Filmske autorke koje ujedinjuju region

Piše: Marija Stojadinović

Maja Medić, Savina Smederevac i Anja Koprivšek za P-portal govore o aktuelnim programima saradnje Hrvatske i Srbije u filmskoj industriji

filmske autorke
Naslovna fotografija: Mila Pejić

Poslednjih godina filmski festivali u regionu gotovo rame uz rame drže srpske i hrvatske produkcije, no ta praksa postala je posebno učestala usled preseljenja brojnih manifestacija u online sferu. Štaviše, osim zasebnih regionalnih selekcija, koprodukcija između ove dve zemlje dobila je skoro podrazumevajući status, zahvaljujući zajedničkim interesovanjima za teme, sličnosti u pristupu, ali i velikim filmskim nasleđem koje ih povezuje.

Od naročitog je značaja perspektiva autorki i drugih radnica u filmskoj industriji, na čijem osnaživanju rade i regionalni i internacionalni projekti, a neki od njih su CIRCLE Women Doc Accelerator, Festival filmskih autorki, kao i Producentski dani, o kojima će biti reči u ovom tekstu. Naše sagovornice, Maja Medić, Savina Smederevac i Anja Koprivšek, iz različitih uglova osvetlile su aktuelne programe saradnje u filmskoj industriji, vođene sopstvenim iskustvom.

Rad sa profesionalcima svetskog kalibra

Maja Medić je filmska snimateljka i fotografkinja, autorka brojnih izložbi i knjiga sa filmskom tematikom i saradnica na mnogim velikim regionalnim filmovima, poput filma Otac, Klopka i drugih. Na nedavno održanom CIRCLE treningu namenjenom dokumentaristkinjama iz celog sveta, Maja je bila jedina predstavnica i polaznica iz regiona.

Circle Women Doc Accelerator se ove godine održava četvrti put, poziv za učešće se raspisuje početkom godine i otvoren je za dokumentarstkinje iz celog sveta. Program je od velikog značaja za mene, a sigurna sam i za svakog drugog ko ima sreće da kroz njega prođe. Jako je dobro organizovan, tutori s kojima imamo prilike da komuniciramo, da nas posavetuju i komentarišu projekte, vrhunski su profesionalci u svom poslu, svetskog kalibra. Primera radi, jedna od tutora je producentkinja rumunskog dokumentarnog filma Colateral, koji je bio ovogodišnji kandidat za Oskara”, počinje Maja priču o svom iskustvu.

filmske autorke
Maja Medić

Svih dvanaest polaznica dolaze iz država u kojima je dokumentarizam preko potreban, kao vrsta glasila koje prenosi sliku te sredine ostatku društva, a ta slika se često razlikuje od one koju dobijamo iz mainstream medija. Maja kaže da se oseća privilegovanom što je imala priliku da radi sa njima, čuje njihove priče, principe i porive.

„Polaznice su međusobno potpuno različite, kao i njihove priče, teme kojima se bave, načine na koje im pristupaju i to je velika privilegija – da možete tome da svedočite i da međusobno razmenjujete ideje, pristupe, ali i dileme, sumnje… Ovaj program je koncipiran kao sigurna zona, krug poverenja, odatle i naziv za sam program, gde učesnice mogu da se osećaju sobodno da dele sva svoja razmišljanja vezana za sopstveni projekat, ali i da na konstruktivan način komentarišu tuđe. To se najbolje ostvaruje tako što, osim rada u grupama, gde svi možemo da se bavimo i tuđim projektima a ne samo svojim, imamo i međusobne sastanke, što nas dodatno povezuje, tako da sada, već posle prvog modula, imam osećaj kao da sam stekla krug prijatelja, a ne samo da sam učestvovala na nekom programu gde sam razvijala svoj projekat, što samo po sebi nije mala stvar”, deli Maja svoje impresije.

Povratnici iz bilo kog rata su traumatizovani

Jedan od kriterijuma odabira polaznica bio je i da trenutno rade na dokumentražnom filmu, te nam je Maja ispričala nešto više o svojoj ideji koju razvija.

Radim na vrlo ličnom filmu koji se bavi posledicama s kojima se nose povratnici iz rata devedesetih, ali ispričana, u prvom planu, kroz intimnu priču o ljubavi i nemogućnosti ljubavne veze da se realizuje upravo zbog tog traumatičnog iskustva

„Ja radim na vrlo ličnom filmu koji se bavi posledicama s kojima se nose povratnici iz rata devedesetih, ali ispričana, u prvom planu, kroz intimnu priču o ljubavi i nemogućnosti ljubavne veze da se realizuje upravo zbog tog traumatičnog iskustva. Mislim da je ratna trauma  jako važna i nedovoljno obrađena tema u našem društvu, posebno uzevši u obzir da i dalje u velikoj meri oblikuje naše živote. Svi povratnici iz bilo kog rata su traumatizovani, bili oni hvaljeni ili ignorisani, a sistemsko bavljenje njihovim psihološkim stanjem najčešće – da ne kažem, po pravilu – izostaje, to se odražava na celo društvo i samim tim postaje trauma svih nas”, uverena je Medić.

