U članku „SNV i dalje gura priču o ‘ustaškom dječjem logoru’ u Sisku: Evo što je istina“ objavljenom 7. listopada 2025. na portalu Narod.hr (dostupno ovdje, arhivirano ovdje) izneta je tvrdnja da u Sisku 1942. godine nije postojao dječji logor, već isključivo humanitarno „dječje prihvatilište“.
Povodom komemoracije koju je Srpsko narodno vijeće (SNV) organiziralo u sisačkom Parku Diane Budisavljević, u članku se s izrazitim odmakom prenose dijelovi govora predsjednika SNV-a Borisa Miloševića: „Predsjednik SNV-a Boris Milošević iznio je tezu da je u Sisku 1942. godine postojao dječji logor, formalno nazvan ‘Prihvatilište za djecu izbjeglica’. U njemu je tijekom ljeta, navodi, bilo smješteno više od 2000 djece, uglavnom s Kozare i iz logora Mlaka, Jablanac i Košutarica. Milošević je kazao da su djeca potom dovožena teretnim vagonima za stoku, a da su ih ustaše nasilno odvajale od roditelja koji su ubijeni ili odvedeni na prisilni rad. Naveo je i kako je u kolovozu 1942. godine u logoru umrlo 515 djece, a ukupno ih je tijekom djelovanja navodno stradalo 1152. Govorio je i o navodnoj posjeti ustaških zapovjednika poput Maksa Luburića i Ljube Miloša, tvrdeći da su tada nasilno odvajali djecu od majki. U svom govoru Milošević je ustvrdio da u logoru nije bilo nikakve skrbi za djecu, da su ležala na prljavoj slami, gladna i zapuštena, iako je navodno bilo hrane u skladištima. Posebno je istaknuto da su djeca spašena zahvaljujući akciji Diane Budisavljević, uz pomoć učitelja Ante Dumbovića i lokalnog stanovništva koje ih je navodno prihvatilo.“
Nakon toga, u članku se iznosi sporna teza da „ne postoje nikakvi znanstveni dokazi da je u Sisku postojao dječji logor.“ Prema navodima portala, tijekom 1942. i 1943. godine u Sisku je djelovalo Dječje prihvatilište, „osnovano kao odgovor na iznimno teške ratne i socijalne okolnosti, osobito nakon velikog vala izbjeglica s područja Kozare“.
U prilog toj tvrdnji članak se poziva na povjesničarku Vlatku Vukelić, koja navodi da u Sisku za vrijeme Drugog svjetskog rata nije postojao dječji logor, već dječje prihvatilište pod nadležnošću tadašnjeg Ministarstva udružbe NDH, „što bi u današnjim uvjetima odgovaralo ministarstvu socijalne skrbi“. Vukelić pritom naglašava da bi pravi logor morao biti pod vojnom ili policijskom upravom, poput Jasenovca, te da za Sisak ne postoje podaci koji bi upućivali na takvu vrstu kontrole.
Međutim, relevantna znanstvena i historiografska literatura daje drugačiju sliku.
Iako je u službenim dokumentima vlasti NDH korišten naziv „Prihvatilište za djecu izbjeglica“, znanstvena analiza rada te ustanove pokazuje da se administrativni naziv ne može uzeti kao dokaz njezine stvarne naravi, osobito u kontekstu represivnog sustava NDH. Povjesničarka Nataša Mataušić u znanstvenom radu Rad Prihvatilišta za djecu izbjeglica u Sisku i djelovanje učitelja Ante Dumbovića izričito odbacuje takvo tumačenje. U istom radu Mataušić dokumentira da je Ministarstvo udružbe NDH 3. kolovoza 1942. uspostavilo tzv. prihvatilište te da je tijekom kolovoza u Sisak upućeno 2.272 djece dovedene iz ustaških sabirnih logora u Mlaki, Jablancu i Košutarici. Djeca su bila smještena na nekoliko lokacija u gradu, bez mogućnosti slobodnog kretanja, a ustanova je funkcionirala u neposrednoj vezi sa širim logorskim sustavom NDH. Istovremeno su u „Prihvatilište” bila smještana i djeca iz Sabirnog logora u Sisku čiji su roditelji upućivani na prisilni rad u zemlje Trećeg Reicha. Zbog nedostatka adekvatne skrbi u vrlo kratkom vremenu tamo je umrlo 1.152 djece, navodi Mataušić. „Temeljem izvorne arhivske građe iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu i Muzeja žrtava genocida u Beogradu, te dostupne stručne i znanstvene literature rekonstruiran je rad ovoga prihvatilišta koji se, bez navodnika, može nazvati logorom za djecu“, navodi Nataša Mataušić.
