Kada je 15. novembra 2020, oko 22 časa, Draško Stanivuković pred novinarima proglasio pobjedu na izborima za gradonačelnika Banjaluke, većina „dobro upućenih“ poznavalaca političkih prilika u BiH dočekala je tu objavu s nevjericom. Kada je nepun sat kasnije Igor Radojičić, protivnički kandidat iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika, priznao poraz, umjesto nevjerice nastupilo je stanje šoka. Dvadesetsedmogodišnji „politički početnik“ uz podršku nekoliko opozicionih partija opterećnih unutrašnjim problemima, pobijedio je uhodanu stranačku mašineriju koja je najvećim gradom Republike Srpske vladala više od 20 godina.

Nije Stanivuković uoči tih izbora organizovanih u specifičnim uslovima zbog pandemije virusa korona bio baš potpuni početnik. U prethodne četiri godine prvo je dvije bio odbornik u banjalučkom parlamentu, a zatim i dvije godine poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS). Bio je jedan od prvih političara u Republici Srpskoj koji je prepoznao potencijal društvenih mreža masovno ih koristeći za promociju vlastitih aktivnosti. Kada je na opštim izborima 2018. ušao u republički parlament i stupio na najveću pozornicu, znao je recept za nametanje biračkom tijelu. Žestoka kritika vlasti u Republici Srpskoj bila je praćena povremenim performansima na granici incidenta u skupštinskoj sali, a sve je ovjekovječeno video snimcima, uključujući i famozni šamar koji mu je tokom jedne sjednice udario nekadašnji republički ministar policije. I pored nesporne popularnosti, samo su Stanivuković i manja grupa ljudi oko njega vjerovali da je moguće pobijediti na izborima za gradonačelnika. Na kraju je razlika između njega i Radojičića bila oko 10.000 glasova, što nije malo za grad u kojem na izbore izlazi tek nešto više od 100.000 ljudi.

Draško Stanivuković rođen je 1993. godine u Banjaluci i potiče iz imućne gradske porodice. Završio je osnovnu školu i gimnaziju u svom gradu, a zatim upisao Ekonomski fakultet na kojem i dalje studira. Jedva punoljetan ulazi u Partiju demokratskog progresa (PDP), opozicionu stranku koja najveću bazu ima u Banjaluci, gdje za kratko vrijeme postaje jedna od perjanica gradskog odbora. Kao najmlađi kandidat za Narodnu skupštinu na izborima 2014. ne uspijeva da osvoji mandat, ali 2016. ulazi u gradski parlament, a 2018, iz drugog pokušaja, osvaja mandat u NSRS sa fascinantnih 20.000 tzv. ličnih glasova na listi, glasova koji su mu bili osnova za veliku pobjedu dvije godine kasnije.

Izborni sistem u BiH je toliko složen da ga teško mogu razumjeti i oni koji žive u ovoj zemlji. Tako, recimo, za razliku od gradonačelnika Banjaluke, prvog čovjeka Sarajeva građani ne biraju na direktnim izborima, nego on naknadno biva izabran u gradskoj skupštini, što praktično znači da je ta ličnost odraz većine u tom parlamentu. Slijedom te prakse, vijećnici sarajevskog parlamenta su 8. aprila 2021, šest mjeseci nakon izbora, za gradonačelnicu izabrali dotad prilično nepoznatu Benjaminu Karić, članicu Socijaldemokratske partije (SDP), nasljednicu nekadašnjeg Saveza komunista BiH. Izbor Karićeve ostao je u sjeni povlačenja kandidature Bogića Bogićevića, poznatog predratnog jugoslovenskog političara koji je ostao upamćen po tome što je kao predstavnik Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u Predsjedništvu SFRJ glasao protiv vojne intervencije JNA u Hrvatskoj.

Benjamina Karić rođena je 1991. godine u Sarajevu. Od 18. godine je u SDP-u. Završila je dva fakulteta, pravo i istoriju, a zatim i doktorirala pravo. Bila je posvećena akademskom radu pa je na lokalnom univerzitetu za kratko vrijeme prošla put od demonstratora preko asistenta do docenta.