Sistemsko bavljenje psihološkim stanjem povratnika najčešće – da ne kažem, po pravilu – izostaje, to se odražava na celo društvo i samim tim postaje trauma svih nas

Mrak bioskopske sale – nezamenjiv za doživljaj filma

Iz Majinog ugla, prvi modul Circle programa bio je vrlo uspešan, uprkos odvijanju u online uslovima, najpre zato što su se organizatori pobrinuli da učesnice ne budu prezasićene vezanošću za ekran, a da opet uspeju da realizuju sve što je planirano.

„Bez obzira na to, apsolutno se svi neizmerno radujemo i nadamo okupljanju uživo za drugi modul, sad u septembru. Što se tiče premijera i prikazivanja filmova, kao i održavanja festivala online, ja smatram da nema lepšeg načina da se u potpunosti doživi film od mraka bioskopske sale. Taj suštinski doživljaj se gubi, za gledaoca, a za stvaraoce direktan kontakt sa pubilkom, što je takođe nezamenljivo, rekla bih. Ono što se možda dobija je mogućnost da više ljudi vidi film kada je online, ali i to je veliko pitanje, s obzirom na obilje sadržaja koje online već postoji”, smatra naša sagovornica.

Ona dodaje da je saradnja između srpskih i hrvatskih produkcija prisutnija danas, i možda izvodljivija, nego što je bila ranije, te da nju to mnogo raduje.

„Mislim da postoji velika potreba za saradnjom i da je ona potpuno prirodna, s obzirom na to da imamo teme koju se prepliću ili su čak zajedničke, ali imamo i bogato zajedničko filmsko nasleđe koje se na drugačiji način sada nastavlja i daje plodonosne rezultate”, zaključuje Maja.

Studenti grade platformu za saradnju

Savina Smederevac je filmska i televizijska producentkinja, mada je javnosti u poslednje vreme poznatija kao rediteljka muzičkih spotova za jedan od najpriznatijih bendova u regionu, Repetitor. Ona je ujedno jedna od organizatorki ovogodišnjeg festivala Producentski dani, pri Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u okviru čijeg filmskog programa je uvrštena selekcija radova sa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.

„Ovogodišnji Producentski dani bili su inspirisani željom studenata i profesora na katedri da se prevaziđu sva ograničenja s kojima smo se suočavali protekle godine, koja su dovela do toga da se većina aktivnosti odvija online. Istovremeno smo želeli pokazati da je moguće proširiti granice u svakom obliku. Stoga smo odlučili da je jedna od granica koju želimo da pređemo – granica naše zemlje”, uvodi Savina u pozadinu ovogodišnje manifestacije.

filmske autorke
Savina Smederevac

U konsultaciji sa mentorkom Jelenom Mitrović, studenti su odlučili da saradnju započnu sa značajnom akademijom u regionu, Akademijom dramske umjetnosti iz Zagreba. Obratili su se njihovoj upravi i profesorki Ankici Jurić Tilić, u nadi da će im pomoći u selekciji njihovih filmova, što su na kraju i realizovali.

„Mislim da se prikazani filmovi međusobno razlikuju u tehničkom, stilskom i tematskom smislu. Drago mi je što kolege neguju različite pristupe u realizaciji svojih radova i ne ograničavaju ih trendovi i aktuelni stilovi iz okruženja. Ta raznovrsnost je na mene ostavila najsnažniji utisak”, ističe naša sagovornica.

Ona dodaje da učestalost saradnje između akademija u regionu zavisi najpre od interesovanja i inicijative samih studenata.

„Od studentkinje produkcije koja nam je došla u goste, Karle Abramović, čuli smo da je prethodno učestovavala na festivalu FISTIĆ, koji organizuju studenati menadžmenta sa Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. To ukazuje na činjenicu da studenti, ukoliko su željni, imaju mogućnost da izgrade platformu za saradnju nezavisno od svojih fakulteta, što je od velike važnosti za producentsku profesiju, u kojoj je umrežavanje sa ljudima temelj za dalji rad na filmu”, smatra Smederevac.

Studenti imaju mogućnost da izgrade platformu za saradnju nezavisno od svojih fakulteta, što je od velike važnosti za producentsku profesiju

Razumemo se zbog istih obrazaca ponašanja

Prema Savininim rečima, studenti akademija iz Beograda i Zagreba dele slične probleme i pristupe radu, te se s lakoćom sporazumevaju kada dođe do međusobne saradnje.

„Tokom manifestacije s kolegama iz Zagreba šalili smo se na račun studenata produkcije koji na kraju snimaju zvuk na filmovima. Drugim rečima, prepoznali smo isti obrazac ponašanja, što je svakako osnov za međusobno razumevanje. Rekla bih da su nam uslovi slični. Mislim da i FDU i ADU posvećuju veliku pažnju profesionalnom razvoju svojih studenata. Na primer, FDU često dobija produkcijsku i finansijsku pomoć od FCS-a za završne radove, a slična situacija je i na ADU, gde se svaki završni rad finansira. Naravno, finansiranje filmova nije uvek veliko, ali je značajno za mlade studente produkcije, jer se tako prvi put susreću sa većim budžetima”, kaže Savina.

