali smo priliku vidjeti kada su se počele pojavljivati ozbiljne i teške optužbe o kvaliteti izvedene gradnje, krađi materijala i sveopćoj korupciji koja je pratila proces obnove 1990-ih, što je moglo odnijeti i više života nego što ih je odnio sam potres. Vrlo brzo su iz mračnih arhiva počeli izlaziti konkretni dokazi da je obnova bila koruptivna. Javni pritisak natjerao je i poslovično spori DORH da se oglasi i pokaže nekakav znak života, više od dvadeset godina od događaja za koje postoje svjedoci i dokazi uredno spremljeni u arhivima ministarstava i drugih državnih tijela.

Potres je temeljito rastresao političke strukture u čitavoj regiji, a na površinu su izašle brojne makinacije lokalnih gradonačelnika, župana i inih vlastodržaca. U nekoliko dana na površinu je izronilo više korupcijskih afera nego što ih je na području Banije viđeno posljednjih 20 godina. Gnjev građana bio je previše čak i za vladajuću partiju, pa je potres sasvim izgledno stavio točku na karijeru sisačko-moslavačkog župana. No unatoč svemu, svim skandalima i objelodanjivanju sramotnih koruptivnih radnji, javnom sramoćenju, privođenju i presudama, korupcija je u Hrvatskoj da bi tu i ostala.

Godine prolaze, ali znakovi da borba protiv korupcije daje ikakve rezultate ne postoje. Najbolje o tome svjedoče stavovi građana, a i teško bi se našao netko tko vjeruje da, nakon svega, nova obnova Banije neće biti premrežena koruptivnim dilovima, namještenim javnim natječajima, malverzacijama s materijalom i građevinskom opremom. U Hrvatskoj, pogotovo na lokalnim razinama vlasti, ali i u državnim poduzećima, jednostavno ne postoji strah od pravosudnih sankcija za koruptivna djela. Potencijalna korist od korupcije i dalje nadmašuje moguće kazne pa brojni moćnici koji nadziru desetke milijuna kuna vrlo lako posežu za javnim sredstvima kao da su njihova privatna, održavajući time već desetljećima neprekinuti lanac korupcije.

Da je tomu nedvojbeno tako i da se ne radi o dojmu neupućenih građana, kako to podcjenjivački znaju sugerirati vodeći ljudi izvršne i pravosudne vlasti, dokazao je ovih dana, po tko zna koji put, i Transparensi internešnl koji je izašao s godišnjom listom indeksa korupcije. Hrvatska je izjednačena s Kubom i Bjelorusijom, poznatima po sveopćoj korupciji i raspadu većine javnih sustava. Ovakve komparacije možda i najbolje ocrtavaju sliku propadanja jer Hrvatska je davno napustila društvo i onih iole pristojnih država pa su sada ispred nas i Ruanda i Jordan, što otkriva nove razine dna koje smo dosegli.

Jedini spas za porušenu Baniju i ljude koji su u potresu ostali bez svega danas je izrazita osjetljivost javnosti i građana, svojevrsni javni nadzor koji može, do određene razine, spriječiti ponavljanje scenarija od prije dvadeset godina. Izloženost javnosti, a tome smo svjedočili u proteklih mjesec dana, lokalne moćnike vrlo brzo pretvara u uplašene i nemoćne državne službenike koji su prisiljeni preći u defenzivni stav i nemušto braniti desetljeća malverzacija, nezakonitosti i samovolje. Sve češće su zavaljujući javnosti prisiljeni odstupiti, sretni ako zadrže ono što su godinama nezakonito stjecali. Obnova Banije bit će novi veliki test (ne)otpornosti na korupciju, a zbog ljudi koji danas u tom snijegom zatrpanom kraju čekaju svoje domove ostaje nam građanski motriti i spriječiti da preko njihovih leđa izrastu neki novi tajkuni.

Sto godina najznačajnijeg jugoslavenskog avangardnog pokreta

Zenitizam je bio i avangardni pokret i svojevrsna „ideologija“, ali je svaki pripadnik imao različita viđenja njegove prirode. Zajedničko im je bilo to što su težili promjeni provincijalnog statusa jugoslavenske nacionalne kulture, izlasku na veliku europsku scenu, konačno svjetsku, raskidu s tradicijom, izgradnji vlastitog kulturnog sistema na temelju novih umjetničkih trendova i pravaca tog vremena. Bio je sličan pokretima i pravcima u drugim zemljama početkom dvadesetog stoljeća.