Na čelu dva najveća grada u BiH tako su se našle osobe koje nisu upamtile rat, što je, govorili su u to vrijeme hroničari, dobra osnova za potpuno novi korak u ukupnim političkim odnosima u zemlji. Tenzije na relaciji Banjaluka-Sarajevo, u manjoj, a mnogo češće u većoj mjeri, traju od završetka rata. Stvari su u tzv. visokoj politici postavljene tako da se sarajevski političari redom zalažu za centralizaciju, unitarizaciju, pa i za potpuno ukidanje entiteta potvrđenih sporazumom u Dejtonu, dok banjalučka politička elita uglavnom teži što većoj autonomiji Republike Srpske uz konstantno pominjanje riječi poput „samostalnost“ ili „otcjepljenje“, od čega se Sarajlijama diže kosa na glavi. U takvom odnosu snaga tek sporadično su se mogli zabilježiti slučajevi institucionalne saradnje organa vlasti dva entiteta.

Međutim, izlaskom na najveću scenu Stanivukovića i Karićeve, počeli su da duvaju neki novi vjetrovi. Nakon niza kurtoaznih poruka i lijepih želja, samo dva mjeseca nakon što je izabrana, Karićeva je stigla u službenu posjetu Stanivukoviću.

„Ovo je posjeta od istorijskog značaja, posjeta kojom nove generacije šalju poruku mira i pruženih ruku, posjeta koja će najviše uticaja imati na budućnost. Benjamina, dobro nam došla“, poručio je Stanivuković sredinom juna 2021. Fotografije stiskanja ruku, osmijeha i zagrljaja preplavili su medije i društvene mreže, a dvojac je zajedno svečano „otvorio“ jednu česmu u strogom centru grada. „Želimo ovim susretom pokazati ono što nas spaja i to predstaviti građanima ova dva prelijepa bh. grada“, rekla je tada Karićeva upućujući službeni poziv Stanivukoviću za uzvratnu posjetu. Do te posjete nikad nije došlo.

Nedugo nakon što je izabran, Draško Stanivuković postao je omiljeni sagovornik medija sa sjedištem u Sarajevu. Logično, jer tamo prostor dobijaju svi, ili gotovo svi, koji su na bilo koji način protiv Milorada Dodika. Stanivuković je označen kao predvodnik nove generacije mladih političara koja bi u konačnici trebalo da sruši Dodika. Međutim, nije baš sve išlo kako su sarajevske kolege planirale. Kada bi se, tokom razgovora sa novom „zvijezdom“ političke scene, sa unutrašnjopolitičkog prelazilo na teren nacionalnog, stvari su postajale gotovo dramatične. Označavajući Republiku Srpsku kao zavjet, sjećajući se strica koji je život dao za nju, problematizujući dominantan narativ o zločinu u Srebrenici, podsjećajući na genocid u NDH i slično, Stanivuković je za kratko vrijeme od omiljenog postao nepoželjan, a mediji u Sarajevu još su jednom ostali šokirani činjenicom da to što je neko protiv Dodika, ne znači automatski i da je protiv Republike Srpske. Kako mu je mandat odmicao, Stanivukovića su novinari sve manje pitali o tim temama, ali kad bi imao priliku, nije uzmicao. O službenom odlasku u Sarajevo nije bilo riječi.

Stanivuković je za kratko vrijeme od omiljenog postao nepoželjan medijima u Sarajevu, koji su ostali šokirani činjenicom da to što je neko protiv Dodika, ne znači automatski i da je protiv Republike Srpske

