Čini se da su licemjernost, neprincipijelnost i pokvarenost jedini principi i jedine konstante službene hrvatske politike. Umjesto da se to napokon promijeni i da se odustane od takve politike, čini se upravo suprotno, pa je Hrvatska vrlo često tema i povod za negativne komentare stranih medija. Ovog puta ukazujemo na četiri recentna primjera kojima je licemjernost zajednički nazivnik.
Komisija za suočavanje s prošlošću
Postoji u filozofiji latinski pojam „tertium non datur“ značenja „isključenje trećega“, „trećega nema“, odnosno „ili-ili“. U rječniku stranih riječi Branka Šeringera stoji: trećega nema, samo je dvoje moguće, dok kod Bratoljuba Klaića stoji: treće mogućnosti nema. Dakle, netko može biti ili dobar ili loš čovjek; ne može biti malo dobar, a više loš. Drveno željezo ne postoji, vatra je uvijek vruća, a led je uvijek hladan. Nešto može biti zakonito, odnosno ustavno ili protuzakonito – protuustavno., a ne može biti protuzakonito – protuustavno, a onda u nekom trenutku zakonito – ustavno, pa shodno tome i dozvoljeno. Ako je pozdrav za dom spremni protuustavan, tj. protuzakonit, onda ne može u nekim prilikama biti dozvoljen. Ako je protuzakonito voziti auto pod utjecajem alkohola iznad 0,5 promila, onda ta odredba vrijedi za stalno i nema iznimki za neke praznike, Martinje ili za Novu godinu. Čovjeka je protuzakonito – protuustavno ubiti, pa ne može u nekim slučajevima biti „ipak dozvoljeno“, na primjer u slučaju krvne osvete. Zbog besmislice koju je donio „trust mozgova“ iz Komisije za suočavanje s prošlošću, predsjednik HAZU Zvonimir Kusić trudi se javnosti dokazati da su 2+2=5 i svoj kredibilitet stavlja na veliku kušnju. Tko će i na koji način, kada i kako ocjenjivati i davati dozvolu da se na raznim komemoracijama može spomenuti pozdrav koristiti? Tko će kontrolirati kontrolore i izdavaoce dozvola? Podsjećamo, uvidjevši šta HSP-ovci rade čak je i sam Tuđman rasformirao HOS i stavio ih pod komandu Hrvatske vojske. A Plenković je tražio alibi pa ga je i dobio. Sjeća li se možda još netko Ive Sanadera koji je u ekspresnom roku riješio spomen ploču Juri Francetiću u Slunju. Možda bi to moglo i Plenkoviću biti ideja vodilja.
Granica na Dunavu
Osim Makedonije, nema republike iz bivše Jugoslavije s kojom Hrvatska nema graničnih problema, od Slovenije, BiH, preko Crne Gore do Srbije. Te probleme Hrvatska želi rješavati na različite načine i po različitim principima, odnosno na one načine koji joj u svakom pojedinačnom slučaju odgovaraju. Negdje bi granica trebala ići sredinom zaljeva, negdje vrhom planine, negdje katastarski, negdje sredinom rijeke, ali samo na način kako to Hrvatskoj odgovara, kao da druga strana nema svojih nacionalnih interesa. Dok Hrvatska odbija priznati odluke arbitraže sa Slovenijom, iako njoj daleko više idu u korist nego Sloveniji, uporno inzistira na granici sredinom Piranskog zaljeva, no, kada se govori o granici na Dunavu sa Srbijom, Hrvatska inzistira na katastarskim granicama – međama. Tako bi njoj ostao cijeli Dunav, kao da bi neko ukrao ili nekamo odnijeo zemlju u vlasništvu hrvatskih državljana sa lijeve strane Dunava. Postoje malogranični prijelazi i nitko ne osporava vlasništvo hrvatskih državljana nad zemljom u Kendžiji i ostalim mjestima. Ako su Srbi iz Hrvatske vlasnici zemlje i posjeda u bivšoj Krajini, na Baniji, Lici, Kordunu, zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Baranji, Srijemu, Dalmaciji, da li bi oni mogli tražiti da se ti katastarski i gruntovni posjedi pripišu Republici Srbiji? Dakle, iako je doživjela slovenske ucjene i iako je obećala da nikada druge neće ucjenjivati, Hrvatska ipak ucjenjuje Srbiju kako bi se maknula sa Dunava. Zašto? Zbog neprincipijelnosti i licemjernosti. Slično bi mogla doživjeti i Crna Gora u bokokotorskom zaljevu, nažalost.
