Ni mjesec dana nije prošlo (vidi Privrednik od 26. 7.) otkako smo uočili da čim dođe ljeto, a krize sa svih strana udaraju sve opasnije, kreće odmah kakva na prvi pogled s time nepovezana, imbecilna inicijativa o jeziku. Nakon debakla u Srbiji s „Deklaracijom o granicama srpske književnosti“ tamošnje akademske zajednice, samo se čekalo kad će i s ove strane, kao uobičajena stvar, kao nesretna trajna „antifona“ krenuti opet nešto o tobož jezičnim pitanjima koja su, naravno, samo maska za druge stvari što se po pravilu, da ‘prostite, lome preko jezika. Ali ne treba praviti ovdje lažnu ekvidistancu: u Hrvatskoj je pitanje jezika opsesija koja traje neprekidno od prvoga dana. Ili što bi se reklo: „i ranije“. Šta je naše, šta nije, dokle se pušta, šta se izbacuje – po takozvanom ekskluzivističkom principu stvaranja nacionalnog jezika. Prostije: umjesto (pre)uzimanja, asimilacije riječi, sinonima, širenja rječnika i time gipkosti jezika, ovdje je praksa lov na „tuđice“ – na sve „strano“ – čitaj: na „srbizme“, kao i sukcesivno prokazivanje, izbacivanje i cenzura „nečistih“ riječi, uz ludovanje s pravopisom, čak i sintaksom. Znamo već to sve, do dosade, da ne ponavljamo. I ovaj put na istoj liniji pokušaja da se đavo pronađe i izbaci nekako lingvoegzorcizmom endemskog tipa, inicijativa je došla s očekivanih mjesta: „radna skupina“ Matice hrvatske na čelu s trenutnim predsjednikom, inače vjerojatno najdosadnijim dramatičarom kojega je ovaj jezik ikada vidio, izašla je s „prijedlogom Nacrta o hrvatskom jeziku“. S jednom na prvi pogled koještarijom, koja pak skriva za stranu što je Nacrt potegnula jedan ozbiljan i za njih razumljiv problem i strah.

E, onda je prvo krenula kratka tenis-partija: ovi, matičari – prijedlog Nacrta – Vlada prihvaća i upućuje ga u zakonodavnu proceduru – ministar znanosti i obrazovanja (prvobitni diplomant veterine koji o jeziku nema pojma, niti mu je to dio formacije akademske ni u najširem mogućem smislu) nazva cijelu stvar pompezno „novim iskorakom u opstojnosti i razvoju hrvatskog jezika kroz sva ova stoljeća“ (?!) – pa opet matičari, „jednoglasno“ jašta, podupiru i pozivaju javnost i „domoljubne građane“ (kao da je 1903. još, gledam na kalendar da nisam upao u Zonu sumraka) da se uključe u ovo ludilo. Prvi set. Sve je to jedno te isto već dugo, dosadno i grbavo, i kao takvo ne treba da nas brine (da+prezent konstrukcija, čuvaj!). Ali i razumljivo je. Reći ćemo kasnije i zašto.

