Glasna tišina grada

Piše: Đorđe Matić / P-portal.net

Na dvadesetogodišnjicu smrti Đorđa Rapajića (1952–2000).Jedno lično sjećanje.
Đorđe Rapajić

Čudno je to: jednu od figura, likova (s neslučajnim i svjesnim kurzivom), koji su prvo svojim toplim svjetlom umekšale i obasjale jedno već po mnogo čemu snovito djetinjstvo, i čovjeka koji je bio jedan od tihih simbola zajedničkog rodnog Zagreba, upoznao sam drugdje, u drugom gradu, također mjestu svog djetinjstva, slučajno, ako to postoji.

Iako će onima koji ga se sjećaju zvučati smiješno što ga onako glasnog, gotovo uvijek u ulozi, kako i ide rasnom glumcu, onako prisutnog, boemski i pilački raspričanog – zovem „tihim“. Ali takvi ionako neće razumjeti ništa.

Zapisao sam prije nekog vremena u drugom tekstu o prvom susretu, ili prvoj jasnijoj svjesnoj uspomeni na tog čovjeka, pojavu, u sjećanju tamo negdje s kraja sedamdesetih godina:

„Jedne čudesne zime moj dječački pogled odozdo primjećuje na šank naslonjenu tanku ruku s tankom kožnom trakom, narukvicom oko zapešća, kao hipi iz američkih filmova – prsti ruke drže čašu od tankog stakla i debela dna, sa samo crtom tamnog pića na dnu, čaša-usamljenica među „0,3“ („nul tri”) čašicama „za konjake“ i onima zaobljenim, za gemišt, od dva deci. I čaša i ruka pripadaju tipu sa svijetlom bradom i dužom kosom – nalakćenom na šank u „Plitvicama“, pojava koja plaši i privlači svojom drugačijošću, izazovnošću. Nečim buntovnim, nesređenim, podsmješljivim.”

Đorđe Rapajić, nadimkom Džo.

Glumac mog djetinjstva, ali za razliku od tolikih, i glumac „izbliza“: onaj koga sam gledao u tolikim dječjim predstavama u kazalištu, prirodni dječji glumac i zabavljač. Uvijek nasmiješen ili „lica od gume”, za kreveljenje i dječji teatar savršeno, prirodni komičar i zato obično u šaljivim ulogama. Fizionomija „ruska”. Stiskao je oči kad se smiješio, okrugle smeđe oči, slavenske, ali i malo kose, s nečim gotovo azijatskim u njima, kao što biva baš kod Rusa. Meka i svijetla brada i kosa, a imidž iz onoga doba: hipi-kauboj, u džinsu i u smeđim jaknama od jelenske kože ili u kaputu. Na nekim fotografijama izgleda kao da je direktno došao iz kakvog kalifornijskog benda iz šezdesetih. Ipak, izrazito slavenskog i ujedno europskog lica i pojave, mekane, profinjene i potpuno urbane (prije nego je pojam postao klišej od potrošene riječi) pojave, potpuno gradske, velegradske upravo, kako se tada ovaj naš, danas tako mali grad, doimao onda – kao velegrad, jer je velegradski živio.

Od toga prvoga susreta, koji me malo uplašio vjerojatno i zbog toga što sam prvi put doživio glumca van uloge, prijelaz i razliku od kostimiranog i našminkanog komičnog lika iz neke bajke na sceni divnog kazališta za djecu na Trešnjevki, do ovog hipija i očito iskusnog „pilca” za šankom lokalnog provincijskog restorana. Razlika je bila prejaka za dječaka tada.

Ali vrijeme je prolazilo, vratili smo se u naš grad, u dječje kazalište više nisam odlazio, pa smo se, svaki sa svojih točaka i dobi, sretali po zagrebačkim ulicama. Viđao sam ga najviše oko „Tip topa” – poznatijeg naravno kao „Blato”, Tinove kavane dakako, najčešće vani, ispred birtije, ljeti i ujesen. „Blato” s onim zgodno postavljenim visokim stolicama uz velika okna na strani koja gleda na Gundulićevu, ne običnim stolicama kao kod restorana s „terasom”, nego visoke, s kockastim sjedalom i takvim istim malim stolićem, stolice kao barske – s kojih se lako skače, uz koje se prislanja više nego se na njima sjedi, ali su ipak tu, „ako zatreba”. Džo je bio dio standardne postave, a kao prepoznatljivo lice i najvidljiviji nekako.

