Teolog i novinar Drago Pilsel je jedinstvena pojava u intelektualnim krugovima regije i privlači pažnju pripadnika najrazličitijih društvenih struja. Rođen je u porodici ustaških emigranata u Argentini, u čiju je kuću kao porodični prijatelj dolazio i sam Ante Pavelić. U mladosti je bio desničar, pristalica ustaške ideologije i antisemit. Danas je sve suprotno od toga. Danas je neumorni borac za ljudska prava i jedna od rijetkih osoba iz javnog života koja bespoštedno preispituje autoritete, od društvenih, crkvenih, pa sve do onih u samim vrhovima vlasti. Jedan je od osnivača Hrvatskog helšinskog odbora, dobrovoljac posljednjeg rata, koji je prvi progovarao o zločinima počinjenim tjekom akcije Oluja. O njima i danas govori. Glavni je urednik portala Autograf.hr za koji pišu ugledni intelektualci regije, od bivšeg predsjednika Hrvatske Ive Josipovića do Miljenka Jergovića, Branimira Pofuka i Petera Kuzmiča. Njegov životni put i „preobražaj“ koji je doživjeo i koji je detaljno opisao u svojoj autobiografskoj knjizi „Argentinski roman“ u mnogo čemu je zanimljiv. Međutim, istinske hrišćanske vrijednosti koje slijedi i zastupa, pravdoljubivost u aktivizmu, profesionalizam, istina i logika u novinarskom angažmanu i sposobnost beskompromisnog preispitivanja ne samo tuđih već i vlastitih stavova i postupaka – osnovne su njegove osobine po kojima zavređuje svaku pažnju i poštovanje.

Prošli ste vrlo zanimljiv i buran životni put od pristalice ustaške ideologije do antifašiste i strastvenog borca za ljudska prava. Kako i zašto je došlo do tog preobražaja?

To pojašnjavam u knjizi „Argentinski roman“ (Profil, Zagreb, 2014.). Počelo je za mene na čudan način. To sam shvatio tek naknadno, pripremajući se za pisanje autobiografije. Bila je 1978. godina, imao sam 16 godina. Bila je to godina proturječnosti jer ću, pripit, nakon jedne terevenke u klubu Ukrajinaca, pod utjecajem prijatelja koji su bili nacisti (u Argentini ima dosta nacista), baciti kamen na prozor jedne manje sinagoge koja se nalazila blizu kuće u kojoj smo tada živjeli. Iste te godine sam volontirao u akcijama Amnesty International koja se tada angažirala za političke zatvorenike. Naime, od ožujka 1976. mi smo živjeli u prilično groznoj vojnoj diktaturi. I te iste će mi godine jedan prijatelj, svećenik isusovac i kolega sadašnjega pape Franje (koji će mi 1986. biti rektor kada sam poslan na učenje na Teološki fakultet isusovaca), postaviti sudbonosno pitanje, pitanje, naravno, koje nisam odmah shvatio. Rekao mi je, poznavajući me: „Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?“ Na to pitanje, dakako, sa šesnaest godina, nedugo nakon argentinskog osvajanja svjetskoga nogometnog prvenstva, nisam umio odmah odgovoriti. Danas znam da je ono bitno odredilo moj život.

To je bio trenutak preobražaja?

Preobražaj je, zapravo, bio postepen, kao posljedica sazrijevanja, ali i studiranja novinarstva, a onda i teologije. I bio je manje-više dovršen prije nego što sam se preselio u Jugoslaviju u svibnju 1989. kako bih nastavio teološki studij. Ne znam na što je teže odgovoriti: na pitanje kako je došlo ili na pitanje zašto je došlo do preobražaja. Čak nisam siguran ni da sam na ta pitanja dovoljno jasno odgovorio u knjizi. Imam dojam da ta pitanja traže širu elaboraciju i novu knjigu. Najkraće rečeno, do preobrazbe je došlo jer sam počeo shvaćati inkompatibilnost kršćanskog morala i etike, same poruke ljubavi i sućuti Evanđelja s manirama i filozofijom fašizma. Kao student sam shvatio grozote totalitarizma, pa i onog u kojem sam kao Argentinac živio i nisam mogao ostati u fašističkim vodama. Osim toga, imao sam sreće da sam vrlo rano počeo razumijeti da se može biti Hrvat i da za to ne moraš nužno biti ustaša ili njihov simpatizer, što sam ja bio jer su me tako odgojili.

