Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina krajem prošle godine postao je punoljetan. Više od 18 godina imamo zakonom uređena kolektivna prava nacionalnih manjina. Isto tako, imamo više od 18 godina neprestane borbe da se ta prava uvažavaju i provode.
Ustavni zakon donio je pozitivne društvene promjene, možda ne onoliko koliko se od njega očekivalo, ali pomaci su ipak ostvareni. Izglasan je krajem 2002. godine, a do tada smo imali Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih ili nacionalnih zajednica ili manjina, koji je donesen u decembru 1991. Tim prvim zakonskim rješenjima garantirala su se ljudska prava i slobode, kulturna autonomija, razmjerno sudjelovanje manjina u predstavničkim i drugim tijelima, poseban status općinama u kojima pripadnici neke manjine čine natpolovičnu većinu, obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina itd. Danas važeći Ustavni zakon donesen je u vrijeme kada je Hrvatska pregovarala o ulasku u EU. Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju EU-u Hrvatska se obavezala donijeti novi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, što je i učinjeno 13. decembra 2002. U njega su ugrađeni novi standardi zaštite nacionalnih manjina, što je značilo da se broj manjinskih zastupnika u Saboru povećava s pet na osam, a manjine su dobile i pravo biranja svojih predstavnika u tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave. Ustanovljena su i dva nova instituta: vijeća i predstavnici nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave. Osnovan je i Savjet za nacionalne manjine, kojem je glavni zadatak osiguravanje sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu RH. Doneseni su i akcijski planovi kako bi se pratilo što se doista implementira i da li se poštuju odredbe zakona. Sve to skupa na papiru izgleda sjajno, no u realnosti stvari su malo drugačije.
– Ustavni zakon donesen je pod pritiskom međunarodne zajednice, bez toga nije bilo ni primisli da se uđe u EU – prisjeća se predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer.
– Najproduktivniji period u garantiranju i ostvarivanju manjinskih prava trajao je do ulaska Hrvatske u EU. Kasnije je došlo do zastoja, i to u vrijeme Karamarkove vladavine kada su se ignorirala sva postignuća i dosezi na ovom području. Na sreću, to danas nije slučaj – dodaje Tolnauer.
Da bi se rješavali konkretni problemi vezani uz ostvarivanje prava nacionalnih manjina, krajem prošle godine doneseni su Operativni programi za razdoblje 2021. – 2024. Oni sadrže opći dio koji se odnosi na sve nacionalne manjine i program za svaku manjinu posebno, a srpska manjina se fokusirala na poštivanje prava na jezik i pismo, na odgoj i obrazovanje te na razvojne programe za područja gdje su u značajnom broju naseljene nacionalne manjine.
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Ajnvalter u svom izvješću za 2020. godinu navodi da je normativni okvir prava nacionalnih manjina na visokoj razini, kao i podrška kulturnoj autonomiji. No u nekim područjima i dalje ima poteškoća i opstrukcija, poput provedbe prava na službenu i javnu upotrebu manjinskih jezika i pisama, zastupljenosti među zaposlenima u upravi i pravosuđu, pristupu javnim medijima te obrazovanju, posebno u registraciji škola kao ustanova s nastavom na srpskom jeziku.
Jedno od značajnih prava je i korištenje materinjeg jezika, no i tu je Ustavni zakon za pojedine jedinice lokalne samouprave mrtvo slovo na papiru. “U Šestom izvješću Odbora stručnjaka o primjeni Europske povelje, na temelju kojega je Odbor ministara VE u prosincu donio preporuke za Republiku Hrvatsku, navedeno je da je zakonski prag od najmanje trećine stanovništva pripadnika pojedine manjine u JLP(R)S za uvođenje ravnopravne službene uporabe manjinskog jezika i pisma previsok, da nije u skladu s Europskom poveljom te da isključuje one jedinice u kojima su pripadnici manjina naseljeni u značajnoj mjeri, no u udjelu nižem od trećine stanovništva. Ovaj je problem samo djelomično ublažen mogućnošću da jedinice samoinicijativno statutom uvedu manjinske jezike u ravnopravnu i službenu uporabu, jer se to u praksi neujednačeno provodi”, piše u izvješću pučke pravobraniteljice. Zbog toga je i dana preporuka Vladi da se uvaže ove preporuke Odbora ministara Vijeća Europe.