U mjesecima nakon svečanosti kod banjalučke česme počela je da se mijenja i Karićeva. Od blagoglagoljivih poruka o spajanju i mostovima, njena retorika drastično je skrenula udesno, a to je dodatno „obogaćeno“ i konkretnim potezima, pa je tako gradonačelnica žestoko kritikovala film Borisa Malagurskog o nastanku Republike Srpske i „Heroje Halijarda“ Radoša Bajića, sporne su joj bile i table dobrodošlice u Istočno Sarajevo na ulazu u taj grad, odbijala je svaku priču o promjeni teksta na tabli na sarajevskoj Vijećnici na kojoj piše da su je zapalili „srpski zločinci“, te je komentarisala druge političke procese kao da je član Predsjedništva BiH, a ne gradonačelnik čiji su primarni zadatak teme poput vodosnabdijevanja i asfaltiranja ulica. U moru tih aktivnosti posebno je odjeknulo postavljanje spomenika kralju Tvrtku I Kotromaniću u Sarajevu, što je izazvalo žestoke polemike o tome čiji je on bio kralj. Na kraju, jedina stvar koja je povezala dvije nekada mlade nade bh. političke scene bio je upravo Tvrtko I. Naime, spomenik istom vladaru, na prijedlog Stanivukovića, biće postavljen i u Banjaluci za nekoliko mjeseci. I ne samo to, otići će i korak dalje pa postaviti i statuu Kulina bana. „Ne čujemo se. Nikad nisam imao neku zabludu da mi po nacionalnim pitanjima isto razmišljamo. Ali i pored tih razlika nekad sam imao više vjere da je potrebno imati određen dijalog, pa makar to bilo pitanje zelenila ili vaterpola“, izjavio je Stanivuković krajem jula ove godine.

Na pitanje da li je zažalio što je svečano ugostio Karićevu prije dvije godine odgovorio je: „Danas bi takav razgovor i susret bili nemogući. Pretjerala je. Ona se miješa u stvari koje nisu njena nadležnost. Šta ona ima sa filmom Borisa Malagurskog? Ima filmova koji se ni meni ne sviđaju, ali znam, ako se umiješam u to, izazvaću stotinu reakcija. Ona ništa nije propuštala. Svela se na to da je njena politika poprilično jednostrana.“

Politikolog Vojislav Savić ocjenjuje da je „bajka“ sa dvoje mladih političara u glavnim ulogama završila tako kako je završila jer od samog početka nije bila iskrena.

„To je bio jedan mali igrokaz, bez ikakvih stvarnih posljedica osim otvaranja jedne bespotrebne česme u Banjaluci. Prije svega, treba reći da nije recipročan politički položaj te dvije funkcije – gradonačelnik Banjaluke se bira direktno na izborima, od strane građana, dok se gradonačelnik Sarajeva bira u skupštini, dakle posredno“, kaže Savić za Privrednik. Dodaje da su i jedno i drugo imali želju da svoje političke karijere presele na veći teren, tako da je i ta saradnja u početku mandata bila oboma od koristi u tom smislu. „Međutim, Stanivuković se ipak vratio lokalnim temama i bavi se Banjalukom i politikom grada čiji su ga građani birali, dok Karićeva i dalje pokušava da se predstavi kao ′nacionalna ličnost′ i kao da vodi u najmanju ruku državu, a ne grad. Njena stvarna politička težina je zanemarljiva, budući da je proizvod političkog inžinjeringa kako bi se Sarajevo prikazalo kao grad sa bogatim etničkim diverzitetom, iako u praksi nije ništa manje radikalna od najljućih vedeta SDA, a da stvar bude gora – svojim izjavama pokazuje da je veoma potkapacitirana, čak i za funkciju koju trenutno obavlja, a kamoli za nešto više“, smatra Savić.

Karićeva posljednjih mjeseci Stanivukovića ni ne pominje, niti je novinari o njemu pitaju. Sarajevo i Banjaluka nikada, i bez njih, nisu bili udaljeniji. Politička kriza utemeljena na teškim nacionalnim pitanjima drma zemlju već mjesecima i saradnja dva grada, na bilo koji način, ne bi donijela politički kapital ni jednoj od strana.

Stanivuković i Karićeva za to snose tek manji dio odgovornosti, oni su se samo uklopili u ambijent koji su na početku mandata u određenoj mjeri, manje ili više iskreno, pokušali da promijene. Taj novi vjetar ili, bolje rečeno, povjetarac, nestao je u bh. političkom vihoru koji već tri decenije raznosi sve znakove i pokušaje kakve-takve normalizacije međunacionalnih odnosa u zemlji.