Svojom autobiografijom, u kojoj otvoreno govorite o ustaškoj prošlosti svojih predaka i mladalačkom zanosu takvim idejama, ali i čitavim svojim recentnim djelovanjem stekli ste mnogo neprijatelja. Prvenstveno onih koji i dalje slijede takve ideje. Što Vas održava u toj nimalo lakoj borbi?

Kršćanska etika, duhovnost, samosvjest, moj razum, knjige koje sam pročitao, važna prijateljstva, minula i ona još uvijek postojeća. Puno toga nam pomaže ostati normalnima i oduprijeti se mržnji. Ipak, ljudi su najvažniji, prijatelji, pa slobodno mogu reći da među lijepim stvarima koje su mi se dogodile posljednjih godina jeste i prijateljevanje s mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem Perićem. Mnogo se družim sa Srbima, ali mi je mitropolit Porfirije kao osoba izuzetan dar i veliko otkriće. Sa njim mogu osjetiti kako uopće nije važno u kojoj se denominaciji nalazimo jer je on meni primjer i model kršćanskog života, pa nemam nikakav problem osjećati se i pravoslavcem, kada sam s pravoslavcima, protestant kada sam među njima, ili katolikom, što, priznajem, ide malo teže, kada sam među katolicima. Sve više imam nekih doktrinarnih pitanja koja me muče i ne mogu više sebe definirati katolikom ili samo katolikom. U potpunosti me raduje i ispunjava što mi je dovoljno nazivati se kršćaninom i osjećati da sam s ocem Porfirijem u istoj, Kristovoj crkvi.

Kako gledate na trenutne prilike u regionu, prvenstveno kad su odnosi Srbije i Hrvatske u pitanju?

Ne bih preuveličao prepucavanja između šefova diplomacije Srbije i Hrvatske. Bojim se da ovo natezanje ide po sistemu spojenih posuda. Sklon sam prihvatiti tumačenje koje daje sociolog Ivica Maštruko koji kaže da se ministar Miro Kovač bori za opstanak u Plenkovićevom HDZ-u, u koji se sasvim ne uklapa, pa se s antisrpskim stavom želi promovirati kao favorit desnog krila stranke. Novinar iz Srbije Miloš Vasić kaže da se i Ivica Dačić bori za naklonost Aleksandra Vučića, kako bi ga ostavio u vlasti, a koji ga  već mjesecima drži na laganoj vatrici. Sve će se brzo smiriti nakon što nova Vlada sjedne u Banskim dvorima bez obzira bude li to Plenkovićeva (vjerojatnija, ukoliko se održi koalicija s Mostom) ili Milanovićeva. Ono što me zabrinjava nisu odnosi među tim vladama već činjenica da živimo u neuspjelim državama u kojima rastu frustracija i desni ekstremizmi: ovdje ustaštvo, tamo četništvo. I situacija će se samo pogoršati ne popravi li se gospodarsko stanje.

Mislite li da je nacionalistička retorika samo dio predizborne atmosfere ili ima i ozbiljnijih razloga za zabrinutost? 

Ona je dio predizbornih aktivnosti ali postoje i jasni nacionalistički narativi. Početkom 90-ih se stvara narativ da je pravi Hrvat samo borac protiv Jugoslavije (na koju se nekritički gleda samo kao antihrvatsku tvorevinu), komunizma (na koji se gleda samo kroz vizuru Bleiburga i Udbe koja ubija „borce za hrvatsku stvar“) te borac za neovisnost (NDH – kakva je, takva je – „naša je“). Kad se sve to dnevnopolitički i propagandno pojednostavi i banalizira, ispada da te kriterije zadovoljavaju – ustaše! To znam iz prve ruke jer sam odrastao u tom narativu. Ustaški pokret tako postaje ključno mjesto rehabilitacije povijesti, pa se zato gledalo na 10. travnja 1941. kao dan ostvarenja same države, dok se ideologija, suština režima, rasni zakoni, progoni, logori, prodaje Dalmacije, zločini nad Srbima, Židovima, Romima i drugima, guraju u drugi plan. Povjesničar Hrvoje Klasić pojašnjava da su Srbija i Hrvatska danas zasnovane na nacionalizmu i antikomunizmu. I prirodno je da vladajuća ideologija danas svoje ideološke pretke, koji su svi završili rat u nekom vidu kolaboracije, želi osloboditi te stigme suradnje s fašizmom i zločina koji su u to ime počinjeni u Drugom svjetskom ratu. Kako kaže Klasić, nekadašnji nacikolaboracionisti sada se predstavljaju kao borci protiv komunizma i za nacionalne interese, time se žele opravdati njihovi zločini, a kolaboracija prikazuje, u najboljem slučaju, „nužno zlo“.

Čini li Vam se da je ustaška ikonografija i ideologija u posljednje vrijeme sve češća pojava u Hrvatskoj i da je na snazi revizija povijesti, od medija, preko obrazovanja, pa sve do javnog života?

Da, to je očito. Srećom, HDZ se odmiče od proustaške retorike. Na izbore ide bez neoustaških satelita. Nema šanse da Zlatko Hasanbegović ostane ministrom. Ta je priča završena. Ova noćna mora mora prestati. Svjedočili smo djelovanju najgore Vlade u povijesti Hrvatske. Da je Franjo Tuđman živ, kakav god da je bio, pobacao bi ove likove u more.

Zabrinjavajuće veliki broj mladih ljudi opterećen je prošlošću. Zaslugom opšte klime u društvu, obrazovanja, ali i medija. U čemu vidite konkretna rešenja za ovaj problem?

Kao prvo, mora se promjeniti politička klima. To će se, uvjeren sam skoro i dogoditi. Zatim nam treba drugačiji model odgoja i obrazovanja. Naša djeca i mladi uče krivu povijest. Vjerujem da će nam za to trebati više vremena. Vrlo je važno kako će se Katolička crkva u RH postaviti nakon rada mješovite vatikanske komisije o Stepincu jer bi jedna od posljedica rada te komisije trebala biti prestanak bilo kakvog koketiranja katolika, osobito biskupa i svećenika, s ustaškim sentimentima. Konačno, ukoliko se Hrvatsku želi izgraditi kao europsku zemlju, treba fundamentalno drugačije postaviti kulturnu politiku i ulogu medija u njoj.

Kako ocjenjujete stanje u medijima danas?

Stanje medija i naše novinarske profesije je užasavajuće loše. To u što su se HTV i HR pretvorili tijekom ovoga posljednjega razdoblja je neprispodobivo. Kovačićeva ustašijada u Kninu na koncertu u petak 5. kolovoza ne bi smijela proći bez sankcija. Profašistički novinari moraju biti gurnuti na margine. Neka voze svoje Dnevno, Direktno… svoju Bujicu i slične ultradesne projekte, ali to ne smije postati centralno mjesto u profesiji. Već mora biti prokazano kao neprofesionalno i amoralno.

Možemo li se nadati „regionalnoj suradnji i pomirenju“ o kojima mnogi tako olako pričaju u posljednje vrijeme, ako se na tom polju ništa ne promjeni?

Bez obzira na sve loše što vidimo i što nam se događa, ja se zaista trudim vjerovati da će biti bolje i da će do kvalitetne suradnje i pomirenja ipak doći. Da, točno je, Francuska i Njemačka su već 12 godina nakon rata udarali temelje Europskoj uniji, a Srbi i Hrvati 21 godinu nakon „Oluje“ nastavljaju ratovati, makar verbalno. Tu nema ozbiljne kulture, tu se slabo čita, većina političara su nam gotovo pa teške sirovine ili politički debili, jer tko normalan ide otvarati spomenik zločincu poput Mire Barešića, tako da proces pacifikacije i normalizacije ide dosta sporije nego na sjeveru Europe.

