Oni koji pamte zadnje dane Jugoslavije sjećaju se i Nenada Kecmanovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je tu funkciju napustio u trenutku kada je shvatio da ne može preuzeti odgovornost za mrak i užas koji su upravo gutali tu bivšu jugoslavensku republiku. U akademskim krugovima Kecmanović je bio poznat kao profesor, dekan Fakulteta političkih nauka i rektor Univerziteta u Sarajevu. U mirovinu je otišao kao profesor na katedri za političku teoriju i šef Odjeljenja za politologiju na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Razgovaramo o aktualnoj situaciji u BiH i Srbiji te o međunarodnoj politici, koja je na prilike na Balkanu oduvijek imala veliki utjecaj.
Bosna i Hercegovina je kao država već dvije decenije u permanentnoj krizi i, osim neprestanog gloženja, nikakav održiv modus vivendi nije na vidiku. Zašto je tome tako?
Za istoriju BiH moglo bi se reći to nije istorija mira koja je prekidana ratovima i okupacijama, nego istorija ratova i okupacija s intervalima mira u kojima ponekad “čaršija poludi”, kako kaže Andrić. Ispada da je jedina konstanta mržnja, mirnodopska – potuljena, ili ratna – otvorena, i da u ratu prva žrtva nije istina, nego da istina postaje transparentna tek u ratu. Bosnoljubi, da opet citiram Andrića, “najviše mrze one koji primijete tu međusobnu mržnju”. Jest da su te unutrašnje nesloge eksploatisali okupatori, ali teško zemlji koja zavisi od toga hoće li je neko zavaditi da bi zavladao. Početkom 1990-ih Zapad je u Istočnoj Evropi, u nedostatku liberalno-građanske tradicije, forsirao nacionalizam kao jedinu odbranu od restauracije socijalizma. A sada protiv nacionalista podržava neko liberalno građansko društvo koje se u Bosni tek zametnulo, a kod njih kod kuće je zapalo u ozbiljnu krizu. Rješenje je postojalo uoči rata u Carringtonovom i Cutileirovom planu, odnosno u Lisabonskom sporazumu, koji su sve strane bile prihvatile, a u Daytonu je to samo prepisano. Tako pored odlučivanja konsenzusom u tročlanom Predsjedništvu BiH, sporazum je obuhvatao Savjet ministara sa svega tri resora i samo kao pomoćni organ Predsjedništva, te dvodomni parlament s vijećem naroda. Sve što nije eksplicite navedeno u nekoliko nadležnosti zajedničkih organa pripada entitetima. Takvu konsocijativnu demokratiju praktikuju Belgija, Švajcarska i druga podijeljena društva, i ni za BiH niko nije smislio ništa bolje. Ali – neki su neodmjereno promijenili mišljenje.
Povratak izvornom Daytonu
U kojem položaju je danas Republika Srpska unutar BiH i koji su njezini ciljevi?
Cilj politike Republike Srpske je rehabilitacija izvornog Daytonskog sporazuma koji su, za razliku od njegovih američkih kreatora i ostalih u BiH, izgleda jedini Srbi ozbiljno shvatili. Iako je uloga visokog predstavnika UN-a u BiH definisana isključivo kao “ohrabrivanje, konsultovanje, usmjeravanje i pomoć” lokalnoj vlasti pri implementaciji sporazuma, tzv. Bonskim ovlašćenjima taj je mandat dramatično ojačan i proširen. Visoki predstavnici EU-a u BiH,
Westendorp, Petrič i Ashdown su, poput kolonijalnih namjesnika, mijenjali zakone, smjenjivali izabrane funkcionere i otimali entitetske nadležnosti. Pokriće za to ustavno nasilje iliti kršenje Aneksa 4 Daytonskog sporazuma dao je Washington nedotupavnom tezom da je “Dayton donio mir, ali ne i političko rješenje”, iako je jedino političko rješenje i moglo donijeti mir.
Kakve su bile posljedice ovog procesa?
