Na konferenciji za medije održanoj 17. ožujka ove godine, članovi zagrebačkog ogranka HSLS-a komentirali su otkrivanje reljefa s motivom i posvetom kralju Petru I. Karađorđeviću u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu. Na konferenciji su govorili predsjednica ogranka Gabriela Bošnjak, sociologinja Aurelija Rosenzweig i saborski zastupnik Darko Klasić i tom prilikom iznijeli niz netočnih i neutemeljenih tvrdnji (dostupno ovdje, arhivirano ovdje).
Reljef je otkriven tijekom aktualne obnove zgrade Doma hrvatskih likovnih umjetnika, a riječ je o djelu koje je bilo zažbukano više od 85 godina. Iako još nije donesena odluka o njegovoj trajnoj pohrani – jer ga najprije očekuju stručne konzervatorske procjene i zahvati (vidjeti ovdje) – iz HSLS-a su na njegovo otkrivanje reagirali nizom netočnih i neutemeljenih tvrdnji i interpretacija vezanih uz sporni reljef, ali i uz ličnost kralja Petra I.
Paviljon zadnjih osam desetljeća nije služio isključivo umjetnosti
„Uzimajući u obzir dugogodišnji karakter paviljona kao neutralnog izložbenog prostora, smatramo da bi vraćanje reljefa u njegovu unutrašnjost narušilo taj koncept. Umjesto da se ponovo izlaže u prostoru koji već osam desetljeća služi isključivo umjetnosti, reljef treba biti smješten u Muzej Ivana Meštrovića, gdje bi mu bio osiguran odgovarajući povijesni i umjetnički kontekst“, izjavila je Gabriela Bošnjak.
Netočna je tvrdnja da paviljon „zadnjih osam desetljeća služi isključivo umjetnosti“. Naime, nakon njegova otvorenja 1. prosinca 1938. godine, kad je u njemu postavljena izložba „Pola vijeka hrvatske umjetnosti“, ovaj je prostor manje od tri godine služio za umjetničke izložbe.[1] Tijekom Drugoga svjetskog rata je kao rezultat političkoga pozicioniranja ustaških vlasti pretvoren u džamiju (1941.–1944.), a nakon rata u politički obojen Muzej revolucije (1945.–1990.), da bi tek 1990. godine ponovno došao u vlasništvo Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i postao središte umjetničke, glavninom likovne scene.
O „volji“ Ivana Meštrovića
„Iako je riječ o vrijednom povijesnom artefaktu, njegovo ponovno postavljanje u javni prostor paviljona predstavlja korak unatrag u odnosu na odluku samog Ivana Meštrovića i izvorni smjer u kojem je razvijen ovaj objekt“, izjavila je Bošnjak uz tvrdnju da je Meštrović 1930-ih odustao od postavljanja konjaničkog spomenika kralju Petru I. u korist izgradnje memorijalnog paviljona.
Tvrdnja da je Ivan Meštrović odustao od postavljanja spomenika kralju Petru I. u korist memorijalnog paviljona i da bi današnje postavljanje reljefa bilo protivno njegovoj volji – nije utemeljena u činjenicama. Iako je tijekom 1930-ih došlo do promjene u vrsti spomenika (od konjaničkog k paviljonskom obliku), sam reljef kralja Petra I. bio je izrađen prema Meštrovićevim nacrtima, uz njegovo izričito odobrenje. Nedavno otkriveni reljef isklesao je kipar Ivo Lozica prema Meštrovićevim nacrtima i napucima, a lokaciju reljefa također je odredio sam Meštrović – iznad glavnog ulaza u paviljon. Ideja o podizanju paviljona nije bila isključivo Meštrovićeva, već je nastala kao rezultat dogovora Odbora za podizanje spomenika kralju Petru I. Velikom Osloboditelju te Hrvatskog društva umjetnika „Strossmayer“, pri čemu je Meštrović bio član obje skupine.[2] Po tom je dogovoru odlučeno da će podignuta građevina istodobno služiti i kao reprezentativni prostor za izlaganje likovne umjetnosti i kao spomenik kralju Petru, na trgu tom prigodom nazvanom njegovim imenom, pri čemu je ovakvo rješenje, osim kao inovativno, bilo obrazloženo i navodom da će takav paviljon slaviti kralja na znatno monumentalniji način no što bi to činio klasični konjanički kip kakav se izvorno planiralo postaviti. Takva je ideja usto odražavala i javnu sliku o kralju Petru kao velikom ljubitelju i pokrovitelju vizualne te glazbene umjetnosti, osobito u kontekstu zaštite i razvoja nacionalne kulture, zbog čega je upravo njegov patronat doživljavan kao presudan u mogućnosti razvijanja niza proslavljenih srpskih umjetnika poput Paje Jovanovića, Uroša Predića, Mite Tomića, Stevana Mokranjca, kao i Hrvata Vlahe Bukovca te samog Meštrovića.[3]
Nadalje, Meštrović je bio blizak s dinastijom Karađorđevića, te je kroz cijeli svoj radni vijek stvarao monumentalna djela u njihovu čast: Spomenik nezavisnosti u Nišu, podignut u čast kralja Petra, reljef kralja Petra postavljen u Dubrovniku, Spomenik neznanom junaku na Avali projektiran na zahtjev kralja Aleksandra, kao i neostvareni projekti Mauzoleja dinastije Karađorđević na Oplencu te Vidovdanski hram na Kosovu polju koji je trebao predstavljati spomen, između ostalog, i na Petra i Aleksandra Karađorđevića.[4]
Retorička manipulacija povijesnim podacima
Aurelija Rosenzweig na spomenutoj konferenciji izjavila je da „Zagrebu ne treba artefakt koji centralno mjesto hrvatske umjetnosti posvećuje dinastiji Karađorđevića“, budući da je riječ o posveti dinastiji „koja je ukinula demokraciju i parlament, zabranila stranke i sindikate, zatvarala, mučila i ubijala političke protivnike, da bi na kraju potpisala pakt s nacistima zbog čega ju je vlastita vojska protjerala u London, a ovdje se u njezino ime nastavili boriti četnici“ (dostupno ovdje, arhivirano ovdje).
