Stvari mogu biti bezazlene. Recimo: neko na fejsu objavi onaj već sada čuveni filmić s YouTubea gdje sinjski alkari 1989. pjevaju Titu i Jugoslaviji pa se onda javi novinar Ilija Jandrić s N1, na široko poznat kao vodeći hrvatski ekspert za Euroviziju, koji kaže: ”Ovaj u bijeloj košulji je ok, kao Porfirije u Americi: samo usta otvara”, misleći na lika (koji nije alkar, već pajdo alkarski), nekog Sinjanina koji fakat ne zna riječi dok alkari slave Tita i ”samo otvara usta”.

”Ha, ha, ha”, gospodin s televizije se ruga Porfiriju (iz situacije kada tadašnji episkop jegarski pojma nije imao da ekipa u Čikagu pjeva u slavu četničkog vojvode, to jest, kada prestaje otvarati usta i lice mu promijeni izraz čim se čuje nešto u vezi popa Đujića). I to bi moglo biti zaista bezazleno, iritantno da, ali blentavo noćno Jandrićevo fejsbukovanje. A stvari mogu postati manje bezazlenima.

Na primjer, kada fra Drago Bojić napiše (portal Tačno) da patrijarh ”inzistira na martirologiji i viktimologiji bez kritičkog sagledavanja povijesti i sadašnjosti Crkve i bez želje da se otpočne proces katarze” ili, još gore, kada kaže da je Porfirije ”u patološkom stanju katalepsije i umrtvljene savjesti, bez osjećaja stida i krivice” i kada ga optužuje da je ”pokleknuo pred velikosrpskom politikom” što sam već elaborirao u odgovoru fra Dragi Bojiću.

Ili kada Heni Erceg ispisuje fetvu da je ”Porfirije brzo zbacio svoj moderni zagrebački imidž i navukao vojni šinjel srbijanskih vođa”, na što nisam tada imao potrebu reagirati jer mi se to em činilo kao da bih se išao raspravljati s Bujancem, em zato što će vrijeme pokazati (ako toga vremena bude, ako ostanemo na životu dovoljno vremena) da, hajde da koristim riječi kolumnistice Mladine, Porfirije hoće raditi ”na ideološkom reformiranju sebi podređenog svećenstva i posredno vjernika”, jer mu je jasno da Srbi (niti itko drugi) ne bi trebali ”slaviti svoje ratne zločince”, te zato što mi je jasno da gospođa Erceg nije kadra pojmiti i razumjeti da je Porfirije zaista usmjeren ka ”konačnom kolektivnom suočavanju s odgovornošću za tolike zločine na prostoru bivše Jugoslavije”.

Ili kada Dragan Markovina recentno (u kolumni za Oslobođenje) smatra da je rasprava o Porfiriju zaključena jer, eto, ”nikako ne možemo znati koje je Porfirijevo lice njegovo? (zagrebačko ili beogradsko)”, odnosno ”da se ni po čemu ne razlikuje od bilo koga drugoga iz vrhova te zajednice. To su te iste nacionalističke pozicije koje ne problematiziraju devedesete…”, odnosno da ”ukoliko je pak riječ o tome da (lice) zavisi od konteksta, onda nikakve promjene ne možemo očekivati i uzaludna su bila sva nadanja”.

Nije na odmet podsjetiti da su bila ne tako davna vremena kada se na Srbe od kojih se mnogo očekivalo, bratski pucalo (Zoran Đinđić je najpoznatiji takav Srbin). Meni je dužnost da na to podsjetim.

Ali mi je isto dužnost da pojasnim publici koja ovo čita da to što je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije dobio čak 31 glas na izbornom Saboru SPC-a i tako, kao prvoplasirani postao (uz episkope novosadskog Irineja i banjolučkog Jefrema) kandidat za ždrijeb, ne znači da patrijarh Porfirije, premda ima čast i zadaću moderirati Sabor i dijalog između braće arhijereja, po svim pitanjima uživa tako jasnu podršku. Niti se među episkopima jednako misli o svemu niti među pravoslavnima vlada harmonija. Ta pogledajte reakciju onog mangupa iz Cetinja, koji Porfiriju i Joanikiju, te ostalima članovima Sabora, naređuje gdje smije, a gdje ne smije biti inauguracija novog mitropolita crnogorsko-primorskog.

Elem, meni je dužnost da vam pojasnim da nisam pretjerao kada sam u više navrata naglasio da će se s Porfirijem dogoditi velike promjene unutar i oko SPC-a, ali da moj drug Porfirije, patrijarh srpski, mora utvrđivati i kvorum i većinu kod svakog od pitanja koje muče, recimo, Dragu Bojića, Heni Erceg ili Dragana Markovinu.

A dužnost mi je, pošto se predstavljam i kao novinar i kao teolog, odnosno kao stručnjak za religiološke teme (pak, mislim da sam meritoran i u temama izvan religiologije) da vam pokažem, baš nakon ovoga najnovijeg događanja (koji je iznervirao Markovinu), Porfirijev dolazak u Doboj, ne samo što rečeni kritičari Porfirija malo toga razumiju kada pišu o Crkvi Božjoj među pravoslavnima, koji mogu biti Srbi, Crnogorci, Bosanci i Hercegovci… ili to mogu biti ja u onoj mjeri u kojoj se smatram i pravoslavcem, već i da se i ne trude čitati što Porfirije govori.

Budući je tako, i pošto tvrdim da Porfirije savršeno pogađa problem kada upozorava da nije etično ljude gurati u semantičke logore, ja ću obaviti posao koji ovi novinari ne znaju ili ne žele obaviti. A vremena su takva da imamo izuzetno puno lošeg novinarstva, puno predrasuda, puno zloće i puno intelektualne lijenosti.

Najprije ću ponoviti riječi prof. Ive Goldsteina iz intervjua tjedniku Novosti. Goldstein kaže ono što na svojoj koži osjećam od 1993. kada su me pozvali da budem suosnivač HHO-a:

”Hrvatski Srbi su ključna tema, jer bez razumijevanja njihove pozicije posljednjih desetljeća nije moguće razumjeti ni cjelovitost hrvatske povijesti. Neću se vraćati na genocid u NDH, predaleko bismo otišli. Od druge polovine 1980-ih je za sudbinu hrvatskih Srba prije svega odgovoran Beograd, koji je njima bezočno manipulirao, upregnuo ih u kola agresije, a onda u jednom trenutku digao ruke od njih. Tu je, naravno, i hrvatska politika koja je podjarivala stare antagonizme i u značajnoj mjeri poticala osvetu (…) Biti hrvatski Srbin danas nije jednostavno i divim se onima koji taj teret javno nose. Oni su pod pritiskom dviju politika – osim pritiska koji radi hrvatska desnica, ni Beograd im ne pomaže, štoviše, komplicira im poziciju”.

Ali još ću nešto dodati ovomu što sam citirao.

Ključ pomirenja je razumijevanje onoga što treba raditi na relaciji Zagreb-Beograd (i obratno). Ne mislim da je, recimo, manje važno što se događa u Sarajevu, Podgorici, Prištini… Samo želim podsjetiti da su Milošević i Tuđman (oni sami i njihove politike i kompanjoni) toliko opteretili ovaj teren da je od presudne važnosti sve ono dobro što se može i mora učiniti (a činilo se kada je Ivo Josipović bio predsjednikom RH i čini se već neko vrijeme pa i u onom Porfirijevom kružoku kojem se sprda Heni Erceg).

Mene vodi ideja, koju redovno ponavljam u kolumnama, da ponekad valja sanjati nemoguće kako bismo ostvarili moguće. Porfirija vodi slična ideja, ali kao stručnjak za teologiju svetoga Pavla (ja ću to ipak pojasniti i Bojiću, koji bi to trebao znati, i Erceg i Markovini, makar ih to ne zanimalo), patrijarh ima na umu i drugo. Ima na umu da ”svoje tipično univerzalističko viđenje sveti Pavao, bar kršćanski Pavao nakon događaja na putu za Damask, duguje zasigurno vjeri u Isusa Krista, jer lik Uskrsloga nadilazi svaku partikularističku skučenost. Doista, za ovog apostola ‘nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!’ (Gal 3,28)” (Vidi u ”Benedikt XVI. o apostolu Pavlu u Godini sv. Pavla – 20 papinskih kateheza o svetome Pavlu na općim audijencijama od 2. jula 2008. do 4. februara 2009.”, Libreria Editrice Vaticana).

Porfirije sebe ćuti kao mirnog čovjeka, ja dodajem da je bačen na leđa divljeg konja, ali on ne želi i ne smije zaboraviti kako ”pripadamo jedinstvenom ljudskom rodu, a opet i suviše često jedni na druge ustajemo, i to ne samo kada pripadamo drugim narodima i drugim verama” (ovogodišnji parastos za žrtve ”Oluje”, Busije kod Zemuna, 4. augusta).

Hoću reći, ponavljam, dapače, da mi teolozi i ljudi Biblije nismo ovdje samo da bismo procjenjivali političke rezultate i ishode rata niti da bismo utvrđivali tko je kriv za žrtve, nego da se u prvom redu pomolimo za njih, da budemo i majka i otac svakome kojem su majka i otac ubijeni, sin i kći svakome komu su i oni oteti u preranu smrt. Nama je posao utvrđivati antropološku i teološku istinu o ljudskom i kozmičkom bratstvu.

A sada, nakon što sam ove temeljne stvari pojasnio, ne prvi puta, neka progovori Porfirije, onaj kojeg Markovina smatra prelivodom, Erceg likom pod vojnim šinjelom, Bojić velikosrbinom.

”Neka svako bude ono što jeste. Neka se svako moli Bogu na svoj način, ali svako da poštuje onog drugog. Imamo stoljeća zajedničkog života i nisu nama potrebni izdaleka s raznih strana, najčešće samozvani, mirotvorci. Ne kažem da nema ni jedan i iskren, ali ima nekih koji ne razumiju naš koncept života, naše odnose, naš identitet, ali postoje oni koji imaju svoje interese s kojima se naši interesi ne podudaraju. Naši interesi su da svako bude ono što jeste: ako je pravoslavni hrišćanin Srbin – da bude i jeste, ako je Bošnjak musliman ili Hrvat katolik – da jeste i ostaje, ali i da mi – imamo iskustvo zajedničkog života, poštovanje, iskustvo susjeda, iskustvo rođaka preplitanja, zajedničkog gospodarstva, kulturne razmjene (…)

Molit ću se za mir među svim ljudima, posebno na ovim prostorima i na cijelom regionu (…)

Apelujem na tzv. elite, a ponajprije na kolege, na braću vjerske vođe, na reisa i kardinala, da svi zajedno učinimo prvenstveno vjerom u Boga i molitvom, a potom i na sve ostale iz perspektive vjere i ljubavi, da imamo mir u životu, mir u duši, mir u porodici, u ovom gradu, u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.

I apelujem na ovlašćene ovog sveta da znaju da niko ne daje sam od sebe osim od Boga i u najmanju ruku da poštuju pravila koja ovde postavljaju, jer će time pokazati da su verodostojni i da žele da budu posrednici, a ne oni koji nameću te semantske kampove i kalupe koje ne samo da nećemo nego da smo htjeli ne možemo se u njih smjestiti (…)

Mnoge su majke zaplakale i suza svake majke ima jednaku vrijednost pred licem Božijim, a ja znam da obični ljudi imaju potrebu za normalnim životom. Imaju potrebu za razumijevanjem. Neka svako bude ono što jeste, neka se svako moli Bogu na svoj način, ali svako da poštuje onoga drugog” (Doboj, 19. augusta 2021.).

Zašto? Zašto da pristanemo Porfirija i druge zatvarati u te užasne balkanske i ine semantičke logore? Moraš ovo, moraš ono, očituj se oko Srebrenice, hitno ima da se očituješ. Zatim: slušaj Đukanovića, smijeni Dodika, sruši Vučića, uskrsni Tita!

Zar ne bi bilo humanije i poštenije dopustiti drugima da nas iznenade nekim do sada nezamislivim potezima?!

Polako, ljudi, ja tek sada vidim neke plodove, a ubijam se na ovom zadatku od 1992. Je li fer toliko čekati? Ne, nije fer. Mislio sam već doktorirati, kad ono, dođe potres koji ti razvali i kuću i život, na primjer. A primjera ima da te glava zaboli.

Ja predviđam lijepi jesenski dan, na Baščaršiji, i zamišljam da tamo kafenišu jedan reis, jedan kardinal i jedan patrijarh. Nakon toga će se konj malo smiriti. Jednog dana, jednog nedalekog dana, što bi rekao drug Martin Luther King, mališani će se igrati s tim konjem i konj će im jesti iz ruku.