Karlovački publicist, novinar, geopolitolog i znanstvenik Danko Plevnik svojoj pozamašnoj bibliografiji dodaje ove godine i svojevrsnu autobiografsku kroniku: Onaj što piše – kronika moga vremena koju je Plejada objavila u biblioteci „Politika kao sudbina“. Za P-portal govori povodom nedavne zagrebačke i karlovačke promocije.

Onaj što piše – kronika moga vremena je Vaša najnovija knjiga, 22. po redu. O čemu govori i zašto takav naslov? Je li to u vezi s Vašim kolumnama u novinama?

Radi se o mojim memoarima. Koncipirao sam ih kroz susrete s dr. Ivanom Ribarom i Titom kao maloljetnik te kroz opise drugih političara sve do Plenkovića i Bernardića. Ta knjiga nije zbirka kolumna. Glavni i odgovorni urednik Slobodne Dalmacije zamolio me je da se pisanjem svojih memoara oprostim od svoje dalmatinske publike.

Što se htjelo poručiti, kako tekstovima tako i naslovom?

Možda najbolje o tome govori moto knjige Jedan prostor – bezbroj vremena. Dakle, sumiram političke događaje od svoje mladosti do danas, naravno, kroz svoj biografski rezime. Naslov Onaj što piše dao sam ja. Zapravo, tako me je nazvao Franjo Tuđman. Naime, 1994. u Bonnu se održao summit između Tuđmana i Izetbegovića radi pomirenja i završetka rata između Hrvata i Bošnjaka u BiH. Tadašnji veleposlanik Ivan Ilić rekao je Tuđmanu da će sada stići gospodin Plevnik koji će ga smjestiti u kadar tako da ispadne televizičniji od Izetbegovića. Na to se Tuđman nakostriješio i pitao: „Je li to onaj što piše?“ „Ne“, odgovorio je Ilić, to je naš ataše za tisak. Podnaslov Kronika mog vremena je dao nakladnik i urednik knjige Ilija Ranić iz Plejade.

[pullquote]Dr. sc. Danko Plevnik, karlovački novinar i publicist, rođen je 12. ožujka 1951. godine. Maturirao je u karlovačkoj Gimnaziji 1960. godine, a 1976. diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je informacijske znanosti 1986. godine. Kao novinar je radio za „Večernji list“, „Novi list“, „Vjesnik“ te je bio dugogodišnji kolumnist „Slobodne Dalmacije“. Član je Izvršnog odbora Hrvatskoga novinarskog društva i mnogih udruženja kao što su Association of European Journalists i Internation Federation of Journalists. Danko Plevnik skovao je pojam znanosti o čitanju – legologija. Cijenjen je i kao geopolitički analitičar.[/pullquote]

(Press ataše tada je bio Žarko Plevnik iz Osijeka, snimatelj i novinar HRTV-a, inače Dankov bratić, koji je nedavno imao promociju svoje knjige Crveni fićo; op.a.).

Novinari često kompletiraju svoje tekstove-kolumne-komentare i objavljuju ih objedinjene, na jednom mjestu. Je li to neki novi novinarsko-književni pravac ili je svrha neka druga?

Vjerujem da to čine stoga jer vjeruju da njihova vrijednost nije bila samo jednodnevna. Ja volim čitati takve knjige jer nisam u prilici pratiti raznu periodiku. Nedavno sam pročitao knjige Mile Lasića Avanti diletanti i Enesea Karića Čekajući Europu u kojima su objavljene ne samo kolumne nego i govori i predavanja. Za mene su to dragocjeni izvori mišljenja koja mi drugačije ne bi bila dostupna.

Koji biste tekst željeli posebno izdvojiti kao „važniji i značajniji“ od drugih i zašto?

Ima niz stvari, od prikaza života i rada Josipa Boljkovca, Gojka Nikoliša pa do mojih boravaka na predsjedničkim izborima u SAD-u, gdje sam radije pisao komentar o američkom priznanju Hrvatske negoli otišao na izjavu o tom priznanju u Bijelu kuću.

Jeste li zadovoljni promocijama u Zagrebu i Karlovcu i gdje će se knjiga dalje promovirati?