Kao teolog i poznavatelj politike Svete Stolice više puta ste ukazivali na problematično držanje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u Drugom svjetskom ratu. Koliko je ta tema opterećena vancrkvenim pitanjima?

Bilo bi dobro da prestane politička galama oko Stepinca i da progovore dokumenti. Ovo što rade političari Srbije uopće ne ide u prilog čestitim nastojanjima Srpske pravoslavne crkve da se pitanje Stepinca riješi sine ira et studio. Ponovit ću ono što sam prvi otkrio cijeloj javnosti, a napisao je patrijarh srpski gospodin Irinej u prvom pismu papi Franji: „Kardinalu Stepincu treba posvetiti trezveno i mudro razmatranje njegovog mesta u istoriji (…) kontroverzi oko Stepinca na najgori mogući način doprinela je krvava komunistička strahovlada posle Drugog svetskog rata, kao i proces koji se protiv kardinala Stepinca vodio pred komunističkim sudom 1946. godine, a koji je rezultirao njegovim dugogodišnjim zatvorom i konfinacijom“. Naime, piše patrijarh Irinej papi Franji: „Na procesu je kardinal Stepinac prikazan kao inicijator i naredbodavac stravičnih zločina koji su se desili u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za vreme njenog postojanja od 1941. do 1945. godine. Pogotovu u Jugoslaviji, Stepinčeva slika stvorena ovim procesom je odredila kardinalovu javnu sliku u narednim decenijama; za i protiv te slike su se vodile polemike i na taj način nije u javnosti nikada stvoren izbalansiran historijski sud o Stepincu“. Izuzetno je važno da komisija dobije na uvid sve što bude tražila, osobito od Vatikana, i da jedna i druga strana izvuku na vidjelo sve što će doprinijeti stvaranju izbalansiranog suda. Zato bi bilo od velike važnosti da političari prestanu histerizirati.

Vjerujete li da će mješovita vatikanska komisija uspjeti da zajedničkim radom pomiri suprotstavljena gledišta?

Sasvim sigurno se to neće dogoditi ako katolička strana bude forsirala da se sve završi unutar godinu dana rada, što je nerealno razdoblje. Svatko iole upućen zna da komisija mora raditi nekoliko godina. I onda, opet će sve ovisiti o tome koliko će trajati ovaj pontifikat. Ukoliko papa Franjo ode, nadajmo se, u duboku starost i mirovinu prije kraja rada komisije, puno će toga ovisiti o njegovom nasljedniku. Veliko će pitanje biti i tko će biti na čelu SPC-a kada stvar bude išla prema svome kraju te kakvo će raspoloženje vladati među hrvatskim katoličkim biskupima. Ja vidim male korake koji mnogi ne primjećuju pa ne isključujem mogućnost nekakvog konsenzusa. Tu se, naime, ne radi samo o Stepincu već o tome želi li se ili se ne želi napredovati u ukupnim rezultatima, a ne samo na terenu lokalnih ili regionalnih ekumenskih odnosa.

Kako komentirate ovogodišnju proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu?

Rekao sam, bila je to ustašijada. Sve je bilo loše, od govora predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja očito još ne shvaća što se od nje očekuje, to jest da ne smije arbitrirati u korist HDZ-a, a protiv SDP-a, preko demonstracije ljubavi prema ustašama i Anti Paveliću na ulicama Knina, pa sve do katastrofalno lošeg koncerta u organizaciji HTV-a. Pristojni ljudi, kako je rekao Milorad Pupovac, nemaju što tražiti u Kninu dok se ta klima i situacija ne promjeni, to jest dokle god ne bude moguće istovremeno zahvaljivati na činjenici da je rat okončan i iskazivati pijetet prema svim žrtvama, ravnopravno hrvatskima i srpskima.

Rečeno je da je Oluja bila „etički čista“. Vode li takve izjave istinskom pomirenju?

