Vozim od Gračaca prema Kistanjama. Kasna je večer. Pusti kraj iz kojeg je čeljad pobjegla strašne bratoubilačke 95. okovala je magla. Pada kiša nošena vjetrom. Čovjeka ni vuka nije. Spuštam se cestom prema Dalmaciji, prema manastiru Krka, gdje mi je konak spremio iguman Kirijak, jer ću sutra ujutro razgovarati s učenicima Bogoslovije Sveta tri jerarha.

Putem od Gračaca do Kistanja susrećem samo jedno vozilo. Vučna služba koja vreba mušteriju. U Kistanjama me navigacija upućuje da skrenem prema manastiru u ulicu „Gojka Šuška“, ulicu u kojoj su humani preselitelji nakon Oluje doveli našu braću Janjevce da zamijene našu braću Srbe. Gorile su Kistanje tada, gorile su kuće, gorile su djedovine, a u obližnjim Varivodama i Gošićima skupina klinaca u vojnim uniformama pobila je bake i djedove koji su povjerovali Tuđmanu i Šušku kada su im garantirali sigurnost.

Manastir je sve to preživio i pokvario račune onima koji su htjeli da ostane prazan. Međutim, pravoslavlje se vratilo u Krku. Vratilo se svojoj kući. A u toj drevnoj kući danas žive i uče neki novi klinci, klinci rođeni nakon rata, klinci koji su tu da uče kako da budu dobri pastiri svojoj crkvi i svom narodu. Iguman me čeka na kapiji i uvodi me u malu sobicu, „igumanski apartman“, kako u šali kaže.

Nakon nekoliko sati sna, budim se u kolijevci pravoslavne vjere na ovim prostorima. Liturgija počinje u sedam sati. Ulazim u crkvu u kojoj su dva učenika Bogoslovije. Pale svijeće i pripremaju sve za početak liturgije. Polako pristižu i ostali učenici, njih 20-ak. Većinom su obučeni u traperice i dukseve, kao i svi ostali srednjoškolci. Svaki njihov dan ovako počinje. Nakon liturgije je doručak, pa nastava do 13 sati. Što je ove mlade ljude odvelo od kuće i dovelo u ovu živopisnu dolinu pored rijeke Krke? Svi odgovaraju strogo. Disciplina na koju su se očito navikli, ostavila je traga. Kako je bilo ostaviti svoj dom i preseliti se u manastir? „Svaki početak je težak. Dok se čovjek privikne. Ipak se odvajamo od svoje porodice, od navika, kuće. Kada prođe neko određeno vrijeme, dok čovjek sve spozna i zavoli, sve je lakše. Nakon određenog vremena to postaje druga kuća i drugi dom i tu se živi. Bilo je straha malo na početku, bilo je i želje da se ide kući. Plača nije bilo, malo nervoze jeste“, pričaju ovi mladi ljudi svoja iskustva odlaska od kuće.

Svidio im se, kažu, Šekspirov Hamlet. Što se muzike tiče, slušaju stranu i domaću, kako tko.

Vole liturgiju. Imaju najljepši osjećaj kada su na liturgiji, kako kažu. Uče srpski kao materinji jezik, ali i grčki, latinski, engleski, ruski i crkveno-slovenski. Neki su od ranog djetinjstva željeli postati sveštenici, a neki su se tek pred upis u srednju školu odlučili za sveštenički poziv.

Nemanja Karavukovac dolazi iz Dalja u Slavoniji. Učenik je četvrtog razreda. Želi biti „veran pastir svoje crkve“ i to zna od malena kada je pjevao himne i stihire u lokalnoj crkvi i maštao da postane sveštenik. „S obzirom na to da sam u Hrvatskoj rođen i odrastao, ni Dalmacija mi nije bila strana. Kako ovde prevladava krš i kamen, meni se Dalmacija jako svidjela, jer je drukčija od mog rodnog kraja. Zavolio sam je jednako kao i Slavoniju i smatram je drugim domom. Danas se naš narod nalazi u teškim situacijama, on vapi za pomoći, a sveštenici su od davnina bili ti koji su svom narodu pomagali i bili, takoreći, učitelji. Nekada je u selu prvi čovek bio doktor ili pop, a pop se tada smatrao i učiteljem“, kaže Nemanja.

U istom su razredu Nemanja Kesonja iz Ostrova pored Vinkovaca i Stanislav Ćirko iz Šipova u Republici Srpskoj. Vode me u šetnju oko jezera ispod manastira. Konačno malo opušteniji razgovor. Nemanja je sveštenikov sin. Sjeća se dolaska u manastir. „Sve je samostalno, mi se borimo sami za sebe, nema više mame da me budi, ujutro sve moram sam. Meni sada uopšte nije toliko teško i gledam koliko je zapravo bilo smešno kada sam bio u prvom razredu, kako sam se stresirao za neke nebitne stvari. Recimo, ta izoliranost i taj režim koji je tu, bio mi je malo čudan. Nisam naviko na to, sada mi je puno lakše. Pamtim da smo svi ćutili prvih dana. Niko ništa ne progovara. Uplašenost. Niko nema komunikaciju s drugim. To se polako menjalo. Bogoslovija je kao knjiga koju od početka čitate. Bilo je u početku smešno. Bili smo stidljivi“, priča.