Popisivanje grijeha dinastije Karađorđević predstavlja pak primjer retorike poznate kao „strawman arguing“ tj. namjernog iskrivljavanja i pojednostavljivanja tvrdnji suprotne strane. Govoreći kako je riječ o „artefaktu koji slavi dinastiju Karađorđević“, usprkos tome što isti nije posvećen čitavoj dinastiji već samo kralju Petru, Rosenzweig navodi negativne aspekte kasnijih godina monarhističke Jugoslavije za koje kralj Petar nije odgovoran niti je u njima, kao tada već pokojni, mogao sudjelovati. Sagledavanjem konkretnog povijesnog vremena dolazi se, naprotiv, do zaključka kako je Petrova vladavina bila upravo suprotna onom za što Rosenzweig optužuje dinastiju u cjelini.
Kralj Petar nije ukinuo demokraciju i parlament. Naime, dolaskom na vlast nakon Majskog prevrata, upravo je Petar ponovno na snagu stavio liberalni ustav iz 1888. godine koji je omogućavao parlamentarni sustav, slobodu tiska i političkih stranaka, a umanjivao osobnu moć kralja.[5] Iako sustav nije bio idealno demokratski po suvremenim standardima, značio je velik korak prema parlamentarnoj demokraciji u tadašnjoj Srbiji. Za vrijeme njegove vladavine Kraljevinom Srbijom do 1914., sve su vrijeme postojali i demokratski izbori i Narodna skupština, na njegovu inicijativu ustav je državu ponovno opisivao kao parlamentarnu monarhiju te dopuštao djelovanje političkih stranaka i njihovo sučeljavanje na slobodnim, višestranačkim izborima.[6] Njegova se vladavina stoga uobičajeno opisuje kao period jačanja parlamentarizma i porasta poštovanja demokratskih institucija. Dakako, iz današnje perspektive, utjecaj pripadnika dvorskih elita i vojnih krugova na izbore bio je vidljiv, budući da je kralj imao pravo raspustiti vladu, a pravo glasa nije bilo u potpunosti ostvareno niti ravnopravno, no u kontekstu vremena riječ je o uobičajenim okolnostima, i to s liberalnijim pristupom. Isto tako, kralj Petar nikad nije direktno zabranio nijednu političku stranku, a u njegovo su vrijeme političke stranke imale zajamčenu slobodu djelovanja zbog čega su u političkom životu Srbije, s dotad najvećim razvojem pluralizma javnog rada, neometano djelovali i radikali i liberali i socijalisti. Sindikalno organiziranje također je bilo dopušteno, a razvoj radničkog pokreta, doduše nadziranog, ali ne i progonjenog od vlasti, za srpsku je povijest započeo upravo u Petrovo vrijeme.