Ali bio je i nešto drugo, jedan od vladara, od ljudi koji su u stanju raspolagati posebnim konceptom vremena, fizičkog i metaforičkog, čak i u metafizičkom smislu koncepta: bio je kralj onih beskrajnih popodneva, kad se ulice pomalo prazne, kad malograđani idu kući ili već spavaju poslije ručka, a u gradu smo samo mi – tinejdžeri, koji ili bježe iz škole ili lutaju, adolescenti, besposličari, boemi, novinari, pisci, pjesnici – sjećam se i Jože Severa jasno tu – i oni za koje se ne zna što su točno, ali se onuda muvaju, pa neke propalice i glumci, pokoji muzikant, „sumnjive” žene, neke stvarne ljepotice koje se inate nečemu – svi koji žive drugačije od malograđanske svakodnevice. On izgleda nije imao kamo ići, Džo, nit ga je tko čekao, samo večer za vlastiti poziv, kazalište i ulogu.

Kao adolescentu, čitav taj svijet i polusvijet, i Džo kao „dirigent” toga orkestra, izgledao mi je onda kao vrhunac slobode: ono njegovo „prešetavanje” ispred „Blata”, kao neobičan, nepravilan ljudski metronom koji je mjerio jedno pomaknuto i zapravo beskrajno vrijeme. Taj je osjećaj vjerojatno najvažniji i ostao je kao najimpresivniji u sjećanju – osjećaj bezgraničnog vremena, gradskog popodneva koje traje a ne stoji, miče se nevidljivo, atmosfera uzbudljive tišine u ljetno popodne, kad ga propara samo zvuk rijetkog automobila koji prođe brzo i vrati one tišine, „kejdžovske”, s okvirom koji ih hvata, tišine prošarane zvukovima od kojih nijedan ne smeta. Tu su žamor i razgovori, monolozi, čarke, svađe nad gemištima i pelinkovcima i pijana mirenja, i recitacije i deklamiranje koje se po ritmu razabire u prolazu, ne zna se što je, ali je uzbudljivo. U tom se paradoksu beskrajnog popodneva nešto stalno događa, a i kad stane, i smijeni se s večeri, to znači da samo čeka još uzbudljivija noć, ili makar – važnije – obećanje takve noći.

Zagreb, ugao Masarykove i Gundulićeve, hiljadudevetstoosamdeset i neke… i sve vrijeme na svijetu.

Drugi su glumili boeme, Džo je to bio, po cijenu svega. I tu, ispred Tinovog restorana, istinskog spomenika boemije, bila je jedna grupa koja kao da se rijetko mijenjala. Iako se cirkuliralo stalno u čuvenom „bermudskom trokutu” na liniji tri birtije, „ugostiteljskih objekata” Blata – Zvečke – Kavkaza (“Kaveza”), koji su promijenili lice grada i kompletnu suvremenu kulturu, drugačija je postava stajala ispred “Blata”. Pogotovo od sredine osamdesetih, čini se, kad je fascinacija Zvečkom i Kavezom uminula, a ona čuvena gužva se raspršila i nekako istanjila. „Blato” je okupljalo pjesničkiji, umjetničkiji, boemskiji i propaliji dio, za razliku od ostala dva lokala koja su, ugrubo, bila jače rokerska i novinarsko-medijska, „uspješnija”, čak „japijevskija”. Jedna ličnost koja je šetala između tri točke, nemirna kakva jest, do dana današnjeg, spajala ih je. Onaj nemirni čovjek, karizmatični rapsod što „kad je kao mali došao u grad, morao je samom sebi dati nadimak”…

U „Blatu” tako zajedno i ta dvojica prijatelja, sličnih, američkih nadimaka i umjetničkih imena, ali, kako jedino i ide, naški pisanih: Džo – bio je i Džonijev drug dakako. Jest, baš tog Džonija, jedinog na kojeg se pomisli u Zagrebu, Branimira „Braneta” Štulića. Jer imao je Džo još jednog Braneta – Krivokapića, pisca, isto prerano otišlog i brata po vinu… Ma kakvom vinu – to je truo, malograđanski pokušaj poetskog izraza – oni su pili „žestu”, „žesticu”, mala pića što jako udaraju.

