Hristofor Stanković – čovjek koji je Zagrebu poklonio kazalište

Piše: Bojan Munjin

Trgovac i predsjednik zagrebačke Pravoslavne crkvene općine, ugledna ličnost tadašnjeg Zagreba, izgradio je prvu profesionalnu i isključivo u kazališne svrhe podignutu zgradu i poklonio je svom gradu

This post is also available in: English (Engleski)

Možemo li zamisliti Zagreb sredinom 19. vijeka? Vjerojatno teško. Naša sjećanja, naročito ona mlađe generacije, jedva da dopiru do u posljednje godine 20. stoljeća. Osim toga, sjećanje kao pojam više ne predstavlja bitnu kategoriju – živi se danas. Sto sedamdeset godina ranije – taj naš grad nam se čini gotovo kao prethistorija, iako građevine iz toga vremena, i mnoge druge detalje, u stanovima, na ulicama i trgovima Zagreba, možemo gledati oko sebe svaki dan. Pitamo li se uopće tko su bili ljudi koji su živjeli u tim kućama, kako su se oblačili, gdje su izlazili, kako su se ponašali i odnosili prema drugima, da li su na primjer voljeli kazalište? Ako se malo zavučemo pod skute te prošlosti, nailazimo na podatak da je recimo 1837. godine u Zagrebu popisano 15.155 stanovnika i da je u to vrijeme otvorena prva zagrebačka čitaonica, da je počela raditi trogodišnja muzička škola i da, zaslugom Iliraca, počinju izlaziti prve novine na kajkavskom i štokavskom narječju. Otvorena je na Tuškancu i gradska streljana i park u Maksimiru, a počela je raditi i gradska poštanska kočija, koja je vozila do Beča i Pešte, do Dalmacije i do Vojvodine. U palači Amadeo u Demetrovoj ulici, u „kući s plesnom dvoranom“, održavale su se i kazališne predstave. Te predstave nisu baš bile na dobrom glasu, zato što su ih izvodile putujuće glumačke družine sumnjive kvalitete, a naročito zato što je narod zagrebački htio gledati predstave na svom jeziku, a ne na njemačkom. Zahvaljujući ponešto trgovcima, obrtnicima i tankom sloju inteligencije te naročito slavnom Ediktu o toleranciji austrijskog cara Josipa Drugog s kraja 18. vijeka, Zagreb tada postupno postaje ono što bi danas nazvali multikulturalnom urbanom sredinom, a balovi, koncerti i lijepa umjetnost odjednom postaju njegova glavna zabava. „Romantika predstavlja za južne Slavene zapravo renesansu i nacionalno-kulturno ponovno rađanje u njihovom cjelokupnom kulturnom razvitku“, pisao je o tim važnim promjenama slavni balkanolog Josef Matl.

Rodoljub i dobrotvor

Taj važan carski edikt o toleranciji značio je da se u Zagreb moglo naseljavati različito, među inima i pravoslavno, odnosno srpsko stanovništvo, i da su se svi ti doseljenici mogli u dobroj vjeri smatrati ravnopravnim žiteljima kraljevskog grada Zagreba. Srpskih stanovnika Zagreba sredinom 19. stoljeća nije bilo puno, možda tek nekoliko stotina porodica, ali oni su kao zajednica bili vrijedni, značajni i u gradu na dobrom glasu. U knjizi Dejana Medakovića „Srbi u Zagrebu“ stoji da je poštovanje među građanima Zagreba koje su stjecali članovi srpske zajednice u Zagrebu „izboreno opšte priznatim građanskim vrlinama, ugledom i poštovanjem“. Jedan od takvih blistavih predstavnika ove zajednice bio je i Hristofor Stanković, rodom iz Zemuna, trgovac i predsjednik zagrebačke Pravoslavne crkvene općine i ugledna ličnost tadašnjeg Zagreba.

Hristofor Stanković, portret iz Muzeja Grada Zagreba

Godine 1834. Stanković je sagradio prvo pravo kazalište i, prema pisanju Medakovića, zaista je „svoj ugled potvrdio svojim poklonom gradu“. A tih trideset tisuća kruna potrebnih za gradnju Stanković nije izdvojio iz nekakvog ličnog trgovačkog profita ili mešetarenja, jer je po svemu predstavljao suštu suprotnost onome što danas zovemo „kontroverznim poduzetnicima“ ili tajkunima, nego je stjecajem okolnosti tada dobio glavni zgoditak na Bečkoj lutriji. To prvo narodno kazalište u Zagrebu – jer Stanković je bio oduševljeni pristalica ilirizma – sagrađeno je na Gornjem gradu, a danas se u toj zgradi nalazi Gradska skupština Grada Zagreba.

Prostorija u prizemlju preuređena je sada u spomen-sobu Hristofora Stankovića. Stanković je kao oduševljeni pobornik sveslavenskog ujedinjenja i imena mjeseci u godini izgovarao je kao siječanj, veljača i tako redom, želeći da govori „narodnim jezikom“, a zagrebačka štampa je u to vrijeme o njemu govorila kao o „vrlo vrijednom rodoljubu“.

Stankovićevo kazalište, foto: Grad Zagreb

Na svečanom otvorenju kazališta, 4. X 1834. godine, izvedena je predstava, doduše još uvijek na njemačkom jeziku, ali s domaćom tematikom: „Zrinski pod Sigetom“, dok je prva predstava na narodnom jeziku bila „Juran i Sofija ili Turci kod Siska“, junačka igra u trih činih s glumcima posuđenim iz Novog Sada, jer Zagreb još nije imao oformljen stalni glumački ansambl. Prolog u predstavi sastavio je Ivan Mažuranić, u kojem je napisao da je to „sjeme od kojega će negda može biti naši unuci uživati slatke plode“.

Ujediniteljska snaga teatra

Gornjogradsko „Stankovićevo kazalište“ projektirao je zagrebački arhitekt Antun Cragnolini u klasicističko-bidermajerskom stilu, koji je odgovarao duhu ondašnjeg vremena. Uz gledalište od 750 mjesta, u parteru i ložama, te pozornicu i pomoćne prostorije, nalazilo se u prizemlju i reprezentativno unutrašnje dvorište, brijačnica i slastičarnica, a na prvom katu plesna dvorana s galerijom. Kada je ovaj teatar koliko-toliko stao na noge, vlasnik Hristofor Stnaković predao ga je gradu, a Sabor 1861. godine donosi odluku da taj „Sabor trojedne kraljevine Hrvatske Dalmacije i Slavonije prima zavod kazališta jugoslavenskoga kao imovinu narodnu pod svoju zaštitu“. Mogu li današnji balkanski nacionalisti svih fela zamisliti kako sredinom XIX. stoljeća usred Zagreba, središnje zakonodavno tijelo, hrvatski Sabor, prvi narodni teatar u svojoj sredini naziva „jugoslavenskim“, a njegovom vlasniku, koji je porijeklom Srbin, s poštovanjem se divi kao „vrijednom rodoljubu“?

Stankovićevo kazalište, danas zagrebačka Gradska skupština, foto: Jovica Drobnjak

Kao i u svakom drugom kazalištu i gornjogradski teatar je imao svoje dobre i loše dane, poteškoće s repertoarom, ali i blještave predstave, svoje pobornike i svoje protivnike. Društveni i politički život u Zagrebu bio je i tada šarolik: bilo je simpatizera Austrije i mađarona, narodnih tribuna i konzervativaca, ali ilirci, među koje je kao što smo rekli spadao i Hristofor Stanković, bili su ona ujediniteljska snaga tada željenog sveslavenskog bratstva koja je i to kazalište na Gornjem gradu smatralo svojim kulturnim, političkim i narodnim hramom.

Za ponos i samosvijest narodnu

Za Hristofora Stankovića kazalište nije predstavljalo uobičajeni moralno-popravni zavod za malobrojnu aristokraciju toga vremena, već je za njega kazalište „jedan od glavnih uvjeta za razvijanje narodnog ponosa, i samosvijesti narodne, čega nam baš sada ponajviše treba“. Hristofor Stanković ostat će do kraja života, s različitim svojim donacijama, veliki dobrotvor sredini u kojoj je živio tako da se može reći da je on bio tipični, ali važni junak svoga doba. Stanković je bio predstavnik uspješnog liberalnog građanstva, Srbin po porijeklu koji se starao za dobrobit svoje uže zajednice, ali je nesebično radio na dobrobiti šire sredine – Grada Zagreba u kojem je živio i njegovih stanovnika, Hrvata, Srba i svih ostalih. Utjecajan u političkim i privrednim poslovima, Stanković se kretao u krugovima bana Josipa Jelačića, odnosno djelovanja Banskog vijeća, kao i u krugovima zagrebačke pravoslavne općine i patrijarha Josifa Rajačića. Zabilježena je tako i njegova ključna uloga u pregovorima o novčanom zajmu Srbije Hrvatskoj radi podmirenja ratnih troškova u burnoj 1848. godini, u kojoj se Hrvatska branila od vojnog pritiska Mađarske. Inače, u tim pregovorima u Sremskim Karlovcima, u vezi sa zajmom kod Srpskih narodnih fondova, sudjelovao je i predsjednik Prve hrvatske štedionice, također Srbin porijeklom, Anastas Popović. To ističemo zato što je dobrotvorstvo bilo poštovani čin toga vremena i izraz nesebične pomoći za zajedničku stvar. Zadužbine su u Zagrebu i Hrvatskoj osnivali i Hrvati i Srbi, a pomoć za Stankovićevo narodno kazalište na Gornjem gradu davali su i Ljudevit Gaj i Dimitrije Demetar i ban Josip Jelačić i mnogi drugi. Tako na primjer, kada je 1841. pokrenuto prikupljanje novca za to gornjogradsko kazalište, među prvima se prilogom od 25 forinti oglasio gornjokarlovački episkop Evgenije Jovanović, a zatim i Srbi oficiri iz banske i ogulinske regimente, od kojih su se neki obavezali da od svojih mjesečnih plaća redovno odvajaju po 10 do 20 krajcara. Takvog nesebičnog rada i osjećaja pripadnosti zajednici bilo je još: Jelačićev ministar bio je na primjer privredni stručnjak Mojsije Baltić, borac za sjedinjenje hrvatskih pokrajina bio je istaknuti pravnik i ministar Maksimilijan Prica, ilirac i varaždinski župan bio je Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, inače i danas važan autor hrvatske etnografije, vrijedni zagrebački knjižar bio je Đorđe Ćelap, a bilo je u istoj misiji i mnogih drugih. Sto godina prije politički patentiranog bratstva i jedinstva u socijalističkoj Jugoslaviji, postojala je narodna sloga Hrvata i Srba koja je, doduše uz povremene probleme i otpore, zaista funkcionirala. Tako, kada je domorodna teatralna trupa Stankovićevog kazališta krenula na turneju u Beograd (tamo je ostala dva mjeseca), zagrebačka Danica Ilirska je pisala: „Horvat u serbskom kazalištu Serbinu predstavljenja čini: nije li to dokaz da su Serbin i Horvat sin jedne majke Ilirije i da su i jedan i drugi slavoilirskim dojeni mlijekom? Nije li to očiti dokaz da Serbin i Horvat jednim govore jezikom? Nestaje dakle štetnih predrasudah koje su nezlobivi narod naš jadno rasterzavale; nestaje tašte i lude nepoverenosti, koja je uzaimno kolo naše narodne sloge nesretno raskidalo“.

Vrijeme poleta i nade

Srbi u Zagrebu u XIX. stoljeću, kojima je pripadao i Hristofor Stanković, ne mogu se razumjeti bez njihove tijesne veze s većinskim hrvatskim narodom i s ostalim stanovnicima Zagreba, bez njihovog oduševljenja svenarodnom slogom, niti se njihova egzistencija može objasniti bez tog njihovog gotovo prostodušnog altruizma da grade i pomažu. Ili, kako zaključuje Dejan Medaković: „Srbi su tokom XIX veka ušli u sve pore gradskog života, postigavši zapaženi ugled i časno mesto u procesu brze urbanizacije ovoga grada“. Usput treba reći da je i sudbina autora knjige „Srbi u Zagrebu“ direktno utkana u temu ove priče: Dejan Medaković je rođeni Zagrepčanin koji je svoju mladost i najljepše dane, do 1941. godine, proveo u tom gradu, pripremajući se da kasnije postane briljantni povjesničar umjetnosti. Sudbina pak njegovog djeda, Bogdana Medakovića, bečkog đaka i vrsnog pravnika, još je karakterističnija: u njegovoj reprezentativnoj kući na Tomislavovom trgu govorio se barem pola dana njemački jezik, kao u kakvoj Krležinoj drami, a s druge strane Medaković je, kao pristalica te poznate Hrvatsko-srpske koalicije bio predsjednik hrvatskog Sabora od 1906. do 1918. godine. Uz sve političke i nacionalne trzavice, bilo je to vrijeme poleta i nade, kako za Hrvate koji su željeli svoju narodnu slobodu i odvajanje od Austro-Ugarske, tako i za Srbe, koji su zajedno s Hrvatima, živeći na toj zemlji stoljećima, željeli to isto.

Foto: Jovica Drobnjak

Danas, sto sedamdeset godina kasnije, zgrada zagrebačke Gradske skupštine na Gornjem gradu svjedoči o plemenitim naporima Hristofora Stankovića da u toj zgradi sagradi kazalište i podari ga Zagrebu, jednako kao što to svjedoče i druge reprezentativne zgrade koje su gradski neimari srpske nacionalnosti podarili gradu u kojem su živjeli. Ono čega na žalost više nema su potomci tih zagrebačkih građana Srba, koje je iz Zagreba i Hrvatske na sve strane razvijao ledeni vjetar nacionalne mržnje. Iz Zagreba je tako otišao i Dejan Medaković, a njegova knjiga „Srbi u Zagrebu“, u kojoj je opisana i važnost djelovanja jednog Hristofora Stankovića i svih drugih, završava riječima: „Knjigu posvećujem onima koji su izgubili svoju domovinu“.

 

Ovdje možete poslušati ovaj članak:

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: