Šezdesettrogodišnji Miloš Lončar Cuginer iz Majskih Poljana na Baniji jedini je koji ima crvenu naljepnicu u tom selu, vjerojatno i na području Gline i cijelom potresom pogođenom prostoru, kako kaže zamjenica gradonačelnika Gline Branka Bakšić Mitić, a da je izgradio novu kuću vlastitim sredstvima na mjestu na kojemu je stajala stara, koja je u potresu krajem 2020. godine do temelja porušena. Snagu za to, kako kaže, dala mu je legenda hrvatske glazbe – Tereza Kesovija.

– Sve je bilo srušeno, bio sam očajan i nije mi bilo do života. Htio sam sve zapaliti i otići što dalje odavde. Nazvao me jedan prijatelj i rekao da će za 15 minuta do mene doći Tereza. Pomislio sam da me zafrkava. Međutim, ubrzo je došao auto, a iz njega je izašla Tereza. Otpjevala mi je neku pjesmu o tome da će doći nova zora. Počeo sam plakati. Tada sam zaključio da ne idem nikamo iz Majskih Poljana – priča Miloš i dodaje da se s Terezom i dalje redovito čuje.

Miloš je imao, izgleda, sreću u nesreći. Na sam dan potresa, par minuta prije, krenuo je u banku. Ovaj vozač i upravitelj dizalicom kojom u pilani premješta trupce bio je kod kuće na dopustu jer, kako kaže, uvijek imaju slobodno između katoličkog i pravoslavnog Božića.

– Taman sam sjeo u automobil da krenem u banku kada se dogodio potres – pojavili su se valovi zemlje. Tada sam uočio nešto što će me rukovoditi kasnije – gospodarski objekt i staja njihali su se kao da plešu užičko kolo, ali su ostali neoštećeni. Nakon Terezinog nastupa, kada sam se pribrao i skupio snagu, odlučio sam izgraditi novu kuću, ali drvenu. U beton više nikada neću! U zid više – jok! Imam fobiju zbog koje sam mjesecima nakon potresa spavao s otvorenim vratima kuće. Nisu naši stari koji su gradili drvene objekte bili ludi. Vjerojatno su to činili temeljem sličnih iskustava, ali i zato što nakon Drugog svjetskog rata ta sirotinja nije imala mogućnosti za armiranobetonsku izgradnju – napominje Miloš.

Dobio je od prijatelja na korištenje kamp-kućicu, a zatim je stigao i kontejner. Ubrzo je počeo pripreme za izgradnju nove kuće. Prvo je odustao od automobila koji je već kupio u Njemačkoj i koji je samo trebao biti isporučen.

– Vratili su mi cijeli iznos koji sam dao i još dodali pet stotina eura – kaže i dodaje da je jedino platio onima koji su krčili ruševinu, a drugi su – prijatelji, kolege i rodbina – pomogli besplatno. Nije uradio zubarske zahvate koje je planirao, pa je i tu uštedio.

– Branka je osigurala materijale za sanitarni čvor i kupaonicu. Sveukupno sam u ovu kuću uložio 40.000 eura, a uselio sam se početkom ove godine. Sad živim poput crkvenog miša – otkriva.

Osim poslom u pilani, nešto zaradi i na svinjama koje uzgaja.

– Prošle godine su preživjele jer nisam imao gdje sušiti meso. Ove neće – kaže.

Ono što je mogao spasiti od starog doma, spasio je.

– Mnogi su došli pomoći. Drugovi šoferi su spasili meso. Ova kuhinja koju sad koristim je iz stare kuće, kao i prozori i namještaj – dodaje.

Mnogi su ga odgovarali od vlastitog ulaganja tvrdeći da će kuće obnoviti država.

– Kakva država! – kaže Miloš, a zatim glasno poručuje nekome iza naših leđa: – Ulazi, kume!

To je navratio njegov susjed Mile Bajlović, kojemu je Miloš krsni kum, što nas je malo zateklo jer se čini da su po prilici iste dobi.

– Malo sam se kasnije krstio, kada sam već mogao jesti i piti – kroz smijeh kaže Mile.

– Sporo je tekla izgradnja ove kuće – prisjeća se Miloševo kumče koje živi u montažnoj kući.

– Nisam se odlučio za samostalnu izgradnju jer nisam imao novca za to – dodaje.

Miloš objašnjava da je useljenje u novu kuću s dnevnim boravkom, kuhinjom i dvije sobe usporilo pitanje izolacije, no to je riješio na svoje potpuno zadovoljstvo.

– Prvo, kuća je drvena. Zatim imamo gustu mrežu protiv ulaska insekata i drugih životinja, pa aluminijsku vatrootpornu foliju, mineralnu vunu, knauf i, naravno, sve je oličeno. Pregrade sam radio od siporeksa. Zimi sam se grijao uz minimalne troškove klima-uređajem, a mislim da mi ljeti zbog izolacije neće trebati. Najvjerojatnije ću si ugraditi i podno grijanje koje bi se napajalo električnom energijom iz solarnih panela i nabaviti još jednu peć na pelete radi dogrijavanja, ako baš bude potrebno – kaže Miloš.

Mile se žali da Majske Poljane imaju problem s divljači.

– Posadimo krumpir, divlje svinje ga pojedu. Jedan je mještanin podigao trostruku ogradu, a srne je svejedno preskaču i ulaze na njive – veli.

Miloš dodaje da je ovaj kraj postao džungla i da “preko Kupe” nemaju takvih problema jer ima naroda – pustoš pogoduje divljači. Pitamo ga otkud mu nadimak Cuginer.

– Moj djed je bio u austrougarskoj vojsci za Prvog svjetskog rata, tečno je govorio njemački jezik i ranjen je u Cerskoj bitki, a kako se vratio u selo, prozvali su ga Cuginer. Taj nadimak se prenosi na sve njegove muške potomke, sve do mene, a i dalje će – priča Miloš, koji živi sam u novoizgrađenoj kući otkako mu je preminula majka.

– Potres je zasigurno pridonio tome. Prvo je bila smještena u Topuskom, a zatim u Batajnici kod mog brata, svog drugog sina. U Srbiji je umrla tri mjeseca nakon zemljotresa – kaže.

Majske Poljane postale su simbol potresa iz decembra 2020. godine, a nezadovoljstvo dinamikom obnove u javnosti je već opće mjesto. Dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić kazala nam je da Republika Hrvatska nije obnovila niti jednu jedinu kuću s crvenom naljepnicom na području Gline. Ipak, od svih s kojima smo od potresa do danas razgovarali na Baniji, za više posjeta, najveće nepovjerenje spram države iskazuje upravo Miloš Lončar. Ali on nije stao samo na iskazima nezadovoljstva, nego je uložio novac, zasukao rukave i odlučio nanovo izgraditi svoj krov nad glavom.

– Država u ratu uzme glavu, a u miru kičmu. Sirotinje je sve više, a država je sve slabija. Koga čekati? Rekli su nam da ne moramo platiti potrošnju električne energije, a oni uporno šalju račune – govori Miloš.

Mile dodaje da mu stižu i računi za komunalnu naknadu, mada je rečeno da ni njih ne trebaju plaćati oni kojima su u potresu uništeni domovi.

– Vidi računa – kaže Miloš i pred nas stavlja bunt faktura iz HEP-a.

Branka Bakšić Mitić ističe da je pomoć uglavnom dolazila obiteljima, dok su samci poput Lončara bili na margini. Pitamo je zašto, unatoč odluci Vlade i Grada Gline, nastradali u potresu dobivaju račune za struju i komunalnu naknadu.

– Reagirala sam čim su računi počeli stizati. Ti ljudi žive godinu i pol u kontejnerima s upaljenim klimama, odnosno grijalicama, i računi su visoki. Elektra šalje račune, ali na njima mora stajati da su otpisani, što u većini slučajeva nije tako. Jednom čovjeku je stiglo da mora podmiriti sedam tisuća kuna nadoplate, i to se događa ljudima s devet stotina kuna mirovine. Neki očigledno žive u svijetu koji nema veze sa stvarnošću – kritizira Bakšić Mitić.

Dodaje da oni s crvenom naljepnicom, po odluci Gradskog vijeća Gline, ne plaćaju komunalnu naknadu i da slobodno račune za to koje su dobili mogu baciti u smeće. Boji se da oni koji ne pošalju zahtjev da im se računi za struju ponište neće biti oslobođeni plaćanja, a na kraju bi mogli biti i ovršeni.

– Nemaju svi pristup internetu i nisu svi na Fejsbuku. U Vlahović Selu, primjerice, uopće nema interneta. Ljudi su na poljima cijeli dan, pa se vraćaju doma i spavaju. Nisu informirani – upozorava Bakšić Mitić.

Kaže da država nije u stanju otkloniti ruševine kako bi se na njihovom mjestu podignule kuće koje donira Grad Beograd.

– Mi smo svi ovdje za psihijatriju. Reći ću da je obnova započela kada država podigne prvu kuću u Glini i vlasnicima preda ključeve u ruke. Ni Zagreb nismo obnovili od potresa, a Skoplje je od potresa izgrađeno u roku od godinu dana. Ne znamo potrošiti novac koji nam je dala EU. Radimo uglavnom skupe elaborate za dimnjake. Onaj za rušenje parohijskog doma stoji pola milijuna kuna. Za taj novac podignemo pet kuća – ističe.

Dodaje da se traže lokacijske i građevinske dozvole za kuće izgrađene prije 1968. godine, umjesto da se gradi pa naknadno legalizira. Za našeg razgovora prišla je jedna stanovnica kontejnerskog naselja koja je do potresa živjela u višestambenoj zgradi. Kaže da upravitelj zgrade izdaje račune za pričuvu, mada u tom objektu nitko ne živi od zemljotresa.

Potpredsjednik Vlade i načelnik Stožera za sanaciju šteta od potresa, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved kazao nam je da ga “ne zanimaju politikantske izjave”.

– Obnovljeno je 2.500 kuća na Banovini. O tijeku obnove govorim redovito na sjednicama Vlade. Odluka Vlade o neplaćanju računa HEP-a je na snazi. U dva navrata smo intervenirali zbog slanja računa. Opet ću zvati HEP da vidim u čemu je problem, da se obiđe prostor i obavijesti one koji su zaprimili račune da ih ne trebaju platiti ako ispunjavaju zakonske uvjete – ističe Medved.

Napominje da nitko od korisnika koji su dobili račune neće morati slati zahtjeve da se te fakture ponište.

– Zadužit ću HEP da vidi kome su računi poslani i da te račune stornira. Očito je riječ o tehničkom problemu u Elektri Sisak – dodaje Medved.