Dok je nekima Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina mrtvo slovo na papiru, drugima je potpuna nepoznanica. Aleksandar Tolnauer kaže da je uložen veliki trud u edukaciju o pravima nacionalnih manjina koja su zagarantirana Ustavnim zakonu. Unatoč tome, mnogi ne znaju koja sve prava nosi ovaj Ustavni zakon i na koja se prava pripadnici nacionalnih manjina mogu pozvati. Na primjer, postoji članak koji jamči pravo na razmjernu zastupljenost u zapošljavanju, no pripadnici nacionalnih manjina ne znaju da se mogu pozvati na njega ili se pozovu kada posao ne dobiju.
– Ne možete se pozivati na članak 22. Ustavnog zakona ako to niste naveli u svojoj molbi. Imali smo veliki broj pritužbi po ovom pitanju, ali se onda ustanovilo da se kod prijavljivanja nisu pozvali na spomenuti članak, nego tek naknadno – napominje Tolnauer.
Dvojezičnost je teško uvesti, iako u Ustavnom zakonu jasno piše u kojim se slučajevima ona mora primjenjivati. “Tako je srpski jezik na temelju zakona, jer pripadnici ove zajednice čine više od trećine stanovništva, uveden u 23, a na osnovi statuta u samo jednu JLS. Kako se Europska povelja odnosi i na jedinice u kojima pripadnici manjine ne čine trećinu stanovništva, ali postoji značajan broj govornika jezika, u Izvješću Odbora stručnjaka navedeno je kako postoji znatan broj jedinica s dovoljnim udjelom pripadnika manjina koje bi mogle uvesti manjinski jezik u ravnopravnu službenu uporabu. Primjerice, u Glini je 27,46 posto, a Ogulinu 17,72 posto Srba. Nije uveden zakonski mehanizam kada JLP(R)S ne provode obveze iz Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina ili ga opstruiraju, a nisu postavljene niti dvojezične topografske oznake. Neke jedinice koje su obvezne uvesti srpski jer Srbi čini više od trećine stanovništva i dalje nisu uskladile statut s UZPNM-om (Gračac) ili su to učinile, ali dvojezičnost ne primjenjuju (Vrbovsko i Donji Kukuruzari), čak ni postavljanjem dvojezičnih ploča na zgradu općine”, upozorava pučka pravobraniteljica. Stoga je dana preporuka Vladi da promiče svijest i toleranciju prema manjinskim jezicima i kulturama, kao integralnim dijelovima kulturne baštine Hrvatske, kako u obrazovanju tako i u medijima, a Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture da izradi akcijski plan postavljanja dvojezičnih ploča s nazivima naseljenih mjesta u jedinicama koje su statutima predvidjele ostvarivanje ovog prava.
Nakon više od 18 godina Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina očito treba osvježenje, prije svega u svojoj primjeni. Prema popisu stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj živi nešto više od 328.000 pripadnika nacionalnih manjina. Najbrojniji su pripadnici srpske i bošnjačke manjine, po brojnosti slijede Talijani, Albanci i Romi, zatim Mađari, Česi, Slovaci, Slovenci, Crnogorci, Nijemci, Makedonci, Rusini, a ostale manjine su manje zastupljene. Svi imaju zajamčena prava Ustavnim zakonom, ali njihova primjena ovisi o dobroj volji i čestim opstrukcijama pojedinaca i struktura, što nije dobro.
– Ustavni zakon je puno učinio na polju prava nacionalnih manjina, no on nije Biblija, niti je upisan u kamenu. U ovih više od 18 godina pokazalo se da se puno toga mora mijenjati – zaključuje Aleksandar Tolnauer.
