Godinu dana nakon provedbe Popisa 2021., stigli su konačni rezultati o nacionalnoj strukturi stanovništva u Republici Hrvatskoj. Rezultati ovog popisa pokazuju da udio Hrvata u nacionalnoj strukturi stanovništva iznosi 91,63, Srba 3,20, Bošnjaka 0,62, Roma 0,46, Talijana 0,36 i Albanaca 0,36 posto, dok je udio ostalih pripadnika nacionalnih manjina pojedinačno manji od 0,30 posto. Gotovo sve nacionalne manjine u posljednjih deset godina doživjele su pad, a najveći pad, veći od jedan posto u ukupnom udjelu stanovništva doživjela je srpska nacionalna zajednica. Za razliku od 3,20 posto koliko iznosi postotak izjašnjenih u 2021. godini, 2011. je taj broj iznosio 4,36 posto ukupnog stanovništva.
Rezultati popisa stanovništva imat će izravne posljedice na primjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, posebno u odnosu na pravo na ravnopravnu službenu upotrebu jezika i pisma pripadnika nacionalne manjine koji čine najmanje trećinu stanovnika jedinice lokalne samouprave. Nakon što je popis stanovništva iz 2021. pokazao da je udio pripadnika srpske manjine u Vukovaru pao sa 34,8 na 29,73 posto, jasno je da se brojna prava koja jamči Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina Srbima u Vukovaru više neće morati implementirati.
Manjinski političari su na rezultate popisa reagirali s očekivanim pesimizmom i porukom da će s izjavama izaći tek nakon podrobne analize prikupljenih statističkih podataka. Ipak, bez obzira na to kakve njihove analize bile, poprilično je jasno da pred manjinama u smislu njihovog opstanka kao zajednica ne stoje svijetla vremena. Svi populacijski i demografski problemi koji postoje na razini čitavih država, pa i kontinenata, na manjinske zajednice se odražavaju s nekoliko puta jačim efektima. Uz sve negativne učinke koji djeluju na opće stanovništvo, manjine se suočavaju i sa čitavim nizom drugih faktora kao što su asimilacija i problemi vezani s diskriminacijom. U vremenu krize, a danas svjedočimo vremenu bez presedana u modernoj svjetskoj povijesti, diskriminacija se pojačava i to vidimo svuda oko sebe.
Izumiranje nacionalnih manjina u vremenu kada su ljudska prava u povijesnim razmjerima na najvišem mogućem nivou možda zvuči kao paradoks, ali tu činjenicu relativno je lako objasniti. Živimo u vremenu maksimalne mobilnosti kada u nekoliko dana možemo promijeniti ne samo mjesto svog prebivališta, nego i državu, pa i kontinent. Brojni pripadnici manjina, kao i opće stanovništvo, danas napuštaju svoje države i mjesta prebivališta i odlaze u druge u potrazi za boljim životnim uvjetima. Jedni zbog diskriminacije, drugi zbog loših ekonomskih i životnih uvjeta. Kada s jedne strane imate diskriminaciju, a s druge strane priliku da taj problem riješite bez puno problema, odlazak postaje savršeno rješenje.
Istovremeno, EU radi sve na stvaranju uniformiranog europskog građanstva. Europske birokrate ne zanima opstanak nacionalnih identiteta, nacionalne manjine zanimaju ih još manje. Osim zaštite njihovih temeljnih ljudskih i građanskih prava, EU ne pokazuje nikakav interes za promociju manjinskih identiteta, dapače, njen cilj je brisanje svih manjinskih identiteta i stvaranje jedinstvenog europskog identiteta, po uzoru na SAD. Da je to tako najbolje pokazuje i odluke Europske komisije koja je 2021. odbila peticiju o uvođenju novog zaštitnog paketa za nacionalne manjine u EU. Iako je peticiju potpisalo čak 1,1 milijun ljudi, Komisija je odbila sve zahtjeve uz obrazloženje da je trenutna razina zaštite prava nacionalnih manjina dostatna i da novo zakonodavstvo u tom pogledu nije potrebno.
Kada se sve stvari stave na hrpu, politički rad na održavanju i opstanku nacionalnih manjina gotovo nikada nije bio teži. Ekonomska nejednakost, demografija, diskriminacija, asimilacijski procesi koji djeluju prirodno, nevidljivo i efikasno, izuzetna mobilnost stanovništva i lakoća promjene države prebivališta kumulativno djeluju na činjenicu da manjine nestaju. Jedini pravi lijek za sve ove probleme, uz održavanje kulturnog i nacionalnog identiteta živim, jest povećanje ekonomske moći pripadnika manjina. Samo se ekonomski neovisni pojedinci i zajednice mogu oduprijeti nestanku. Ovako, u situaciji ekonomskog siromaštva i isključenosti, uz sve ostale negativne faktore, nestanak manjina, a među njima i one srpske u Hrvatskoj, samo je pitanje vremena. Opstat će samo oni koji se obrazovno i ekonomski uzdignu dovoljno visoko da im njihova nacionalna pripadnost ne može naštetiti u njihovom svakodnevnom životu. Oni drugi, kojima će nacionalna mimikrija biti uvjet za dobivanje zaposlenja i rješavanje osnovnih životnih potreba, utopit će se u masi i nestati kao što su nestali mnogi u proteklim stoljećima.