Časopis Zenit je bio osnovni forum avangardnog zenitističkog pokreta i njegovih programskih ideja – bio je međunarodno glasilo lijeve orijentacije, s velikim brojem suradnika kako iz Beograda, Zagreba i Ljubljane, tako i iz gotovo svih europskih sredina, ali i Sјeverne i Južne Amerike, pa i Japana. Zenit je bio jasno opredijeljen za novu umjetnost, za koju se vjerovalo da će doprinijeti stvaranju novog čovjeka XX. stoljeća.

Urednik časopisa i osnivač umjetničkog pokreta zenitizam, Ljubomir Micić po obrazovanju je bio profesor filozofije, u mladosti je glumio, bio književnik, pisao pjesme, prozu na srpskom i francuskom, manifeste i druge programske tekstove i polemike, bio je kazališni, likovni i književni kritičar, urednik više časopisa i knjiga koje je često lično grafički oblikovao, bio je prevoditelj, kolekcionar, organizator prve međunarodne izložbe avangardne umjetnosti na Balkanu, držao je predavanja i priređivao pjesničke večeri u smislu dadaističko-futurističkih manifestacija…

Micić je časopis Zenit osnovao u Zagrebu, s bratom Brankom Micićem (koji je upotrebljavao pseudonim Ve Poljanski, po selu Majske Poljane kraj Gline na Baniji, gdje je odrastao), takođe izvanrednim avangardistom.

Redakcija Zenita imala je dva sjedišta, prema čemu se historija časopisa i dijeli na dva perioda – zagrebački (1921-1923) i beogradski (1923-1926).

List je okupio ne samo neke od najkreativnijih stvaralaca koji su radili u zemlji koja se tada zvala Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca (među kojima su u početku bili i Boško Tokin, Stanislav Vinaver, Miloš Crnjanski, Rastko Petrović, Marijan Mikac, Dragan Aleksić, Stanislav Krakov, Vilko Gecan, Dragan Bublić, Josif Klek, France Kralj, Albin Čebular), već i zavidan broj internacionalnih imena, od kojih su mnogi bili u neposrednom kontaktu s Micićem – Gol, Kandinski, Arhipenko, Marineti, Vazari, Pokarini, Delone, Kašak, Moholj-Nađ, (Karl) Ajnštajn i mnogi drugi značajni predstavnici avangarde dvadesetih.

Internacionalni karakter časopisa, i namjera da se prilozima pokriju svi oblici nove umjetnosti (književnost, slikarstvo, arhitektura, film, kazalište…) privlačili su ovom listu brojne stvaraoce, ali su mnogi od njih brzo prekidali suradnju, uglavnom zahvaljujući Micićevoj veoma strogo zacrtanoj viziji, i buntovnoj prirodi koja ga je dovodila u sukob kako s drugim umjetnicima tako i s vlašću…

Na prvoj stranici, u prvom broju (tada mjesečnika) Zenita, Micić je zapisao: „Sablast crvene furije rata iskopala je svojim zločinačkim pandžama groblja za sve nas – za milijune ljudi. Jedan mrtvac na dva vojnika. Ne zaboravimo nikad, da je ubijeno 13 milijuna ljudi u prošlom deceniju, od bede je umrlo deset milijuna, a oslabljeno 150 milijuna. A mi što ostadosmo kao poslednja straža, nosimo zajednički bol pod srcem, zajedničku dušu očaja, zajednički protest: Nikada više rata! Nikada! Nikada!… Čovek – bio je stvoren da bude Bog – a ubijan je kao stoka na klaonici.“

Banija mjesec dana nakon potresa

Potres jačine 6,2 po Richteru s epicentrom 47 kilometara jugoistočno od Zagreba, odnosno tri kilometra od Petrinje zadesio je Hrvatsku prije točno mjesec dana, 29.12.2020.
Razrušen, snijegom i ledom okovan centar Petrinje, tek sa rijetkim prolaznikom svjedoči tom razornom potresu, a Majske poljane i dalje su u ruševinama.

 

Otkriven spomenik Stefanu Nemanji

Na djelomično rekonstruiranom Savskom trgu u Beogradu, ispred nekadašnje glavne Željezničke stanice, sinoć je svečano otkriven spomenik jednom od najznačajnijih srpskih vladara, velikom županu Raške i rodonačelniku vladarske dinastije Nemanjića Stefanu Nemanji.