Nešto je tu još interesantno. Način kako je na Nacrt reagirao onaj, da ga uvjetno nazovemo, slobodnomisleći dio javnosti koje se ovakav prijedlog zakona najviše tiče: pisci najprije, a šire humanistička i intelektualna zajednica. Cehovska („esnafska“ – što je dobar taj turcizam) organizacija, HDP – Društvo kojem i sam pripadam, i to sa zadovoljstvom, od dva u ovoj zemlji koja dûže nas pisce, odnosno njegov Upravni odbor (jest da članovima nitko ništa nije javio, al’ valjda ta vrsta odluka spada u ingerencije Odbora, uostalom ‘ko bi se zajebavao s traženjem pravilnika…?) sačinilo je ubrzo Reakciju i razaslalo je. Osim što je sastavljena tonom koji bi da bude kritičan, a zvuči na kraju suviše pomirljivo i „diplomatično“, čak mlitavo, Reakcija odbija doduše prijedlog Nacrta, ali, ne može da izdrži da se ne očeše gdje svrbi najviše, pa ubacuje rečenicu: „Razumijemo dugogodišnju težnju MH da pronađe adekvatni odgovor na srpski Zakon o jeziku, vodeći se idejom da je kopiranje bizarnog dokumenta bolje od nemanja bizarnog dokumenta.“ Evo ga! Kako bi bez toga?! Nastranu i što registar i ton kojim je pisana reakcija zapravo nema službenost kakvu inače dopisi javnosti imaju, pa koristi drugačije stilske markiranosti („bizarni dokument“, „bolje od nemanja“), nego je, e a sad mnogo ozbiljnije, omašila u najmanje dvije stvari. Te greške, ili, ‘ajde da se ne lažemo, (samo)zavaravajuće tvrdnje nisu slučajne. Mnogo gore, u jednoj specifičnoj točki nisu suštinski ni različite od stavova sastavljača Nacrta. Upravo u onoj mjeri odbijanja da se (u)vidi ono u čemu se srednja struja, kao i takozvana ljevica i desnica u ovoj zemlji i ideološkoj dogmi dodiruju neprestano. Kaže Reakcija na jednom mjestu da predloženi Zakon pokušava „ograničiti upotrebu (ajde, svaka čast, bez ironije, makar nisu napisali „uporaba“) hrvatskog jezika“, što je naravno točno. Ali, pazi sad – jezika „koji je povijesno bio propulzivan i otvoren“. Ovako, braćo i sestre, što vi barem kojima je ovaj tekst najprije namijenjen znate u hipu iliti trenu: od prvoga dana otkako je ovaj državni kompleks nastao, a moglo bi se datirati i u ranije doba kad bi se htjelo, makar u 1967. (iako tada nije uspjelo sasvim, srećom), ovaj jezik ne da nije „propulzivan i otvoren“ – on je od svih ovdašnjih međusobno razumljivih jezika ili narječja, kako vam drago, daleko najzatvoreniji, najrigidniji, najviše šikaniran, sakaćen, ograničavan, čišćen, vokabularom i sintaksom, u neusporedivoj mjeri u odnosu na druge. Ovdje je jezik trideset i tri godine sredstvo zastrašivanja, oružje ideološkog i psihološkog terora koji ne samo da je stvorio krizu čitave književnosti, stvaralačkog duha uopće, nego i javnog i, najveći užas, privatnog sporazumijevanja, pa za posljedicu ima mutavost čitave jedne nacije koja se boji da progovori da ne bi pogriješila. I kako to obično biva, još od staroga Frojda, u istoj rečenici Reakcije, kolege u nastavku upozoravaju da na hrvatskom jeziku moraju biti i sve – promidžbene poruke. Auh! Jel’ promidžbene ili promičbene?, mislim, prosto da vidimo, ako deklarativno negiramo Nacrt još jedne čistke, gdje je onda razlika od matičara i otklon od nasilja provedenog u ove tri decenije. Kaže se u Reakciji da su „upravo pisci oni koji stvaraju i čuvaju jezik“. Kako ga ovako čuvaju?

U Reakciji naše strukovne organizacije, finalno, pita se „od čega se ili od koga zapravo štiti hrvatski jeziki na koji je to način on ugrožen“. Izgleda da se kolege ne prave, nego zaista ne razumiju. Jer, tu su matičari i svi državotvorci sa svoje strane i točke gledišta „u pravu“. Kad su sebi pravili državu, mislili su u logici svoga vremena: omeđiti je i zatvoriti kao što su učinili dugih deset godina. Knjige što pobacali, što ukinuli. Medije kontrolirali, na televiziji i radiju govorilo se kako odrede, u novinama i literaturi lektori-cenzori spremni, poslije autori sami preuzeli i znaju šta se ne smije. A, ono – prođe vrijeme i nasta tehnička revolucija kakvu nisu očekivali i koja ne priznaje granice. Zašao im neprijatelj za leđa! U svemu tome – jezik. I to baš onaj od koga su htjeli da očiste ovaj iz Nacrta. Nije šala.

Otud: ako su matičari tvrdokorni i ludi, nisu gluvi. Čuju šta se događa oko njih. Imaju osjećaj da gube. Plaše se.

I treba.