Isto tako, kralj Petar nije osobno naređivao zatvaranja, mučenja ili ubijanja političkih protivnika, upravo zbog svojih liberalnih uvjerenja i ustavne orijentiranosti. Želeći se predstaviti kao uvoditelj novog političkog smjera u Srbiji, po dolasku na vlast stavljao je veći naglasak na parlamentarne institucije i slobodu političkog djelovanja, zbog čega ga se pamti kao „demokratskog monarha“,[7] koji je poštovao ustavne norme te imao reputaciju pravednog vladara koji je usprkos dinastičkoj promjeni, a potom i promjeni državnog okvira, svom narodu donio stabilizaciju odnosa te opću modernizaciju gospodarstva i građanskog života,[8] uključujući razvoj infrastrukture, obrazovanja i pravosuđa po zapadnome modelu. Sve je ovo dovelo do znatnog povećavanja međunarodnog ugleda i inozemnih savezništava Srbije, uz uspostavljanje modernih diplomatskih veza s Francuskom, Rusijom i Ujedinjenim Kraljevstvom,[9] što je bilo ključno u Balkanskim ratovima te u Prvom svjetskom ratu, gdje je Srbija bila dijelom pobjedničke Antante. Zbog njegova podržavanja ravnopravnog ujedinjenja južnoslavenskih naroda te prihvaćanja Deklaracije o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom, taj se ugled mogao prenijeti i na Hrvate i Slovence te Srbe-Prečane usprkos njihovu sudjelovanju u redovima poražene vojske i to uz Petrovo odbijanje mogućnosti širenja same srpske države umjesto stvaranja one zajedničke jugoslavenske.[10] Prema tadašnjim izvorima, takav je stav kod brojnih hrvatskih političara i intelektualaca onog vremena izazivao divljenje Petru kao monarhu koji je omogućio narodno ujedinjenje i predstavljao borbu protiv austro-ugarskog tlačenja južnoslavenskih naroda.[11] Pritom je, dakako, važno imati na umu da su se problemi između Srba i Hrvata znatno pojačali tek kasnije, tijekom vladavine njegova sina Aleksandra,[12] koji je 1929. godine uveo diktaturu i ukinuo političku autonomiju.
Kralj Petar ne može se kriviti ni za potpisivanje Trojnog pakta s nacistima, jer je u to vrijeme već bio pokojan. Umro je 1921. godine, dok se potpisivanje pakta s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom dogodilo 25. ožujka 1941., dakle, dvadeset godina nakon njegove smrti. Štoviše, Petrova je smrt došla godinu dana prije Mussolinijeva Marša na Rim, odnosno 12 godina prije Hitlerova dolaska na vlast. Dakle, posve je jasno da on nema veze s tim događajima, ni politički niti vremenski. Njegova politička filozofija liberalnog ustavnog monarha, ali i francusko obrazovanje tijekom kojeg je na srpski preveo djelo „O slobodi“ Johna Stuarta Milla, moglo bi se, dapače, opisati kao posve oprečno autoritarnim ideologijama poput fašizma i nacizma.[13]
Stoga je većina navoda iz izjave Aurelije Rosenzweig ili irelevantna za samog kralja ili predstavlja oblik manipulacije koji koristi negativne asocijacije iz kasnijeg perioda kako bi diskreditirao osobu koja s tim nema veze.
Na temelju dostupnih podataka i stručne literature, utvrđeno je da su navedene tvrdnje predstavnika zagrebačkog ogranka HSLS-a povodom otkrića reljefa kralja Petra I. Karađorđevića u Meštrovićevu paviljonu neutemeljene, povijesno netočne ili zasnovane na selektivnom tumačenju činjenica. Analiza relevantnih izvora pokazuje da izrečene tvrdnje nisu podržane činjenicama te da su u suprotnosti s utvrđenim i javno dostupnim informacijama.
[1]https://www.hdlu.hr/mestrovicev-paviljon/povijest-zgrade/
[2]Dokumenti argumetni: Meštrovićev dom likovnih umjestnosti 1930-1990. urednik: Tomislav Hruškovec.
Zagreb: HDLU, 1990. 32
[3]Stevan K. Pavlowitch. Serbia: The History of an Idea. New York: New York University Press, 2002. 89.
[4]Dokumenti argumetni: Meštrovićev dom likovnih umjestnosti 1930-1990. urednik: Tomislav Hruškovec.
Zagreb: HDLU, 1990. 113.
[5]Tim Judah. The Serbs: History, Mith and the Destruction of Yugoslavia. Connecticut: Yale University Press. 78.
[6] Bataković, Dušan. „On Parliamentary Democracy in Serbia 1903–1914 Political Parties, Elections, Political Freedoms“. Balcanica XLVIII (2017): 123–142.
[7]Frederick Bernard Singleton. A short History of Yugoslav Peoples. New York: Cambridge University Press, 1985. 96.
[8] Bataković, Dušan. „Belgrade in the Nineteenth Century: A Historical Survey“. u: Journal of the North American Society for Serbian Studies 2 (2016): 357.
[9] prema Shrader, Charles. “Peter I Karageorgevic, King of Serbia”. u: World War I: The Definitive Encyclopedia and Document Collection. Spencer Tucker ur. Santa Barbara: ABC-CLIO (2014)
[10]Stevan K. Pavlowitch. Serbia: The History of an Idea. New York: New York University Press, 2002. 112.
[11] prema Goldstein, Ivo. Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća. Zagreb: Profil, 2019.
[12] Ibid.
[13]Frederick Bernard Singleton. A short History of Yugoslav Peoples. New York: Cambridge University Press, 1985. 97.
Financira Europska unija – NextGenerationEU.
Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
This post is also available in: English
