Rat između Izraela i Irana više nije samo prikrivena sjena hladnog rata na Bliskom istoku – postao je svakodnevna realnost, s izravnim napadima, sabotažama, kibernetičkim udarima i retorikom koja ne ostavlja mjesta za diplomaciju. U središtu sukoba i dalje je jedna opsesija izraelske politike: spriječiti Iran u razvoju nuklearnog oružja. No unatoč desetljećima tajnih operacija, atentata na znanstvenike, udara na nuklearna postrojenja i lobiranja protiv nuklearnog sporazuma, realnost je neumoljiva – Iran je danas bliže nuklearnoj bombi nego ikad prije. A još važnije: pitanje je zašto bi to uopće trebalo biti toliko važno za globalni mir.
Kada izraelski dužnosnici – najčešće premijer Benjamin Netanjahu – govore o iranskom nuklearnom programu, koriste se rječnikom Armagedona. „Nećemo dopustiti nuklearni Holokaust“, poručuju, povlačeći najdublje moguće emotivne paralele. Iran, kažu, želi izbrisati Izrael s karte svijeta, i zato mu se ne smije dopustiti posjedovanje nuklearnog oružja.
No ova retorika nije samo pretjerana – ona je i u suprotnosti sa stvarnošću hladnoratovske nuklearne logike. Jer, ako nešto znamo o državama koje imaju nuklearno oružje, onda je to da ono više služi odvraćanju nego napadu. Pogledajmo samo primjere Indije i Pakistana – dviju država u stalno zapaljivom sukobu, s otvorenim granicama i neriješenim teritorijalnim pitanjima. Unatoč brojnim krizama, nuklearno oružje nikada nije upotrijebljeno. Isto vrijedi i za Rusiju i NATO. Strah od međusobnog uništenja, poznat kao MAD (engl. Mutual Assured Destruction), temelj je stabilnosti između nuklearnih sila. U tom smislu, pitanje je: zašto bi Iran bio izuzetak. Zašto vjerujemo da bi jedino Teheran bio spreman uništiti sebe kako bi uništio druge?
Iranska vlast, kakva god bila, nije suicidalna. Radi se o režimu koji se održava na vlasti gotovo pola stoljeća upravo zato što zna kako balansirati između ideologije i realpolitike. Nuklearno oružje, ako ga i razvije, služilo bi mu kao osiguranje protiv stranih intervencija – osobito imajući na umu sudbinu Iraka, Libije i Afganistana, koje su SAD i saveznici napali kad su bile razoružane.
Iran, također, nije izoliran kao Sjeverna Koreja. On ima kompleksnu diplomaciju, snažne gospodarske veze s Kinom, Indijom, Rusijom i velikim dijelom globalnog juga. Upotreba nuklearnog oružja automatski bi značila kraj takvih odnosa. Geopolitički, to bi bio čin samouništenja. Dakle, ideja da će se iranski lideri jednoga dana probuditi, pritisnuti crveno dugme i uništiti Tel Aviv – a potom mirno čekati nuklearni odgovor Izraela – nije samo neutemeljena, nego i iracionalna.
Pokušaji Izraela da „spriječi“ Iran u razvoju nuklearne bombe slični su pokušajima da se raketama spriječi širenje ideje. Nuklearna tehnologija danas nije ekskluzivna privilegija supermoćnih država. To je znanje koje se može prenijeti, digitalno arhivirati, rekreirati. Svaki znanstvenik koji doktorira fiziku u Beču ili Teheranu, svaki inženjer koji prođe obuku u Rusiji, potencijalno može obnoviti ono što je uništeno. Izrael može bombardirati postrojenja, sabotirati centrifuge, pa čak i ubijati znanstvenike – ali ne može bombardirati znanje.
U tom smislu, izraelska strategija nalikuje pokušaju da se val zaustavi rukama. Do kada će moći gurati more unatrag?
Ako su razlozi za izraelsku opsesiju Iranom toliko nelogični na strateškoj razini, postoji samo jedan mogući odgovor: oni su politički. Točnije – unutarnjopolitički. Jer ono što Izraelu danas nedostaje nije sigurnost, nego politička kohezija. Netanjahu, koji se suočava s korupcijskim optužbama, masovnim prosvjedima i gubitkom povjerenja međunarodnih partnera, koristi vanjsku prijetnju kako bi homogenizirao društvo. Strah je moćno oružje, posebno u društvima koja su već duboko polarizirana.
Osim toga, Izrael se suočava s teškim pitanjima nakon 7. listopada i katastrofalnog odgovora vlasti na napad Hamasa. Povjerenje u institucije, osobito vojsku i sigurnosnu zajednicu, ozbiljno je poljuljano. U takvom ozračju, otvaranje novog (ili produžavanje starog) rata postaje način da se pažnja javnosti preusmjeri, a društveni bijes kanalizira prema vanjskom neprijatelju.
Dugoročno, izraelska paranoja može imati upravo suprotan učinak. Umjesto da uspori iranski nuklearni program, ona ga motivira. Umjesto da ojača izraelsku sigurnost, ona je erodira – jer ulazi u sve dublje i šire konflikte, od Libanona do Sirije, Gaze i Jemena. Militarizacija vanjske politike guta resurse, živote i perspektivu.
A svijet? Svijet u međuvremenu živi sa spoznajom da nuklearno oružje postoji – i da ga posjeduju mnogo nepredvidivije sile od Irana. Ako svijet nije uništen kada su ga posjedovali Staljin, Mao, Nikson, Tramp ili Putin, teško je vjerovati da će to biti slučaj ako do njega dođe i Teheran.
Ne, svijet ne treba još jednu nuklearnu silu. No još manje treba iluziju da se svijet silom može držati pod kontrolom. Iran neće biti zaustavljen raketama, atentatima ili sankcijama – kao što nijedna znanstvena ambicija nikada nije bila zaustavljena. A Izrael bi, umjesto što opsesivno pokušava očuvati regionalnu hegemoniju, trebao početi razmišljati o održivom suživotu u regiji u kojoj neće zauvijek biti jedini s nuklearnim arsenalom. Možda je to bolna istina – ali je jedina koja vodi prema miru.