Stanislav se na početku malo preplašio, kao i svi ostali koji dođu ovdje i nađu se okruženi nepoznatim licima iz raznih krajeva, ali to kratko traje. „Može se reći da je u prvoj godini bila jedna ili dvije krize, ali sveštenički čin nosi dosta odricanja. Moleći se Bogu s puno ljubavi nama to Bog sve vrati i to će se pokazati kada, ako Bog da, postanemo sveštenici. Ja smatram da je sveštenički čin najljepša služba. Tu smo posvećeni, prije svega, svome narodu, a tu smo da širimo ljubav stradalog i vaskrslog Hrista“, kaže.

Zaneseni Nemanja radosno odgovara na pitanje zašto se odlučio na žrtvu i sveštenički poziv.

„Toliko ljubavi imam prema Bogu da je želim podeliti s drugim ljudima kako bih ih doveo na pravi put. Moja misija je da dovodim ljude Bogu. Bit sveštenstva je da ljude naučimo voleti Boga. Nije to za svakog, neki ljudi nisu za to. Nije lako, trebate biti psihički spremni. Uz ljubav, sve se postigne“, kaže.

Jedna od stvari koje se momci odriču dok pohađaju Bogosloviju jesu prve simpatije i ljubavi koje teško funkcioniraju na daljinu. „Pa ovaj… ja sam imao curu, ali mogu reći da je to jedno suzdržavanje oko svega toga. Ipak, bićemo jednog dana sveštenici, ako Bog da, treba se suzdržati oko nekih malo… težih stvari. Dozvoljeno je imati curu, nije zabranjeno. Jednog dana ćemo se oženiti i porodica je nešto najbitnije u životu“, kaže Nemanja.

Stanislav nema djevojku, ali ima „jako dobru prijateljicu“, kako je opisao, nešto što bih ja nazvao simpatijom. „Jako je lijepo imati nekoga da vas čeka. Prođe možda i četiri mjeseca da ne vidimo staro društvo. Ja nemam curu, ali imam jednu jako dobru drugaricu s kojom sam, može se reći, jako blizak. Pa ono, čujemo se preko poruka često i onda čekam trenutak da se vidimo i da idemo popiti kafu i tako nešto. Ona je uvijek tu i podstiče me, voli što idem u ovu školu i podržava me“, kaže Stanislav.

Nemanja i Stanislav kažu kako su mladi bogoslovi ovdje kao jedna porodica i da iskreno pomažu novopridošlim klincima. Stanislav je ovdje glavni komičar i imitator, ali ni pod mukama nije želio otkriti koje profesore voli imitirati. Nemanja svira gitaru, najviše voli, kako kaže, „eks-ju rok, posebno Bajagu i njegovu pjesmu Tišina“. Stanislav opet voli narodnjake.

Dimitrije Rožić je iz Mrkonjić Grada. Peta je godina. Još tri mjeseca i gotovo. Međutim, boravak u Dalmaciji će pamtiti. I ovaj kraj i autoritete koji su ga vodili u proteklih pet godina.

„Nakon ovih pet godina provedenih ovdje, jako bih se volio vratiti da živim ovdje, jer mi se svidjelo, ne samo manastir i Bogoslovija, nego generalno Dalmacija, pogotovo gradovi poput Splita, pa sve do Zadra. Sviđa mi se i priroda i ljudi. Osjećam se slobodnije nego kući. Upoznao sam mnogo ljudi i stekao mnogo prijatelja. Smatram da sam proživio više nego moji vršnjaci kući. Zahvalan sam i našem mitropolitu, jer mi je, kao čovjek koji ima velika poznanstva, omogućio da upoznam mnoge glumce poput Brankice Sebastijanović, Gorana Bogdana, sportiste kao što su Nemanja Radmanović, Stefan Mitrović itd.“, priča Dimitrije.

Većina polaznika Bogoslovije dolazi iz Republike Srpske, ali ih ima i iz Srbije.

Nemanja Kesonja ima savjet za sve koji se dvoume imaju li hrabrosti prekoračiti prag manastira Krka i odlučiti se za sveštenički poziv. „Možda je teško, i u početku zna biti i teško, ali kasnije steknete odlično društvo koje nigde nećete steći, nigde. Mi smo najsložniji, naš razred je jako složan i ja bolji razred nisam mogao poželeti. Strah se prevlada jako brzo i kasnije bude lepo i još više zavolite sve ovo što više godina provedete ovde“, kaže.

Svi će ovi mladići prije ili kasnije na teološki fakultet u Beograd. Mnogi će se vratiti u Hrvatsku i služiti svom narodu sjećajući se temelja koje su dobili na ovom svetom mjestu, posebno za dalmatinske pravoslavce. Neka im je sa srećom!