Ima ljudi koji su suviše krhki za ovaj svijet, glasi jedna izreka, koja, ako se ne izrekne ili napiše čisto i promišljeno, uvijek prijeti da bude površna. Za Momčila Popadića (1947–1990) ta izreka vrijedila je kao za malo njih. Nju bi u ovom slučaju doduše trebalo malo dopuniti, pa da glasi „Ima ljudi koji su suviše krhki za ovaj naš svijet“. Ovaj ovdje, što se širi od… – ma znat će čitalac na koji se svijet misli i dokle se on širi – čak i kad su mu podigli granice što su, nekad samo na papiru postojeće, dočekale da postanu najprije zadugo neprobojne, a onda postale stvaran zid, do danas. Te granice i zidove Momo Popadić nije dočekao.

Strašna je činjenica koliko je preran bio njegov odlazak, sa samo četrdeset i tri godine. Ali taj i takav čovjek i pjesnik – nek se oprosti na ovakvoj drskosti, jer nije izrečena lako – gotovo pa da je otišao na vrijeme, u onom ničeanskom smislu, da „čovjek mora znati i kad treba umrijeti“, što nije dato svakome. Ružne su i teške ove rečenice, one ne spadaju u priču o blagoj, perolakoj duši i pojavi kao što je bio Popadić.

Ostaje ono s početka, pak: to da ima ljudi koji su suviše krhki za ovaj naš svijet. Ne odnosi se to samo na teško vrijeme, kad godine poružnjuju, nego već nekako od samog početka, od rođenja. Takav se činio i takav još djeluje u prenježnoj uspomeni i danas ovaj čovjek i pjesnik. Jer u njemu i oko njega, u versima što je pisao sve je bilo blago, meko, duševni trepet. I sve to kao druga strana goleme sjene melankolije i trajno prisutne boli, naročito osjetne danas, kad se vidi bolje što je bilo prikriveno u onolikoj nježnosti koju smo nekad jedinu vidjeli, svaki put kad bismo ugledali njegovo ime štampano na omotima ploča i u rijetkim knjigama.

Vječno izdvojen, vječno podijeljen, kao porod od slučajnog svjetla, od majke Korčulanke i, rečenicom potpuno romanesknom, oca „uvaženog pančevačkog sudije, vrsnog pravnika, ali i boema od onog soja kakav danas više i ne postoji“, koji je odmah u pitanjima očinstva imao prečeg posla i otišao svojim putem, ostavivši nezacijeljen ožiljak na duši dječaka. Momčilo je Popadić odrastao u ljubavi korčulanskih bake i djeda, što je, znat će samo oni koji su je osjetili, ljubav bez usporedbe. U odraslosti pak, sad već stvaralac, u nerješivoj unutarnjoj krizi, biografskoj, lokalnoj, geografskoj, krvnoj, svakoj, svoje je pjesme jutra i pjesme noći, te što su bile namijenjene za pjevanje, podijelio onda i po geografskoj i kulturnoj crti.

Biti, roditi se krhak, iz jedne „zabune“ koja je, da je sreće, trebalo da bude bogatstvo – bogatstvo vlastitih korijena, svoga imena i jedne, pa druge, pa treće pripadnosti, od kojih je jedna od njih, najveća, natkrovljavala druge dvije i tako ih čuvala u jedinom vremenu i zemlji gdje je to bilo moguće. Bogatstvo i pokora koji su tako delikatni da ih se među pristojnim svijetom nikada ne bi trebalo spominjati kad se govori o onom boljem vremenu i o nekim ljudima, posebnim ljudima. Takvima kao što je bio Momčilo Popadić.

Rodio se u okolini urođene sirovosti, grezosti, podozrivosti, okolini, koja kao za inat nosi u sebi – u nerazmrsivom spoju, neodvojivo, kao prokletstvo i blagoslov – i vlastitu suprotnost: neshvatljivu ljepotu, čim čovjek otvori oči. Raskoš je to vanjska, najprije u divljoj grandioznosti spoja Velikog plavetnila, modrine mora i neba, i bljeska kamena, a onda i nerazdvojna i milenijska ljepota nataloženog nasljedstva civilizacija što su tu rasle, nastajale i nestajale. Na sve to, na ljepotu izvana i suprotnost njenu u ljudima iznutra, u njihovoj grubosti, podsmijehu, porugi, što su dijelovi opet neodvojivi od čitave kulture, to je okolina koja je rodila i još jednu ljepotu – preciznije lipotu, štaviše lipost – sposobnost i dar da se tu najljepše i najmelodioznije, time najromantičnije pjeva.

A Momo Popadić je pjevao delikatno, nježno, blago, i s ljupkošću u koju je kao kap pelina stalno curila jedna bolna i bolećiva oporost i griža savjesti. I kajanje. Ovo zadnje nije moglo biti slučajno i nije slučajno da se moglo spoznati samo mnogo kasnije, kao što su kasnije spoznali mnogi od nas.

Jer, ljudi na moru, bilo s obale, bilo boduli, otočani, kaju se drugačije. Čovjek s otoka koji daje moreplovce (kažu, i samog Marka Pola), Korčulanin Momčilo Popadić sigurno je znao za Volođu Visockog, a možda i za njegovu pjesmu „Parus“ o plovidbi i slomljenom jedru, s ehom i citatom Ljermontova – Volođinu pjesmu s onim surovim silovitim refrenom, što udara kao oluja, nevera, kao orkan: „Парус! Порвали парус! / Каюсь, каюсь, каюсь…“ – tu gdje se slomljeno „jedro“ – ruski: „parus“ – neprevodivo rimuje sa „kajus‘!“ – „kajem se!“

Zato kad je Momčilo Popadić propjevao dvostruko, ne samo kao pjesnik koji piše i štampa svoje stihove, nego kao stihotvorac za glazbu, kad je propjevao „s prisnom intonacijom dječjih usta“, kako trideset godina poslije njega otišli nam prijatelj i mentor Tonko Maroević reče, makar to bila usta već iskusnog, životom načetog čovjeka, onda je ravnoteža meda i žuči bila takva jedina kakva je mogla biti: popadićevska, nezaboravno zračna, radosna kao jutro, ali jutro u kojem je, mada mi to tada još nismo znali ili nismo htjeli vidjeti, već naznačena večer kad će zamračiti i izvana i iznutra, u čovjeku.

Na muziku naših kompozitora-čarobnjaka, iako dugovječnijih, ispostavit će se, nesretnijih i od njega samoga, nitko kao on nije pjevao bajku najljepših godina naše kulture, kulture koja se zvala imenom zemlje što je bila, činilo se, sinonim za sigurnost, zaštićenost i beskrajne sretne dane. Zemlje koja je bila čista kao djetinjstvo, kao produženo djetinjstvo koje se činilo da će zauvijek trajati. I kad je boljelo, to je djetinjstvo bilo čisto. U sljubljenosti s akordima i melodijama, Popadić je uhvatio to sjećanje na sjećanje, tu, kako je Tonko također upisao, „blagost sjećanja“ koja „pozlaćuje i eventualne krizne trenutke“.

Najvećem kompozitoru iz vlastite blizine, iz okoline u kojoj je odrastao, s juga, iz Dalmacije dakako, Momo je dao sve svoje bolne, potištene, zbunjene pjesme, pjesme odlaska, neumira i nemira, radosno lutalačke i tužno lutalačke, sirotinjske, one o prolaznosti i, kao kod Mandeljštamove, one o nadi usuprot nadi – „Ča je život vengo fantažija”, „Što učinila si ti”, „Skitnica“, „Svoju zvizdu slidin”.

Čak i pjesme koje su bile duhovite, a uvijek su bile duhovite, čak i kad su se šalile – bile su tužne, a pokoja istinski vesela morala je redovito biti i gorka – sjetimo se komičnog, a zapravo briljantnog detalja u „Imala je lijepu rupicu na bradi“ i sjetimo se fantastično pametne pjesme, u godini rokerskog okidanja, Metkove „Da mi je biti morski pas“.

Tom prvom kompozitoru među nejednakima, najbližem i najboljem u svom gradu, među inima – Zdenku Runjiću, kome drugo – dao je Pop i onu najgorču, s najjačim kajanjem usred tužnoga osmijeha, najgrkiju – i najveću od pjesama, da bi je, u razarajućoj kombinaciji ljepote i melankolije, u jedinstvenom zagrljaju muzike, lirike i, naročito, izvedbe, u samitu trojice talenata, otpjevao najbolji pjevač od svih, najveći stilista koji je ikada hodao ovdje.

To je ona pjesma što traži oprost od grešnika, od oca kockara, ženskara i psovača svetinja… oca što ga je napustio. U razarajućoj psihološkoj i lirskoj perspektivi kakvu nema nijedna druga popularna pjesma ni šansona, lirski subjekt traži oprost od oca-grešnika, a zapravo, u tom neizdrživo bolnom momentu pjesme, čeznući skriveno za obratnim: da taj odbjegli otac sâm zatraži oprost, od njega, od tog nekadašnjeg ostavljenog djeteta. Pjesma koja je jednog tadašnjeg zagrebačkog dječaka sedamdesetih godina dirala strahovito – lirski subjekt sve do samog finala uostalom pjeva u sjećanju iz vlastite dječje perspektive – „virova san jer sam bija mali…“ – dirala do te mjere da je dječak morao skrivati pogled i tajno gutati suzu, dok je znanjem-bez-znanja, neshvatljivim razumijevanjem lišenim iskustva, sa strepnjom dočekivao zadnje stihove ove, zapravo strašne, country-kantilene: „…Ja sam, pape, isti, jer sam život kuša’…“.

Kako to da je dječak od nepunih deset godina u svemu tome znao osjetiti i shvatiti ono najvažnije? Je li bio sam, ili nas je bilo još? Ako jeste, je li onda moguće i da kao djeca već znamo šta dolazi, šta će biti život kasnije? I je li moguće – pitanjem što je toliko očito da ga skoro nitko ne postavlja – da jedna popularna pjesma, takozvanog zabavnog (?) žanra može učiniti da se postavljaju takva pitanja?

Nakon toga mutnog dragulja, neprevaziđene pjesme, Pop je jednom sjevernom (u odnosu na svoju Dalmaciju), zagrebačkom i u međuvremenu palom geniju, Rajku Dujmiću, tada u punom naponu svoga čudesnog talenta, dao suprotno: najnježnije, najljupkije svoje stihove da ih kompozitor omota u zlato od nota, u melodioznost koju će, kao da već nije nebesna po sebi, dodatno oplemeniti Rajkov bend, što je, ne zna se odakle i kako, stvarao zvuk nedostižno senzualan i čedan (da, i to je moglo onda), u harmonijama pet glasova, četvorice muških i jednog ženskog, što su činili popularnu muzičku grupu, s tim njihovim višeglasjem, najuzbudljivijim, nenadmašnim, tada i zanavijek.

Pazi ovo, čitaoče, pazi ovaj slijed, ako još znaš:

„Reci mi tiho, tiho“, „Čuješ li me, jel’ ti drago“, „Ti si moja kiša blaga“, „Ključ je ispod otirača“, „Košulja plava“, „Tonka”, „Neveni žuti, žuti”… i uostalom, sebe pjevajući, sebi pjevajući „Momo, zašto plačeš“…

Momo je svoje suze isplakao tiho i iza osmijeha kakav nose tužni i duhoviti ljudi. A sad je na nas red, sad je red da plačemo mi. Od pomena na ljepotu, na blagost, na prvu zaljubljenost i dušu nježnu kao blaga kiša (samim Momom ponovo: „Ti si moja kiša blaga“). I iz čežnje, i zbog sjećanja, čistog kao oblak u plavetnilu. Zbog svih krhkih ljudi.

 

Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.