Povijesni okvir u kojem treba promatrati i sisačko „Prihvatilište za djecu izbjeglica“ detaljno razrađuje povjesničarka Narcisa Lengel-Krizman u studiji Sabirni logori i dječja sabirališta na području sjeverozapadne Hrvatske 1941.–1942. Autorica analizira sustav izdvajanja djece nakon velikih vojnih operacija te pokazuje da su za kozaračku i drugu djecu osnivani posebni objekti koji su u dokumentima često vođeni kao „dječji domovi“ ili „prihvatilišta“. Lengel-Krizman pritom upozorava da takvi administrativni nazivi nisu odražavali stvarnu funkciju tih ustanova, nego su služili prikrivanju njihove uloge u represivnom sustavu NDH. Ta su dječja sabirališta, prema njezinoj analizi, bila neposredno povezana s prethodnim zatočenjem roditelja u logorima i s prisilnim odvajanjem djece, što predstavlja ključnu okolnost za razumijevanje njihova statusa i uvjeta u kojima su djeca boravila.
Sličan zaključak proizlazi i iz rada povjesničara Zdravka Dizdara Logori na području sjeverozapadne Hrvatske u toku Drugoga svjetskog rata 1941.–1945. On detaljno opisuje Dječji logor Sisak, osnovan 3. kolovoza 1942. godine dolaskom prvog transporta djece iz logora Mlaka. Dizdar navodi da su ubrzo uslijedili transporti djece iz Stare Gradiške, Prijedora i Jasenovca te da je tijekom kolovoza i rujna 1942. u dječjem logoru bilo smješteno oko 2.000 djece, dok je krajem rujna njihov broj dosegnuo približno 4.722. Dizdar izrijekom navodi da je naziv Prihvatilište za djecu izbjeglica „bila samo kamuflaža pred javnošću”. On detaljno opisuje izuzetno teške stambene, higijenske, prehrambene i zdravstvene uvjete, epidemije tifusa, šarlaha i dizenterije te navodi da je logor bio ograđen visokom bodljikavom žicom i čuvan ustaškom stražom. Zbog razmjera stradanja, Dizdar sisački dječji logor označava kao „najstrašniji od svih sisačkih logora i jedan od najstrašnijih ustaških logora za vrijeme rata”.
Važno je naglasiti i širi interpretativni okvir koji nudi povjesničar Ivo Goldstein. U knjigama Holokaust u Zagrebu (2001.) te Jasenovac i Bleiburg nisu isto (2011.), Goldstein upozorava da logor nije definiran isključivo planskim egzekucijama ili formalnom vojno-policijskom upravom. Ključni kriteriji su funkcija zatočenja, prisilni smještaj, ograničenje slobode i posljedice koje takvi uvjeti imaju po zatočenike. Masovno umiranje zbog gladi, bolesti, nehigijene i iscrpljenosti, kako Goldstein argumentira, predstavlja oblik stradanja za koji odgovornost snosi režim koji je takve uvjete uspostavio i održavao, čak i kada ne postoji izravna naredba o likvidaciji.
Tvrdnja da „ne postoje nikakvi znanstveni dokazi“ o postojanju dječjeg logora u Sisku stoga je netočna. Suprotno tome, više autora u domaćoj i regionalnoj historiografiji izričito navodi Sisak kao dio logorskog sustava NDH.
Zaključno, iako je naziv „Prihvatilište za djecu izbjeglica“ povijesno točan kao administrativni termin NDH, relevantna historiografija pokazuje da je riječ o ustanovi koja je po svojim obilježjima, funkciji i posljedicama bila dječji logor u okviru logorskog sustava NDH. Tvrdnje koje negiraju postojanje dječjeg logora u Sisku ili ih prikazuju kao političku manipulaciju ne proizlaze iz historiografskog konsenzusa, nego iz selektivnog korištenja izvora i zanemarivanja ključnih znanstvenih radova.
Financira Europska unija – NextGenerationEU.
Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
This post is also available in: English