Kada je proces nasilne integracije (centralizacije i unitarizacije) stigao do objedinjavanja entitetskih policija, vlast u Banjaluci je rekla “Dosta!” i krenula u kontraofenzivu da BiH vrati izvornom Daytonu. A pošto je to, opet mimo zdravog razuma, proglašeno antidaytonskim, Republika Srpska se vratila svojoj prvoj opciji iz ’90., da BiH ostane sa Srbijom u skraćenoj Jugoslaviji. Pristanak da Republika Srpska ostane u BiH bila je tek druga, kompromisna i minimalna opcija. Srpski narod u RS nije se pomirio s daytonskim odvajanjem od matice granicom na Drini, a druga opcija bila je rezultat političkog realizma nacionalnih elita. Povratak na prvu opciju je upozorenje: ako nećete da revitalizujemo drugu opciju, mi ćemo reaktuelizovati onu prvu. Sramota je što niko od supotpisnika i garanata Daytonskog sporazuma, a to su bili predsjednici, premijeri, prvi ministri i kancelari, SAD-a, vodećih država EU-a i Rusije, sem ove posljednje, neće da kažu šta je zaista potpisano u decembru 1995. u Parizu.
Bili ste član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda do jula 1992. godine, kada ste napustili politiku. Što danas mislite o tim dramatičnim danima početka rata u BiH?
U Predsjedništvu BiH bio sam član mjesec dana, od 1. juna do 6. jula 1992., kada sam napustio Sarajevo, a formalno sam ostavku podnio nekoliko nedjelja kasnije preko Tanjuga u Beogradu. Poslije nagovora Zimmermanna da povuče paraf s Lisabonskog sporazuma, Alija Izetbegović je na sjednicama naivno najavljivao da će NATO intervenisati do 15. avgusta 1992. A što se tiče političke platforme za buduću nacionalno ravnopravnu BiH, smetalo mu je što nije pomenuto da su muslimani u BiH većina. Ulazak u Predsjedništvo uslovio sam i konsenzusom, tj. pravom veta, ali je Izetbegović sitnim prevarama to pravo veta izigravao. Kada je vidio da mu nešto neće proći, skidao je to s dnevnog reda i vraćao na hitne sastanke iza ponoći, kada oponentima nije stizao poziv. Ukratko, bilo je jasno da je njegova Islamska deklaracija ključni politički program. Za razliku od Srba i Hrvata u BiH, koje su predvodili nacionalisti, muslimane su vodili islamski fundamentalisti, s mladomuslimanskim pedigreom i porijeklom od Muslimanske braće Saida Kutbe s islamskog univerziteta Al Ahzar u Kairu.
Radovan Karadžić je dobio kaznu doživotnog zatvora na sudu u Hagu. Postoji mišljenje nekih relevantnih historičara da su za rat u BiH Srbi kažnjeni maksimalno, Hrvati djelomično, a Bošnjaci minimalno. Što mislite o toj tezi?
To nije teza, nego statistički podatak. A iskopana je, sjećam se, i neka neformalna instrukcija Tribunalu da slijedi tu proporciju. Najzad, iskonstruisana je i neka tabela o procentu zločina koje su počinile svaka od tri strane. Čak i ako se bošnjačkoj i hrvatskoj strani stavi na dušu samo 20 posto tih zločina, pretvoreno u brojke, to iznosi na hiljade srpskih žrtava. Gdje su tu Tuđman i Izetbegović po komandnoj odgovornosti? Za Tuđmana je publikovan snimak razgovora s generalima uoči Oluje, u kojem je on nedvosmisleno dao uputstvo Gotovini, Markaču i drugima da se zločin nad Srbima izvrši. Carla del Ponte je svojevremeno izjavila da se priprema optužnica za Izetbegovića, pa opet ništa. Čekalo se da on i Tuđman, ovjenčani najvišim državnim funkcijama, odu na onaj svijet, dok je Karadžiću presuđeno da sačeka smrt na doživotnoj robiji.
Razapeta Evropa
Čini se da je problem Kosova danas sastavljen od želje albanskog vodstva da dobije sve i srpskog da nekako sačuva obraz. Vidite li ikakvo rješenje za Kosovo u bliskoj budućnosti?