Rekonstruirani Savski trg dobio je polukružni oblik s centralnom figurom Stefana Nemanje i saobraćajem izmještenim na obode trga. Obnovljena je i fasada zgrade stare Željezničke stanice, koja će postati Muzej historije Srbije.

Stefan Nemanja smatra se jednim od najznačajnijih srpskih vladara, koji je postavio idejne osnove za stvaranje moderne srpske države i nezavisne crkve. Podigao je i obnovio čitav niz crkava i manastira, među kojima treba istaknuti Studenicu, Hilandar i Đurđeve Stupove, manastir koji se smatra početkom Raškog stila, autentičnog srpskog stila sakralne arhitekture. Zajedno sa sinom Savom, smatra se ocem Srpske pravoslavne crkve, koja ga slavi kao svetog Simeona Mirotočivog.

Neosporno je da rodonačelnik loze Nemanjića zaslužuje spomenik u glavnom gradu, međutim, ono o čemu su i stručnjaci i šira javnost u Srbiji polemizirali prethodnih godina jesu troškovi izrade i postavljanja spomenika, ali i estetika i dimenzije samog spomenika.


Podsjetimo, spomenik je izrađen u bronzi i delo je ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova, a iz Moskve je u srpsku prijestolnicu dopreman u dijelovima. Na montiranju spomenika, koje je počelo u augustu prošle godine, sudjelovalo je desetak ruskih majstora, uz domaće radnike koji su bili zaduženi za rekonstrukciju samog trga.
Spomenik je visok čak 23,5 metara iznad i ima pet metara ispod zemlje, a težak je oko 68 tona.

Stefan Nemanja stoji na vizantijskom šlemu. U jednoj ruci drži mač, a u drugoj Hilandarsku povelju.

Svečanosti na Savskom trgu prisustvovali su predsjednik Aleksandar Vučić, premijerka Ana Brnabić, predsjednik parlamenta Ivica Dačić, ministri u Vladi Srbije, predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik, gradonačelnik Beograda Zoran Radojičić, zamjenik gradonačelnika Goran Vesić, velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve, kao i ambasador Rusije u Beogradu Aleksandar Bocan-Harčenko, predstavnici diplomatskog kora, gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, lideri Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević i predsjednik Demokratske partije Srba u Makedoniji i poslanik u Sobranju Ivan Stojiljković.

 

Sveti Sava proslavljen i u Zagrebu

U kapeli pri Srpskoj pravoslavnoj opštoj gimnaziji Katarina Kantakuzina Branković u Zagrebu mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije služio je liturgiju kojom je proslavljen Sveti Sava, prvi arhiepiskop i prosvjetitelj srpski.

Zbog epidemioloških propisa uobičajena Svetosavska akademija, koju svake godine pripremaju i izvode učenici Gimnazije Kantakuzina Katarina Branković, ove godine je izostala. Liturgiji su prisustvovali učenici četvrtog razreda, jedinog razreda koji prati nastavu u učionicama, nastavnici, ostalo školsko osoblje, ali i nekolicina prijatelja škole, saopšteno je iz Mitropolije zagrebačko-ljubljanske.

Vladika Porfirije je u besjedi naglasio da sveti Sava, kao što je slučaj i sa svim drugim svetiteljima, ne pripada samo jednom prostoru i narodu, već je univerzalan čovjek. Kazao je da se svetost i sastoji u tome da „čovek koji je čitavim svojim bićem u zajednici sa Bogom, prevazilazi svoje biološke okvire i postaje sav duhovan, sav Hristov, a to znači da pripada svim ljudima, svim prostorima. Takav čovek prevazilazi i vreme i pripada svim vremenima”.

„Istinsko i pravo znanje nije plod razmišljanja, nije plod skupljanja informacija iz sveta oko sebe. Razmišljati, skupljati informacije, saznavati, učiti je neophodno, ali to što smo sabrali i što smo promislivši zaključili istinsko je znanje tek onda ako se trudimo da živimo vrlinski, da ispunjavamo zakon Božji, da činimo ono što je činio Sveti Sava”, istaknuo je mitropolit.

Čitavu besedu možete poslušati u sljedećem videu.