Imovina i sud u Strasbourgu
Kako pravo i pravda djeluju u Hrvatskoj zorno prikazuje i primjer beogradske firme Mladost Turist koja je u višegodišnjim sudskim procesima tražila od Republike Hrvatske da joj vrati nekretnine u Tisnom na otoku Murteru. I, nije Mladost tu bila jedina. Nakon raspada SFRJ Hrvatska je podržavila – eksproprirala svu imovinu privatnika i poduzeća iz bivših republika SFRJ, nikome ih kao vlasniku nije vratila već ih je prodala u pretvorbi i privatizaciji. Nakon izgubljenih sporova u Hrvatskoj beogradska Mladost je tužila RH Sudu za ljudska prava u Strasbourgu i izgubila spor jer je Sud tužbu ocijenio kao neosnovanu. Dakle, u ovom slučaju privatno vlasništvo kao nepovredivo, neotuđivo i nedodirljivo i kao temelj kapitalizma nije bilo zaštićeno. Bečki sporazum o sukcesiji republika bivše SFRJ i dalje ne funkcionira jer ga Hrvatska nije potpisala te Anex G naprosto ne vrijedi, a prema njemu zadnji dan za priznavanje vlasništva je 31.12.1990. i svi ugovori sklopljeni pod prisilom nakon toga datuma su nevažeći. Međutim, zaboravlja se da je Sud u Strasbourgu jedna velika šarena laža, opsjena i prevara. Oni ne ulaze u meritum i suštinu stvari, već gledaju samo čistu proceduru. Vrlo malo, tek oko jedan posto predmeta dolazi pred Sud. Suci ni ne vide niti znaju za predmete. Prvu i glavnu selekciju predmeta vrši službena predstavnica Hrvatske pri Sudu pa se zato i odbija više od 99 posto predmeta. Nije ona tamo da dokazuje kako njena država krši ljudska prava već suprotno, sakriti sve šta se može.
Kada se radi o pojedinačnoj privatnoj imovini i stanovima, onda je privatna imovina nedodirljiva i neprikosnovena. Tako bi uskoro 10 hiljada nosilaca stanarskih prava od 1945. moglo završiti na ulici i postati beskućnici. „Omražene komunjare“ su „nevinima“ nakon 1945. nacionalizirali imovinu i stanove, uselili u njih neke druge stanare. Sada te stanove vraćaju nasljednicima vlasnika, a stanare izbacuju na ulicu, jer, eto, privatno je vlasništvo nedodirljivo.
Stručnjaci
Onaj tko diplomira na nekom fakultetu tim bi se poslom trebao i baviti. Logika bar to nalaže. Pravnik pravom, liječnik medicinom, politolog politologijom, inženjer inženjerstvom, građevinom, strojarstvom, elektrotehnikom i slično. Znanje se umnožava postdiplomskim studijem, izradom doktorata itd. U Hrvatskoj je moguće završiti jedan fakultet, a magistrirati na drugom pa čak i doktorirati i biti „stručnjak“ u nekom području. Na primjer, nije logično da diplomirani pravnik magistrira na građevini, a to vjerojatno i nije moguće, ali je logično da svatko sa svakog fakulteta može magistrirati i doktorirati na Ekonomiji i biti magistar ili doktor ekonomije premda nema osnova iz tog naučnog područja. Tako smo saznali da je novi prokurator Agrokora inženjer elektrotehnike, ali i magistar ekonomije, iako nije završio Ekonomski fakultet. Položio je nakon elektrotehnike par ispita razlike i postao ekonomista. Pa čemu onda studirati ekonomiju, polagati 60 ispita i niz pismenih radova ako se to može nadoknaditi s tri-četiri ispita razlike? Shodno prokuratorovoj magistraturi, u pitanje dolazi i njegovo pozitivno rješenje afere Agrokor.