Albanci s Kosova nisu sami nadošli na ideju da im pripada cijelo i samostalno Kosovo. Takav apetit otvorili su im jedina supersila i vazalna EU
Albanci s Kosova nisu sami nadošli na ideju da im pripada cijelo i samostalno Kosovo. Takav apetit otvorili su im jedina supersila i vazalna EU. Srbe su satanizovali, a UČK preimenovali iz terorističke u oslobodilačku formaciju. Ne vjerujem da će se Kosovo riješiti u dogledno vrijeme. SAD je sa vojnom bazom Bondsteel na Kosovu zapravo napravio svoju “NATO državu” i nezadovoljni Albanci dobro služe za pritisak na vojnu nezavisnost Srbije. Njemačka s Francuskom bi da to definitivno riješe na štetu Srba, ali bi to onda bio trijumf EU-a koji ne bi obradovao Amerikance. A oni sami najbolje znaju da je ruska opasnost izmišljena da bi pogurala vojno-industrijski kompleks i disciplinovala evropske saveznike. Najzad, Srbija će to odbiti tek nakon konsultacija u Moskvi i Pekingu.
Srbija je danas u unutarnjim turbulencijama, u kojima groteskno izgledaju i vlast i opozicija, dok narod glavinja u nezadovoljstvu i besperspektivnosti. Može li ova zemlja konačno “pronaći svoju dušu”, kako je bio rekao onaj davni evropski političar?
Ako ste razgovarali s kolegama novinarima i drugim beogradskim intelektualcima, dobili ste utisak da ništa ne valja, a pogotovo vlast, i to bez ikakvih relativizacija. Naravno, i ja sam nezadovoljan penzijom, nerviraju me čekanje na šalterima i saobraćajna gužva. Ali subotnje blokade saobraćaja u centru grada češće izvode protesti opozicije nego što je to jedna velika gužva vlasti, najviše zbog toga što rekonstruišu brojne ulice u centru. Ne možete tražiti da vlast siđe ako nemate jakog alternativnog lidera i bar programski ne ubijedite šta i kako biste vi to bolje. Srbija je našla svoju dušu ili jedinstvo na devizi “Ne damo Kosovo!” U aktuelnom kontekstu to ne djeluje baš realno i racionalno, ali zar jeste racionalno: “KiM mora da ode iz Srbije, a RS mora da ostane u BiH”? Uostalom, koji bi Srbin preuzeo istorijsku krivicu da otpiše srpsku kolijevku državnosti i duhovnosti? U politici ima neracionalnog i iracionalnog ništa manje nego racionalnog.
Globalno, svijet danas živi u opasnim vremenima. Bojite li se budućnosti?
Evropa je razapeta između SAD-a i nalaženja sebe same. EU više i ne broji milijarde koje su izgubili zbog iznuđene solidarnosti u hladnoratovskim sankcijama SAD-a prema evroazijskom džinovima. Jedino su rusofobni Poljaci, Balti i Rumuni prijemčivi za priču o “crvenoj (sada valjda bijeloj) opasnosti”, dok stari Evropljani, Nijemci, Francuzi, Italijani, Španci, gledaju da se otmu iz zagrljaja NATO-a i SAD-a. Možda je vrijeme da Trump porazgovara s Putinom, kao što je Gorbačov razgovarao s Bushom seniorom. Trump je to pred izbore i najavio, ali su ga oni koji hoće da i 21. vijek bude američki optužili da je ruski agent. Činjenica da je optužba povučena kao lažna može samo da znači da im je on legao na rudu. Ali svijest se u američkom narodu mijenja i to pokazuje činjenica da je on glasao za Trumpov program nemiješanja u unutrašnje stvari drugih država, dijalog s Moskvom i raspuštanje NATO-a. Uostalom, ruski gasovodi prolaze u EU i sa sjevera i s juga Evrope, a kineski Put svile se grana preko luka u Pireju i Genovi. Žalosno je da SAD, koji je nekada zaista prednjačio i predvodio, sada uglavnom radi na obuzdavanju konkurencije. Lokalno, mojoj generaciji, koja je 40 godina živjela u miru, to je izgledalo trajno stanje, a poslije 1990-ih postoji svijest o opasnosti i danas nas “ništa ne može iznenaditi”. Naša djeca su rano doživjela vatreno krštenje pa trezveno računaju i na tu mogućnost.