Ali to je bilo poslije, otkriće o samouništavanju, od mnogih što će zaredati, što je malo otkrhnulo komadić s građevine koja se činila stabilna kao Panteon. Prije toga bilo je još jedno vrijeme, u kojem su dvojica s američkim nadimcima figurirali kao mali bogovi toga vremena, doba kad su se sve dobre snage i energije u času poklopile, u kratkotrajućem rajskom dobu. To će znati samo oni koji su se dogodili na ovome svijetu u točno određenom trenu i dobu sasvim određenog grada. I samo ti će znati, ako su još u stanju, ako su ikada bili u stanju, kako je imati čudestveno i zbunjujuće djetinjstvo u kojem si prvo volio knjigu o tom svom gradu, „romančić”, kako ga je autor zvao, a onda ti po knjizi koja ti je to djetinjstvo opisala kao nijedna, naprave televizijsku seriju koja ponovo kroz drugi medij govori o tom tvome djetinjstvu. I vidiš glumca iz dječjeg kazališta, iz dana koji se čine davno, a prošla je svega koja godina – glumac je Džo Rapajić, najpamtljiviji i zapamćen i u čitavoj velikoj zemlji jer je humorom i prirodnošću kao dragi namćor pred kamerom obilježio seriju više nego svi drugi zajedno (čast svima). I shvaćaš da je u seriji glavni junak zapravo tvoj grad i ljudi koji govore kao ti, djeca što govore istim akcentom. A već si u međuvremenu tinejdžer, na pragu rane mladosti, i serija ide usporedo s njome, s tvojim odrastanjem i dobom najviše i najuznesenije točke radosti i ekstaze. I onda, u toj seriji Televizije Zagreb dođe scena koja je vrhunac svega, jer u jednoj epizodi (ne sjećam se više kojoj, „moglo je biti prošlo stoljeće” uostalom), u kulminaciji svega, neočekivano se pojavi i grune uživo bend koji je natkrilio, obrglio grad i vrijeme kao nijedan drugi. Bend i snimka s koncerta: Azra u „Kulušiću” svira „Marinu”, najradosniju od radosnih pjesama, ekstatičnu pjesmu i song što je podizao iznad zemlje, od koga se, činilo mi se, moglo poletjeti. Od pjesme i izvedbe što je stvarala osjećaj u trbuhu kao da čovjek u prvoj, probnoj vožnji ubrza najbolji auto na svijetu, pa još jače, kad leptiri zalepršaju iznutra nekim nepojamnim erosom koji je postojao tada i nikad više – a za to, za razliku od svih generacija, samo ti i tvoja generacija imate i dokaz da ste bili takvi, da je doba zaista bilo takvo, i da nisi sanjao i da nisi izmislio, iako danas, i što više godina prolazi, djeluje sve više kao izmišljeno i kao san.

To je trajalo još neko vrijeme, dok na savršeno glatkim fasadama, te prve krhotine, mala odlomljenja pokojeg kamička ili grudice betona nisu više bila povremena i rijetka, nego su se na donedavno glatkim zidovima kao licima počele stvarati rupe i spajati se u duge linije pukotina, sve duljih i dubljih. Vrijeme se mijenjalo, brzo. Nagore.

Koliko mi je trebalo i u kojem času, da shvatim, meni koga su također od djetinjstva zvali, doduše ne američkim nego frankofonim nadimkom, i kojim me i sad zovu među prijateljima, tu činjenicu naših rođenih imena, Džoovog i mog, i sve što ona znače, što podrazumijevaju? Kad sam čuo njihov zvuk prvi put drugačije i specifičan eho, osjetan i markiran, i tada i sada? Tada drugačije, diskretnije, tiše, pa svejedno označen nekom tajnovitošću – koje smo postajali svjesni preko drugih, preko njihovih načina kako su ta imena ćutjeli, i tek tako shvaćali da nam je ime i njegov zvuk neka nelagodna tajna – njima – ali i nama samima.

Možda je Džo ranije shvatio. Ne, sigurno je ranije shvatio. Generacijski stariji i ranije osvješteniji po prirodi stvari, ali na istinsko, duboko shvaćanje implikacija rođenih imena došli smo, svaki sa svoje strane, odvojeno, obojica – u trenutku kad se i odnos prema imenu i svemu za što ono stoji mijenja, radikalno, naglo, brzo, i potpuno. Kad od tajne, nekome prijatnog zvuka, nekome smiješnog, nekome čudno smetajućeg, ono na kraju postane poziv – za nasilje, indirektno, za diskriminaciju, grubu šalu, i na kraju, za fizičko, istinsko, ugrožavajuće nasilje, i od toga sinonim za strah. Ali i za otpor, za inat, kao reakciju, kao „nadnicu za strah”, i za provokaciju kad treba (a i kad ne treba i nije trebalo, ali kad te gađaju onda i ti gađaš sve više, pa ponekad pogodiš koga i ne treba i ne bi smjelo). Džo je znao reaktivno tako ponekad dosipati „sol na ranu”, mada nitko kao da od uvrijeđenih nije htio znati otkud ta potreba.

Džo se družio s polusvijetom u „Blatu”, ali sam to nije bio. Nije ni mogao biti. Porijeklom iz poznate porodice Rapajića iz Korenice, rođeni stric Nikica bio je doktor znanosti i profesor na sveučilištu, ugledan, pošten i vrijedan čovjek, jedno vrijeme i predsjednik zagrebačke „Prosvjete”. Džo je bio u tom smislu tipični buntovnik iz jugoslavenske elite, jedno od marićevske „dece komunizma”, izrazom ovdje rečenim bez imalo pogrdnosti ili podsmijeha, nego samo s toplinom, pijetetom i žalošću. Buntovnik, čovjek suprotnosti i, kao mnogi takvi, suštinski dobar čovjek: „lud, intenzivan, nekad je znao biti naporan, ali nježan kao duša u prijateljstvu. Ono, ‘golim grudima na bajunet za prijatelje’”, kako mi priča danas jedna prijateljica i umjetnica koja ga je dobro znala. I dodaje odmah još nešto važno, možda i ključno, oko čega se u ovom podsjećanju kao u slatkogorkom i bolnom refrenu skoro sve i vrti: „Bio je maskota lijepe strane Zagreba, kvartovske, kao ikona Trešnjevke i Trnja”.

U tom smislu, tragičnom ironijom, umjesto raznih propalica i probisvijeta iz Blata” i ostalih pajzla gdje se pilo noć na noć, naprotiv, već među drugovima, čak i, najstrašnije, među kolegama, među umjetnicima pokazat će se tko je bio pravi polusvijet, onda kad su pali zidovi potisnutih zlih energija i struja, a novi režim oslobodio prljave i mračne vode iz podzemlja da provale van i odnesu čitav jedan svijet sa sobom u ništavilo i propast.

Svijet kojem je pripadao i Džo Rapajić, „Čovjek s više identiteta. Ravnopravnih.” – reče ista prijateljica, precizno i potpuno nesvjesna koliko je rečenica istog trena zaboljela.

Kao i ona koju mi netom izgovara poznati novinar, Zagrepčanec, privatno: „Ljudi s kojim je cijeli život pil i zajebaval se, izdali su ga, samo zbog toga što je.”

Decenijama nakon što sam otišao iz svoga grada, došla je do mene priča o našim tužnim i velikim „Amerikancima”, Džou i Džoniju. Priča kao kratki, promrmljani i skoro usputno iz usta pobjegli spomen na njihov dramatični razgovor u kući bliskih prijatelja, s jedne strane ringa njih dvojica, očajnici, a s druge dugogodišnji prijatelji, što uzimaju manje-više stav većine u Zagrebu tada. Scene dokazivanja i sukoba kakvih je tada bilo na stotine, razgovori o „situaciji”, o opasno i prebrzo približavajućem raspadu države i podjelama među ljudima u do jučer istom društvu i krugovima. Zamislio sam taj razgovor, javila mi se slika u glavi – svađa i nadglasavanje, nadmudrivanje i podbadanje, obrane i napadi, emocije i racio smiješani, a sve u neredu misli, u očaju jednih koji vide i brane se napadom i u nemoći pred drugima koji braneći se potvrđuju da su na strani većine – kao šekspirijanski komad smješten u kuhinju, onako kako se većina naših predkataklizmičnih drama odvija – na maloj, a ne na velikoj sceni. Razgovor u kojem dvojica u očaju, možda i u početku oslobađanja ličnog ludila, u napetosti živaca, a u pijanstvu sasvim sigurno, ali ne manje istinito, pokušavaju do jučer bliskima objasniti što se objasniti ne može, to da zvijer nije razjapila ralje samo s jedne strane, uvijek „one druge” – nego da su se tu dvije zvijeri uhvatile u smrtni koštac da se zagrizu, i da, uvijek tuđom, krvlju i poniženjem naplate svoje stare i izmišljene nove dugove.

Ja ne znam šta je s Đorđem Rapajićem bilo sljedećih nekoliko, najgorih godina. Nisam bio tu. Ali znam da mu nije moglo biti dobro. A kad sam počeo opet dolaziti, na svoju sramotu, nisam ga se isprva ni sjetio, onako kako se ne sjetimo mnogih koji su svojom tihom prisutnošću – i kao što sam rekao na početku, čak i kad su u životu glasni – tom simboličnom, višeznačnom prisutnošću povremeno obogaćivali naše živote u raspršenim momentima, nekim više, nekim manje bitnim. Oni su često bili kao dijelovi veće kompozicije, kao slikarske recimo, gdje su na platnu u prvom planu istaknutije neke veće i značajnije figure, ali su svejedno svi tu – kao na onom čuvenom Rembrandtovom: i vođe i zamjenici, i plemić i kapetan, guverner i običan vojnik, patuljak i neka djevojčica, građanin i dobošar. Slika ne bi bila ta kad bi nedostajao koji, ne bi bila ista bez onih u kraju platna ili u pozadini. Svi su bili tu i svi su činili i donosili najbolje što su imali.

Vremena nakon puknuća nisu bila više takva, nego je slika izrezana na komade i svatko tko je bio markiran kao što je Džo bio, tražio je sebi mjesta, bilo gdje, samo da ga ne rastavljaju i dalje, da bude bilo gdje samo da bude cio. A za „čovjeka s više identiteta, ravnopravnih”, to više nije bilo moguće.

Možda je bio prvi ili drugi put uopće kad sam krajem devedesetih ušao u zgradu „Prosvjete”, u biblioteku, gdje je skoro kao u naopako postavljenoj verziji one legendarne replike Radmilovićevog Radovana III, bio postavljen i neki šank koliko se sjećam. Prvi put nakon onih strašnih godina, ugledao sam odjednom Džoa u prolazu, samo na tren. Strašno je izgledao, nagrižen godinama i šankom, blijed, trijezan, i nesretan.

Nije trebalo i nije se moglo ništa reći tu. Jedan od onih momenata kad ti je sve napokon jasno. I tko si bio i tko je on bio, i tko si sad i tko je on sad. I vidiš ruinu od čovjeka koji se jest trošio po liniji prirođene boemštine, ali je ovakva ruina postao zbog nečeg drugog. Čovjek koji je uveseljavao hiljade djece, kao neki zagrebački Branko Kockica, godinama kasnije, nakon loma, u onoj prostoriji Prosvjete, kad je vrijeme uveseljavanja i slave daleko u prošlosti, a ljudi koji su bili simboli grada, izgurani na marginu, i preko, zapravo je samo želio da umre, da se uništi jer svijet koji je nekoć, jednom, bio njegov – više nije prepoznavao.

Đorđe Rapajić – Džo umro je 2000. godine, pred ljeto, s napunjenih četrdesetosam godina. Ne znam kako je ispraćen, niti tko ga je ispratio, iz daljine nisam doznao ni je li se napisalo o tome više od notice u novinama, niti je li ga tko spominjao i po čemu, osim usputno po ulozi u seriji naše adolescencije.

Međutim, kad godinama kasnije stiže društvena mreža gdje svi objavljuju za sve, primijetio sam da poneki iz toga vremena ostavljaju o njemu sentimentalne i tobož duhovite poruke gdje za čovjekom sline kukavički i s distance oni koji ga više nisu htjeli znati kad nije odgovaralo. Mnogo poznatiji, uspješniji i lukaviji njegov kolega glumac, sugrađanin i također iz istog kraja porijeklom, koji jest preživio sve ono, imao je zbirku pjesama s najpreciznijim naslovom, kao pisanom za Džoa: „Prijatelj ga više ne poznaje”

Ove godine, dvadeset je punih godina otkako je umro glumac Đorđe Rapajić.

Nitko ga se nije sjetio.

Pa onda, na isteku ove očajne godine, da ga se makar ovako sjetim, a znam kako ću ga pamtiti: kao milo lice iz najljepše ere, doba kad još nije bilo Srba ni Hrvata, ili možda naprotiv, jedinog doba kad ih nije bilo, kad smo pauzirali od jednih i drugih. Kao glumca koji je sa scene zračio i značio nešto neplativo nježno i toplo za naša zagrebačka djetinjstva. Kao ličnost koja je malo kasnije, kad se počelo odrastati, utjelovljavala i jedno uzbudljivo pripadništvo, najbliže vlastitom osjećaju pripadništva – onom zagrebačkom, gradskom, rokerskom, pjesničkom i boemskom, bratstvu po „umijeću življenja grada” . I kao jedan od živih simbola po kojima mjeriš sve to: i kako si se mijenjao od djetinjstva i dječjih kazališnih predstava do rokerske adolescencije, zvuka i poezije koju pjevaš i govoriš, i nemušto kao da je pokušavaš prvi put i napisati, a u pokušaju da istovremeno uhvatiš samu i jedinstvenu poeziju ulica našega grada u vremenu kad je bio najljepši. U vremenu kad nisi mislio o tome zašto obojica imate isto ime.

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: