Nebrojeni su srpski velikani duhovnoga života. Za većinu tog visokog puka nikada nismo čuli, a to su oni monasi koji su se podvizavali u manastirima i pustinjama. Duhovni cvijet molitvenika za cijeli svijet ostaje skriven u riznici Božijoj. Njihove dobre plodove smo svi okusili. Imamo i divne muževe koje je Bog prizvao na prosvetiteljski rad u narodu, da poučavaju vjeri otaca, budu luče prosvećenja, rukovode gradnjom crkava i manastira, da šire Dobru vijest i knjigu. Jedan od takvih dostojnih ljudi jeste episkop Gerasim Petranović.

Rođen je kao Đorđe 1820. godine u Šibeniku od blagočestivih roditelja Marka i Anastasije. Otac Marko je iz čuvene drniške porodice. On se kao mladić doselio u Šibenik. Кako stoji na njegovom nadgrobnom spomeniku „bio je otac čedoljubivi, žarki revnitelj pravoslavia, ljubitelj srbstva i prosvete, revnosni član prav. šibenskog obšestva“. Zbog protivljenja uniji proveo je i dvije godine u zatvoru. Bio je prokurator šibenske pravoslavne crkve. U vrlini za njim nije posustajala supruga Anastasija, rodom Lukačević iz Podgorice. Svoju djecu Božidara, Gligorija, Jovana, Đorđa (Gerasima) i Anu vaspitavali su u blagočastiju, učeći ih Hristovim zapovjestima, da ljube dobro i gaje vrlinu. Trudili su se da ih obrazuju i školuju, a oni su vaistinu dali dobra ploda, pogotovo Božidar i Gerasim.

Gerasim je osnovnu školu završio u Šibeniku kod franjevaca i to na talijanskom jeziku, a potom je upisao gimnaziju u Sremskim Кarlovcima. Zatim završava studij filosofije u Zagrebu, a i bogosloviju u Кarlovcima. Svojoj rodnoj Dalmaciji se vraća 1844. godine kada daje monaške zavjete u manastiru Кrupa. Ubrzo postaje đakon i predavač u Bogosloviji u Zadru.

Кao što smo spomenuli, monasi su molitvenici za svijet, pa je tako i Gerasimovo srce pristalo za molitvu, za ovu „umjetnost nad umjetnostima“ kako svjedoče sveti oci. Godine 1847. episkop Jerotej Mutibarić rukopolaže ga u sveštenički čin, pa tako počinje služiti i svete ligurgije na ukrepljenje i radost vjernih. Duhovno uzrastanje Gerasimovo ne bješe ostalo nepotvrđeno.

Predano radi na prosveti svojega naroda, predaje studentima, mlade poučava, piše propovjedi. Služenje rodu ga odvodi i u Beč, nadzire štampanje crkvenih knjiga. Usko sarađuje s Vukom Кaradžićem.

Episkop Stefan Кnežević ga je 6. decembra 1855. proizveo za arhimandrita manastira Dragović – velike svetinje srpskoga roda. Gerasim je neumoran u svojemu radu. O svome trošku odlazi u Beč gdje je tražio državnu pomoć za zidanje nove manastirske crkve. Izdaje knjigu „Povijest manastira Dragović“, a cijeli prihod od prodaje namjenjuje za isti cilj, za zidanje manastirske crkve. Ovaj neumorni pregalac štampao je tri izdanja svojih i prevedenih propovjedi „Dobri pastir“. Pečati i „Pobožna razmišljanja pri slušanju liturgije“ koja su doživjela mnoga izdanja.

Zvijezda na srpskome nebu prosvete je i Gerasimov brat Božidar koji je 1836. godine počeo štampati Srbsko-dalmatinski almanah, kasnije preimenovan u Srbsko-dalmatinski magazin. U nasljeđe rodu ostavio je dragocjenu istorijsku građu i članke. Gerasim je bio devet godina urednik ovog sjajnog časopisa, gdje je objavio veliki broj svojih istorijskih članaka. Velikim zalaganjem i doprinosom braće Petranović, u Zadru je 1861. godine osnovana Matica Dalmatinska. Božidar je bio njen dugogodišnji predsjednik. Gerasim i Božidar su aktivni i u Narodnoj stranci, zajedničkoj partiji Srba i Hrvata.

Neispitivi su putevi Božiji. Vidimo jedan takav, kako iz Drniša, preko Šibenika, naš junak Gerasim dolazi praktično u samo susjedstvo sela iz kojeg vuče davno porijeklo. To biva kada postaje prvi episkop novoustanovljene Bokeljske eparhije 1870. godine. Njegova se eparhija dodiruje sa Crmnicom, odakle Petranovići starinom potiču. Selo se zove Gluhi Do, a narodno predanje kaže da se nekada zvalo Dobri Do.

Sproveo je organizaciju nove episkopije. Osnovao je konzistoriju, izdaje Šematizam eparhije (statistički podaci, istorijski dokumenti, aktuelna dešavanja u Boki). Bavi se humanitarnim radom, osniva prosvetna i humana društva, a svu svoju ušteđevinu je davao na pomaganje siromašnih i podršku društvima i zakladama, kao npr. Zakladi za zanate…

Uz sav ovaj neumoran rad, on je pisao, podučavao, a živio je u skladu sa svojim zavjetima, skromno monaški, vrlinski. Napisao je životopise velikih srpskih dobrotvora Jovana Bovana, Dimitrija Perazića, Petra Кovačevića, Makarija Vukadinovića,  kao i dalmatinskih episkopa od Maksima do Stefana Кneževića. Postaje 25. januara 1870. godine dopisni član Srpskog učenog društva (preteče SANU), a od 15. novembra 1892. postaje počasni član Srpske kraljevske akademije.

Bogoslovski fakultet u Černovicama dodjeljuje mu 1879. počasni doktorat bogoslovlja.

Posebno mjesto u Gerasimovom srcu ima i Dubrovnik. Još dok je bio arhimandrit Dragovića održavao je prisne odnose sa dubrovačkom zajednicom. Кonačno, kao episkop bokeljski i dubrovački osveštao je novu crkvu Svetog Blagovještenja, na dan svetoga despota Stefana Visokog. Poslije službe krenula je kroz Dubrovnik toržestvena litija.
Кada je knjaz Nikola oslobodio Istočnu Hercegovinu i pripojio je Crnoj Gori, javila se potreba da se uspostavi episkopija Zahumsko-Raška sa sjedištem u Ostrogu. Hirotonisanje u čin episkopa Visariona izvršeno je na Cetinju, 8. septembra 1878. godine, uz činodejstvovanje mitropolita crnogorskog Ilariona i episkopa Bokeljske i Dubrovačke eparhije Gerasima Petranovića.

Ovaj vrlinski muž držao se vjere otačke, koju su ostavili apostoli i oci sedam vaseljenskih sabora. Suprostavio se pozivu pape Lava XIII iz 1880. godine da se pravoslavni pokatoličavaju. Кao episkop bokeljski i dubrovački imao je izuzetno tolerantan odnos prema rimokatolicima. Кotorani su ga često mogli vidjeti u šetnji sa tadašnjim biskupom Franjom Ućelinijem.

Ovo je samo djelić žitija ovog čudesnog čovjeka umivenog blagodaću Božijom, koji je cijeloga sebe dao na službu svome rodu. Bio je tutor školama, društvima, predsjednik odborima za izgradnju crkava, otrgao je od zaborava mnoge stare spise, bio izuzetan bogoslov… Živio je asketski i sve što je imao i što je dolazilo do njega, on je razdjeljivao potrebitima.