Vozim se u Karlovac da vidim kako danas tamo živi srpska i pravoslavna zajednica. U gradu i bližoj okolici ostalo je nešto više od 4.000 Srba. Strašne karlovačke ’91. tamo je živjelo gotovo 25.000 Srba i Jugoslavena. Mnoga vojna lica otišla su s vojskom, mnogi su se odlučili pridružiti pobunjenim Srbima, ali su i mnogi ostali u svom gradu, koji ih više nije ni trebao ni želio.

Prije četiri godine u Karlovcu je umrla moja prijateljica Jelka Glumičić, hrabra žena koja se u izuzetno opasnim okolnostima borila da sačuva spomen na šikaniranja i progone, otkaze i deložacije karlovačkih Srba tokom rata. Kada je za svoj rad trebala dobiti nagradu Grada Karlovca, pobunile su se neke od udruga ratnih veterana, pa se gradska vlast povukla i hrabra Jelka nije dobila tu nagradu. Umjesto Jelke, danas sugovornika nalazim u Milanu Lapčiću, predsjedniku karlovačke Prosvjete. Milan je inženjer strojarstva u mirovini, a devedesetprvu dočekao je radeći u Kroacija osiguranju. Znao ga je cijeli grad.

„Mi smo bili manji od makova zrna, bili smo zečevi za odstrel. Pogotovo mi poznatiji u gradu. Bio sam glavni vještak i procjenitelj šteta na motornim vozilima, poznavao me cijeli grad i okolica. Dobivao sam svako malo poziv za mobilizaciju, ali sam se toga bojao kao ovca noža. Imao sam 47 godina i zapravo me nisu ni trebali. Mnogi naše nacionalnosti su tako otišli i vratili se uskoro u sanducima, nakon 7-8 dana“, prisjeća se Milan teških ratnih devedesetih.

Vlado Držić danas im 74 godine. Poznati karlovački novinar devedesetprvu je dočekao kao urednik Radio Karlovca. Smijenjen je usmenim putem. „Vrlo teško je bilo. Bili smo izloženi svakodnevnom šikaniranju, bio je plan da nas se drži u pokornosti i u osjećaju kolektivne krivnje i grijeha. Tri puta sam dobivao otkaz, sud me vraćao tri puta nazad na posao. Na početku rata, moja sestrična iz Slovenije pozvala je moje roditelje i kćerku da dođu u Velenje. Supruga i ja smo ih povremeno obilazili i jednom, dok smo bili tamo, zvoni telefon i susjeda mi javlja da mi upravo vojna policija provaljuje vrata na stanu. Istog trena sam krenuo nazad. Zvao sam policiju i tražio da me zaštiti, malo sam bio naivan… Na kraju smo ipak ostali u stanu, jer je susjeda pomogla i spriječila vojnike“, prisjeća se Vlado.

„Teško je bilo devedesetih u Karlovcu. Bili smo izloženi svakodnevnom šikaniranju, držalo nas je u osjećaju kolektivne krivnje i grijeha. Tri puta sam dobivao otkaz, sud me vraćao tri puta nazad na posao“, kaže Vlado Držić, poznati karlovački novinar

Nakon ovih teških Milanovih i Vladinih priča iz devedesetih odlazim na predavanje povjesničara i pisca Čedomira Višnjića iz zagrebačke Prosvjete. Višnjić 20-ak okupljenih vraća u Drugi svjetski rat, u vrijeme o kojem piše u izvrsnoj knjizi „Kordunaški proces“. U toj knjizi opisuje nesretnu sudbinu grupe uglednih kordunaških Srba iz Karlovca i okolice koje su njihovi partijski drugovi strijeljali 1944. godine pod optužbama za suradnju s neprijateljem i velikosrpstvo. Među okupljenima nalazim nove sugovornike. Zanima me kako je danas biti Srbin u Karlovcu i kako živi srpska, ali i pravoslavna zajednica. Inženjer strojarstva Mirko Janjatović najmlađi je od prisutnih na predavanju, ali i on ima preko 50 godina.

„Ovdje, danas, živim slobodno kao Srbin. U firmi u kojoj radim svi me znaju kao takvog. Inženjer sam strojarstva. Mislim da nema zadovoljavajuće i dobre suradnje između srpskih organizacija u Karlovcu, crkve, Prosvjete i SNV-a, pa i SDSS-a. Razjedinjeni su i stalno je u pitanju neka borba i prestiž. Sada ovdje imate samo starije ljude, a nekada smo imali i pjevački zbor u kojem su bili mladi, imali smo školu ćirilice, ali danas se sve svelo na 50-ak starijih ljudi“, priča Mirko o današnjem stanju srpske zajednice u Karlovcu.

Karlovačka pravoslavna crkva posvećena je Svetom Nikoli. U blizini crkve je i velika zgrada crkvene općine. Riječ je o neorenesansnoj građevini izgrađenoj 1882. godine, dograđenoj 1905., koja se nalazi na mjestu na kojem je bila nekadašnja Bogoslovija. Na zgradi je tabla s osnovnim podacima. U zadnjoj rečenici piše da je zgrada „tijekom Domovinskog rata teško oštećena“. Tko je i kako teško oštetio zgradu, to ne piše, ali se zna. Bio je to „nepoznati počinitelj“, možda isti onaj koji je minirao i crkvu. Milan Lapčić kaže da je miner Svetog Nikole najmanje bio nepoznat.

„Crkva je minirana 91. To je bio znak, Srbine ili pravoslavče, nije ti tu mjesto, rušim ti ono što je najosnovnije, temelj duhovnosti. Mi znamo tko je rušio, taj čovjek kojem je cijeli grad znao ime, nikada nije procesuiran. Mogu reći da mi je prije rata bio i prijatelj. Bio je limar. Danas više nije živ”, kaže Milan. Karlovac je grad u koji se nakon ’45. godine naselilo mnogo ljudi iz drugih krajeva. I sam Lapčić je doseljenik, i to iz Dalmacije, iz sela Smrdelj pored Skradina.

„Crkva Svetog Nikole u Karlovcu minirana je ’91. To je bio znak, Srbine ili pravoslavče, nije ti tu mjesto. Mi znamo tko je rušio, taj čovjek kojem je cijeli grad znao ime, nikada nije procesuiran“, kaže Milan Lapčić, predsjednik Prosvjete u Karlovcu

Srećom, vremena rušenja i ubijanja su iza nas i prema riječima svih mojih sugovornika, danas u Karlovcu nema velikih nacionalnih tenzija. Možda zato što gotovo da nema ni Srba, ali oni koji su ostali, kako kažu, hodaju slobodno. Mnogi mineri i deložatori su u međuvremenu pomrli, a mlade Srbe i njihove vršnjake Hrvate više zanimaju egzistencijalni problemi. Kako je danas biti pravoslavac u Karlovcu pitam protojereja SPC-a Sašu Lončinu.

„Živjeti i raditi, a u isto vrijeme biti iskreni i posvećeni pravoslavni hrišćanin u ovom gradu mislim da je način života, koji kod iskrenih hrišćana može samo probuditi poštovanje. Uvijek će biti onih koji zarad sitnih interesa ili uslijed nedostatka hrišćanske ljubavi izražavaju animozitet prema ′drugima′ iako nismo drugi, nego smo samo u njihovim glavama drugačiji. Dok čovjek poštuje sebe i ne stidi se sebe, poštovat će ga i drugi. To vidim živeći ovdje. Drvo koje nema dubok korijen podložno je udarima vjetrova koji ga mogu iz korijena iščupati. Drvo koje ima duboko korijenje, postojano je i čvrsto. Tako je i sa čovjekom koji sebe ne poštuje, svoju vjeru i svoje korijene“, kaže protojerej Saša.

Karlovačka pravoslavna crkva Svetog Nikole izgrađena je 1786., prema nacrtima Josipa Stilera, fortifikacijskog graditelja, autora brojnih urbanističkih rješenja u centru Karlovca. Crkva je devastirana u Drugom svjetskom ratu, kada je postala magazin opljačkane srpske robe. U noći 28. na 29. decembar 1991. hram je miniran. Potpuno se srušio 1993., zbog oštećenja iz ’91. Preostalu karlovačku pravoslavnu zajednicu, prema riječima protojereja Saše, danas muče neki drugi problemi: „Visoke cijene, nedostatak sredstava za život, ali isto tako i samoća. Živimo u društvu u kojem novac postaje vladar svega, a čovjek individua, bez potrebe za zajednicom. Zato se okupljamo u hramu na službu, da u zajednici živimo i rastemo. I mnogo je bolje kad imaš nekoga kraj sebe na koga možeš da se osloniš, tad će se olakšati egzistencijalni problemi, a prvenstveno samoća i otuđenost koja danas razara društvo.“

Protojerej Saša Lončina dolazi iz stradalničke porodice iz genocidom pregaženog Potkozarja, ali dio porodice mu je i iz Dvora na Uni. Možda zato dobro razumije traume koje su i drugi i posljednji rat ostavili na narodu Korduna i Banije. „U Drugom svjetskom pomračenju umova, moja baka je ostala siroče od šest mjeseci, jer oboje roditelja su joj odvedeni u Jasenovac, odakle se nikad više nisu vratili. Da se to dogodilo malo ranije i da ona nije rođena, vi i ja sigurno ne bismo danas vodili ovaj razgovor. Nije samo Jasenovac stratiše moje porodice. To stratište je i Jadovno, gdje je stradao moj čukundjed Kalinić Petar, koji je rođen 1888. godine, a mučki ubijen u logoru Jadovno 1941. godine. Još su tu i druga mjesta, ali trebalo bi više vremena i redaka i za to. To su mučenici za vjeru, to su svetitelji roda našeg. To su zastupnici naši pred Gospodom. Traume koje ostavljaju stradanja teške su, ali kad si pravdoljubiv i istinoljubiv, pravda, istina i ljubav su dodatni pogon koji te pokreće. Glavni pogon jeste vjera u Vaskrslog Gospoda. To pokušavam prenijeti i na one sa kojima razgovaram o mukama i stradanjima. Na nasilje ne treba odgovarati nasiljem, ali isto tako ne treba ni dozvoliti nasilju da pomisli da će mu biti otvoren put za vršenje takvog zlog djela. Za sve postoji način i rješenje, a siguran sam da čovjek koji ima Boga u sebi, neće potezati za nerazumnim rješenjima. Bez Boga ni preko praga, sa Bogom i preko okeana!“, kaže protojerej Saša.

Za kraj se vraćam slučajnom susretu s Dušanom Jerosimićem, koji mi se sam obratio nakon Višnjićevog predavanja, kada je vidio da razgovaram s drugima. Dušan je 90-ih ostao u Karlovcu, čak je pola godine nosio uniformu HV-a. Iz nekoliko rečenica koje smo razmijenili, jasno je koliko je teška priča ovih ljudi koji danas svjedoče gotovo nestanku srpskog naroda u Hrvatskoj. „Ja sam Oluju dočekao u Karlovcu. Majka mi je bila u Vrginmostu tokom rata. U Oluji je na traktoru i s ostalim narodom izbjegla. Poslije svega, kada sam je vratio, pitao sam je zašto je išla. Zar nisi znala da ću doći po tebe? Što me nisi čekala kod kuće? Veli ona: ′e dušo moja, ne znaš ti, oni su nas klali…′ Ja je više nikada nisam pitao o tome. Ja sam rođen ’41. u decembru, a moj otac je zaklan u Krnjaku u julu. I pola familije mi je još poklano i sad ti reci šta je ona trebala…”, priča Dušan.

Teške su priče karlovačkih Srba. Mnogo je teških iza rata devedesetih ispričano i među karlovačkim Hrvatima. Napuštam Karlovac u nadi da će narod poslušati protojereje Sašu i da se neće više „na nasilje odgovarati nasiljem“ i da će se srpska i pravoslavna zajednica u Karlovcu, na Kordunu i Baniji, još jednom dignuti iz pepela i naći načina da preživi.