Ne, ne vode. Mi još uvijek nismo utvrdili sve činjenice oko „Oluje“. Ima još nedovoljno razjašnjenih situacija kao što je bilo pucanje iz zrakoplova na kolonu srpskih izbjeglica. Dva napada iz zrakoplova na kolone civila koji su se povlačile pred hrvatskim snagama kod mjesta Bravsko (kada je ubijeno devetoro ljudi) i napad na izbegličku kolonu na mostu između Dvora i Novog Grada (kada je stradalo četvoro) dugo su bili jednostavno „zaboravljeni“. Ali Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu, u procesu protiv hrvatskih generala, bombardiranje kolone srpskih izbeglica nije smatrao relevantnim u optužnici protiv Gotovine i Markača. Hrvatska treba moći kazati istinu. U Hrvatskoj imamo problema s definiranjem žrtve i zločinca. Ubojice hrvatskih emigranata u javnosti se naziva zločincima, dok se ubojstva koja su počinila hrvatski emigranti proglašavaju patriotskim činom. Ubojstva hrvatskih civila tijekom Domovinskog rata su bez sumnje stravičan zločin. Međutim, zašto nam je to, bez ikakve zadrške i bez ikakvog „ali“ teško reći i za ubojstva srpskih civila tijekom 1991. ili nakon akcije „Oluja“? Bez istine, bez iskrenog kajanja, s jedne i s druge strane, neće doći ni do pomirenja.

Prije nešto manje od tri godine, pokrenuli ste portal Autograf.hr. Da li ste zadovoljni čitanošću i odjekom koji ste postigli za ovo vrijeme?

Ponekad zaista mislim dići ruke od svega. Iscrpljen sam. Kao i moja supruga. Radimo bez dana odmora od 11. listopada 2013. Ja nikada ispod osam do deset sati dnevno. I nismo u stanju podmiriti ni najelementarnije troškove hladnog pogona, pa s te strane naravno da ne mogu biti zadovoljan. Što se čitanosti tiče, što je za portal naše vrste jako puno, jer ne dajemo prostora idiotima koji bi sipali mržnju u komentarima, niti se bavimo scenom ili laganim temama, cifra od preko 200.000 pojedinačnih čitatelja je mjesečno prijeđena. Portal je vrlo kvalitetan, ali bi bio kudikamo bolji i utjecajniji kada bismo imali minimalnih financijskih sredstava. Na pomoć iz proračuna više i ne računamo. Radije bismo željeli da nas financiraju čitatelji. Makar simbolično, jednom kunom mjesečno. Ali i to teško ide. Ljudi misle da imaju pravo na to da im sve bude besplatno. Ipak, zahvalan sam onima koji za nas pišu na volonterskoj bazi, jer znaju da nismo u stanju plaćati honorare, i još više onim građanima koji nam daju nešto novaca, barem da platimo troškove servera i tehničkog održavanja portala.

Uprkos financijskim poteškoćama, uspjeli ste izgraditi važan i pouzdan medij, kakvih je u današnjem medijskom prostoru (makar hrvatskom) malo.

Ne bih smio biti nekorektan i ne priznati da smo postali važan medij, prvenstveno zbog autora, ali i specifičnosti pristupa – spajamo izgradnju političke kulture, koja se neće dogoditi ako ne raste broj građana koji čitaju ozbiljna štiva, zatim mirotvorstvo, ljudska prava i ekumenizam. Za kraj, hvala vam što ste spomenuli Autograf.hr. Kada smo ga pokretali, zadali smo sebi cilj da doprinesemo poboljšanju stanja. Ime Autograf upućuje na potrebu obnove jedne nemalim dijelom kompromitirane profesije jer pretpostavlja odgovoran, nekompromisan, potpuno moralan i angažiran stav. Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta novinarstvu. Treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja mu omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala i važno sredstvo u borbi protiv rasizma i ksenofobije, predrasuda, odnosno sposobno prepoznati prava i braniti dostojanstvo pripadnika manjina i svih segmenata društva. Autograf.hr želi govoriti o obnovi odnosa u društvu, o stvaranju zdrave politike, ekonomije i kulture, o jačanju nade i volje, ali i o postojanju educirane publike koja prosuđuje i sudjeluje. Mislim da smo mi i vi u istome poslu, da vučemo u istome pravcu i zato vam još jednom hvala.

 

Naslovna fotografija: Goran Mehkek/CROPIX