Ubojstvo američkog političkog aktivista Čarlija Kirka u sveučilišnom kampusu Juta Vali u SAD-u prošloga tjedna šokiralo je Ameriku, ali i cijeli svijet. Bliski suradnik i zvijezda Trampovog političko-medijskog establišmenta ubijen je pred tisućama mladih ljudi, snajperskim hicem u vrat. Cijeli događaj snimljen je stotinama mobitela s udaljenosti od svega nekoliko metara, a užasne video snimke smaknuća proširile su se poput požara društvenim mrežama. Čarli Kirk, mladić od svega 31 godinu i otac dvoje djece, imao je manje sreće od samog Trampa. Podsjetimo, i na njega je, prije nešto više od godinu dana, pucano iz snajperske puške, ali je u njegovom slučaju počinitelj promašio metu za svega nekoliko centimetara.
Politička radikalizacija u Americi dosegla je razmjere kakvi nikada nisu viđeni u moderno doba. Dok se o ubojstvu Dž. F. Kenedija raspravlja već desetljećima i ispredaju raznorazne teorije zavjera, analizira svaki detalj i istražuje tko je mogući stvarni krivac, današnji politički atentati u SAD-u doživljavaju se znatno manje traumatično. Pokušaj ubojstva Donalda Trampa usred kampanje za novi predsjednički mandat odavno je pao u zaborav, iako je od istog prošlo svega nešto više od godine dana. Gotovo polovica biračkog tijela u SAD-u već je na dan pokušaja atentata žalovala što počinitelj nije uspio provesti svoju namjeru u djelo. Već tada je bilo jasno da je u Americi za dio biračkog tijela ubojstvo postalo legitimno sredstvo političkog obračuna.
Takav dojam se potvrdio nekoliko mjeseci kasnije kada je u decembru 2024. godine u Njujorku ubijen Brajan Tompson, predsjednik uprave Junajted helta, kompanije za zdravstveno osiguranje. Na društvenim mrežama su njegovu smrt slavile doslovno stotine tisuća ljudi, a osumnjičenog počinitelja su dizali u nebesa i pozivali na njegovo oslobođenje. Jedina krivnja ubijenog Tompsona bila je ta što je bio čelnik tvrtke za zdravstveno osiguranje, a samim time i neprijatelj siromašnih i onih u potrebi za zdravstvenom zaštitom. Barem je takva bila percepcija goleme mase onih koji su opravdavali njegovo ubojstvo. No, i njegova smrt brzo je pala u zaborav, a novi politički atentat dogodio se u junu ove godine kada je u Minesoti jedna demokratska zastupnica u državnom Senatu ubijena, a drugi zastupnik je ranjen. Ponovo su razlozi za ubojstva bili politički.
Niz politički motiviranog nasilja sada se nastavio s Kirkom. Zbog činjenice da je ubojstvo bilo javno i da se radi o influenseru s vojskom pratitelja kao i zbog njegove bliskosti s Trampom i potpredsjednikom SAD-a, Dž. D. Vensom, vijest je odjeknula diljem svijeta. I ovoga puta dio političke ljevice reagira s otvorenim slavljem Kirkovog ubojstva, bez imalo obzira ili osjećaja za mjeru. Bazična pristojnost koja je uvijek postojala u trenutcima smrti političkih protivnika u dijelu američke javnosti više ne postoji. Kirkovi politički neistomišljenici bez ustručavanja i s osmjehom na licu tako izjavljuju da je dobio što je zaslužio i da je njegovo smaknuće pozitivna stvar za američko društvo. Podjele između dva pola američkog društva na taj se način samo nastavljaju produbljivati, bez jasne slike mogućih konačnih posljedica.
Ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da političko nasilje više nije ograničeno na marginalne ekstremističke skupine, već se sve češće javlja unutar mejnstrima. Javne osobe, novinari, aktivisti i političari sve su češće mete prijetnji, a društvene mreže postaju prostor u kojem se takvo nasilje normalizira, pa čak i potiče. Kada tisuće komentara veličaju ubojstvo i kada se stvaraju digitalni spomenici atentatorima, tada je jasno da je društvo prešlo crtu iza koje se teško vraća. Nasilje postaje zarazno, prelazi iz simboličkog u stvarno, a jednom kada se probije ta barijera, svako sljedeće ubojstvo djeluje sve manje šokantno i sve više očekivano.
U svemu tome posebno zabrinjava reakcija političkih elita. Umjesto jedinstvene osude, svjedočimo licemjernom relativiziranju. Jedni se pozivaju na slobodu govora kako bi opravdali slavljenje smrti protivnika, drugi pokušavaju politički kapitalizirati tragedije, dok treći jednostavno šute i čekaju da se prašina slegne. U takvom ozračju ne samo da se ne gradi društveni konsenzus protiv nasilja, već se šalje poruka da je ono prihvatljivo oruđe u političkoj borbi.
Ako se ovaj trend nastavi, SAD bi se vrlo lako mogao naći u spirali političkog nasilja iz koje neće biti izlaza bez ozbiljnih posljedica za samu stabilnost države. Povijest nas uči da društva koja legitimiziraju ubojstva političkih protivnika nužno skliznu prema autokraciji, represiji ili građanskom ratu. Za zemlju koja se desetljećima nametala kao simbol demokracije i slobode, to bi bio povijesni poraz s globalnim reperkusijama. Jer ako Amerika, sa svim svojim institucijama, bogatstvom i iskustvom, ne može obraniti minimum civilizacijskih normi, kakvu poruku šalje ostatku svijeta.
Na kraju, možda je najstrašnije to što je gubitak ljudskog života prestao biti granica koju se ne prelazi. Smrt je postala još jedan politički argument, još jedan „lajk“ ili „šer“ u virtualnom prostoru, još jedna municija u ratu bez pravila. A kada društvo dođe do točke u kojoj život nema vrijednost, tada više nije riječ samo o Americi. Tada je riječ o globalnom problemu koji će prije ili kasnije zakucati i na naša vrata.