Ravnateljica Knjižnice Bogdan Ogrizović u Zagrebu, koja je bila među predstavljačima ove knjige, kazala je da takvu publiku još nije imala. Nije bilo mjesta, pa su mnogi stajali na galeriji. U prvom su redu sjedili predsjednik HAZU Zvonko Kusić, prof. dr. Ivo Družić, prof. dr. Slaven Letica, bilo je akademika, sveučilišnih profesora, kolega novinara od Damira Matkovića, Mladena Stubljara do Drenislava Žekića i Mije Vesovića, veleposlanika, odvjetnika od Čede Prodanovića do Tonija Nobila…

Je li to knjiga nastala za penzionerskih dana i šta penzić Danko radi?

Ne, knjiga je nastala kao radni zadatak, uz pisanje obavezne dvije kolumne tjedno u razdoblju od dva mjeseca 2015. Nemam osjećaj da sam u mirovini jer sam gotovo cijeli novinarski mandat proveo u svojem stanu. Između ostaloga, putujem Lijepom našom i posjećujem gradove koje prije toga nikada nisam vidio: Bjelovar, Novi Marof, Križevce… gdje održavam predavanje o mogućnostima motiviranja mladih na čitanje za profesore hrvatskoga jezika, knjižničare i legologe, odnosno članove Hrvatskog čitateljskog društva čiji sam jedan od osnivača. Legologija je znanost o čitanju o čemu sam objavio tri knjige. Nedavno sam bio na jednom simpoziju u Sarajevu, a spremam se i za simpozij o Supilu, budući da sam supilovac.

Pišete li novu knjigu? Da li je ljude kao što ste Vi, Drago Hedl i slični trebalo odmah otjerati u penziju?

Imam pripremljenu knjigu Dugosuđe, ali još tražim izdavača. Drago i ja pripadamo „svojeglavom“ novinarskom krugu  kojega se gazde žele riješiti što prije. U Jutarnjem listu su me odbili pod izlikom da im je dosta ljevičara, dok me u drugim novinama odbijaju kao desničara. Moj urednik Ivo Bonković iz Slobodne Dalmacije ponudio mi je da pišem, ali ja imam svoju cijenu za povratak u vrzino kolo zamjeranja Bogu i ljudima. Umjesto članaka pišem knjige, a zapravo uživam u slobodi čitanja.

[pullquote class=”full”]

Hrvatska historiografija izgleda kao šahovska ploča; na njoj su figure ili crne ili bijele a to, znamo već prema iskustvu, nekako ne odgovara istini. Knjiga Danka Plevnika Onaj koji piše u tom smislu izgleda kao stotinjak nijansi sive: to je reljefan, erotičan, sočan autobiografski prikaz jednoga (privatnog i javnog) života i jedne (nacionalne i internacionalne) povijesti. Plevnik je nonkonformist, desnima odveć lijevi, lijevima suviše desni, a uistinu samo jedan – uvijek svoj. Naslov „Onaj koji piše“ posuđen je od nekog Tuđmanova ađutanta, koji je Predsjedniku tako objašnjavao razliku između Žarka Plevnika (crveni fićo) i Danka Plevnika – „ne, nije to (naš) Žarko, to vam je onaj koji piše…“

Plevnik je erudit, čije je pismo lepršavo. Kroz njegovu knjigu defilira vojska ljudi, hrvatskih odličnika, i beznačajnika, koji su prikazani u književnom ključu. Vidimo tu Franju Tuđmana koji daje vritnjak, nogu u guzicu, nekom frajeru koji se upucava njegovoj kćeri Nevenki, a Franji nije po volji. Vidimo Stepinca koji nakon povratka iz zatvora djecu po Krašiću iz zabave zalijeva vodom, uočavamo Gorana Radmana koji gleda svijet s visoka, doslovno i figurativno, Tita koji preko KOS-a raspiruje hrvatski nacionalizam kako bi ga mogao gasiti (a on jedini ovlašteni vatrogasac nacionalističkih požara u državi) i tako dalje i tome slično. Plevnik, majstor rečenice, u jednom je svom tekstu iz devedesetih rekao: bombe na Balkanu postaju sve pametnije, a ljudi sve gluplji; on je jedan od onih, sve manje brojnih, koji ipak nastoje pokvariti tu tendenciju…

Boris Rašeta o novoj knjizi Danka Plevnika

[/pullquote]

 

Naslovna fotografija: KAportal.hr