Savina Smederevac

Filmovi proizašli sa FDU-a neretko gostuju na festivalima širom Hrvatske, kako na onim manjim i alternativnijim, tako i na velikim renomiranim poput Pula Film Festivala, sa kojim FDU direktno sarađuje.

„Pored festivala u Puli, na kojem često prihvataju naše filmove u njihovu studentsku selekciju, mislim da je Motovun Film Festival prepoznao neke naše radove. Što se tiče toga da li je teško ili ne prikazivati filmove u Hrvatskoj, mislim da su danas uslovi za studente slični, a da su festivali u Hrvatskoj značajni pre svega po dobrim selekcijma filmova. Pored saradnji koje FDU uspostavi sa festivalima i profesora koji često pomažu u predlaganju radova studenata svojim kolegama na festivalima, uvek postoje online formulari i sajtovi na kom svako može prijaviti svoj film, često bez novčane naknade”, kaže Savina i dodaje da je za odabir filma najvažnije da li je on kvalitetan i autentičan.

„Mislim da su radovi studenata lako prepoznatljivi njihovim kolegama, jer smo ipak odrasli u sličnim kulturno-ekonomskim miljeima. Ako bismo se osvrnuli na dugometražne filmove iz Srbije u poslednjih nekoliko godina, možemo lako uočiti da su koprodukcije sa Hrvatskom učestale i da se često podrazumevaju u kreiranju finansijske konstrukcije. Svakako je značajno i to što sličan senzibilitet sa našim susedima utiče na definisanje i razumevanje filmskih tema. Iako je filmska umetnost univerzalna, neki aspekti filmskog jezika mogu u velikoj meri zavisiti od kulture, a mi delimo sličan kulturni prostor”, zaključuje naša sagovornica.

Iako je filmska umetnost univerzalna, neki aspekti filmskog jezika mogu u velikoj meri zavisiti od kulture, a mi delimo sličan kulturni prostor

Biti na obe strane

Jedna od zapaženijih studentskih filmskih inicijativa svakako je i nedavno održani Festival filmskih autorki, koji je po prvi put održan u Novom Sadu. On je za cilj imao predstavljanje i promovisanje recentnih filmskih uradaka autorki iz regiona, te unutar selekcije nije razlikovao srpske i hrvatske produkcije, već ih je grupisao po temi, nezavisno od geografskih odrednica.

Jedan od filmova koji obema nogama stoji na teritoriji obe zemlje zove se Volim, autorke Anje Koprivšek. Ona je studentkinja Master programa Režije dokumentarnog filma pri zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a poreklom je iz Novog Sada i živi u Hrvatskoj duže od dve godine. Pre nego što je došla u Hrvatsku, diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, da bi se zatim preorijentisala sa politike na filmsku režiju.

Preseljenjem u Zagreb, isprva je želela da se bavi rodnim studijama i feminističkom teorijom pri obrazovnom programu Centra za ženske studije. Upravo je na taj način i pronašla temu sa kojom se prijavila na prijemni ispit na Akademiji i bila primljena među troje najboljih kandidata, te ga je, u okviru Akademije kao producentske kuće, i snimila.

„Moj prvi dokumentarni film zove se Volim i imao je premijeru na Zagreb Dox-u u regionalnoj kategoriji. Na njemu sam radila zadnje dve godine. To je film o dve sestre, Zimki i Nazmi, koje odrastaju u Zagrebu i koje se suočavaju sa standardnim brigama puberteta i tinejdžerstva, ali nose i dodatni teret, s obzirom na činjenicu da su Romkinje, pa su se morale suočavati sa stvarima sa kojima druge devojke nisu. Film je fokusiran na njihov odnos i momentat kada starija odlazi, zbog propuštanja škole, u dom”, objašnjava Anja, a u međuvremenu je ovaj film bio prikazan i na Pula film festivalu.

Ona smatra da joj je selidba u Zagreb bila ključna, jer joj je pružila distancu u odnosu na osobu kakva je bila dok je živela u Srbiji.

„Tamo sam bila određena političkim naukama, kretala sam se u tim krugovima, što nije ništa loše, ali bavljenje politikom nije nešto što mi je naročito blisko. Pre ili kasnije bih se preorijentisala na fim, samo je bilo pitanje kako”, kaže Anja.

Anja Koprivšek

Budući da je njen prvi film regionalno priznat, najpre zbog teme koju detabuizira, naša sagovornica je uverena da je bavljenje filmom ono čemu želi u potpunosti da se posveti.

„Saradnja na regionalnom nivou je činjenica u svetu filma, hrvatsko-srpske koprodukcije su učestale, kao i razmene umetnika. San mi je, ako uspem da se ozbiljno bavim filmom, a nadam se da hoću, da radim na relaciji Zagreb-Novi Sad-Beograd, bar u narednom periodu. Da provedem svoje vreme radeći i u Srbiji i u Hrvatskoj, biti na obe strane”, zaključuje Anja.

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: