Koncert Marka Perkovića Tompsona na zagrebačkom Hipodromu privukao je neviđenu masu naroda, više od 500.000 ljudi, prema službenim podacima organizatora natiskalo se u Zagreba i više od dva sata pjevalo pjesme s domoljubnim, tradicionalnim emotivnim nabojem. Naravno, najviše pažnje javnosti i ton čitavom koncertu dala je Tompsonova možda i najpopularnija numera: „Bojna Čavoglave“ u kojoj on osim poziva na bacanje bombi uzvikuje i poznati ustaški pozdrav: „Za dom spremni“. Prema stavu sjednice svih sudaca Visokog prekršajnog suda iz 2020. Tompsonov uzvik više ne predstavlja prekršaj protiv javnog reda i mira u Republici Hrvatskoj jer njegov „Za dom spremni“ predstavlja potpunu suprotnost od „Za doma spremni“ poraženih ustaških snaga iz Drugog svjetskog rata.

Dvojna konotacija pozdrava „Za dom spremni“ uvedena je po uzoru na dvojnu konotaciju pozdrava „Slava Ukrajini“ koji je također ne tako davno figurirao kao pozdrav ultranacionalističkih ukrajinskih snaga koje su bile saveznice nacističke Njemačke, a danas  taj isti pozdrav izgovara čelnica Europske komisije Ursula fon der Lajen i on se bez ograničenja ori u Europskom parlamentu. Ako može „Slava Ukrajini“ imati dvostruku konotaciju, može i „Za dom spremni“, pomislio je u nekom trenutku Andrej Plenković i u tome prepoznao golemi bazen glasova za neke od sljedećih izbora. Njegovo pojavljivanje na tonskoj probi i stisak ruke Tompsonu predstavlja i političku legalizaciju tog pozdrava u hrvatskom mejnstrimu. Od održavanja koncerta pozdrav „Za dom spremni“ postao je popularan i u Hrvatskom saboru, pa je sve veći broj zastupnika koji svoje govore završavaju istim riječima kao i dokumenti ustaških vlasti kojima su naređivani najstravičniji zločini i deportacije u logore smrti.

Osim potpune rehabilitacije pozdrava „Za dom spremni“ koncert Marka Perkovića Tompsona doveo je i do simboličkog „pomirenja“ HDZ-a s otvoreno desničarskim elementima od kojih je uspješno bježao još od Ive Sanadera. Do tog pomirenja nije došlo slučajno. Plenković samo prati europske trendove i europski mejnstrim koji pod pritiskom javnog mnijenja značajno zaokreće udesno. Sve veći otpor migracijama u zemljama europskog središta i nikada viđeno jačanje vojnih kapaciteta EU dale su Plenkoviću otvorene ruke za ovaj kontrolirani manevar udesno. Nakon Tompsonovog koncerta više ne postoji nikakva potreba za nekakvim „domovinskim pokretima“ jer je i ta komponenta sada zaokružena unutar samog HDZ-a. I to ne od strane nekakvog Anušića koji iz prikrajka može ispaljivati natruhe desničarskog programa, već od strane samog Plenkovića koji se rukuje s idolom desnice u predvečerje najvećeg plaćenog koncerta u povijesti.

Time je HDZ politički apsorbirao sav prostor koji su dosad držale tzv. domoljubne stranke. Plenković je spojio briselsku tehnokraciju i retoriku radikalne desnice, što mu donosi stabilnu većinu bez potrebe za političkim partnerima s krajnje desnice. Koncert je simbolički legalizirao pozdrav „Za dom spremni“, a HDZ je time zaokružio svoju transformaciju u stranku koja istovremeno vodi EU politiku i njeguje desni populizam.

Ali nijedna količina domoljublja ne može nadomjestiti ono što Hrvatskoj nedostaje: održivost. U zemlji u kojoj se rađa jedva 30.000 djece godišnje, a desetci tisuća ljudi iseljavaju, simbolički naboji ne rješavaju sustavne probleme. Strana radna snaga, prazne škole, zatvorene liječničke ordinacije, nedostatak vrtića – sve su to pokazatelji da se država polako prazni i mijenja iznutra.

Kratkoročna financijska stabilnost iz EU fondova i doznaka iz inozemstva daje privid da je sve u redu. No taj mir skriva duboku nemoć. Eksplozija domoljublja nije znak snage, već reakcija na strah od nestajanja. Simboli, pjesme i pozdravi ne mogu zaustaviti realnost.

Domoljublje, ma kako snažno, neće biti dovoljno da Hrvatska postane zemlja u kojoj se djeca rađaju, mladi ostaju, a standard raste. Bez ozbiljne vizije i politike, živjet će se u iluziji – emotivno sjedinjeni, ali u stvarnosti potpuno izgubljeni.