Jedno od glavnih obilježja punk muzike jeste buntovništvo, u osnovnim porukama, prkosu i otporu autoritetima, samoj pojavi, nastupu, izgledu. Tako se i zagrebački panker Davor Hranjec bori za “kulturu otvorenog i kritičkog uma” ne bi li ukazao na apsurde i ljude natjerao na preispitivanje društvenih vrijednosti i demistificiranje nametnutih autoriteta. U privatnom životu programer aplikacija za Android, Hranjec u kulturi vidi glavni potencijal za prevazilaženje predrasuda i izgradnju zdravijeg društva. Veću pažnju javnosti privukao je kada je u martu 2015. braniteljima koji su se “ušatorili” u Savskoj ulici u Zagrebu punih 15 sati čitao roman Marije Jurić Zagorke, nazvavši ovaj performans “Hoće li prije završiti rat ili panker pročitati roman?” Zajedno s prijateljicama osnovao je punk bend Srbi, koji su mnogi doživjeli kao novu provokaciju. Senzacionalistički pristup medija u mnogo čemu je razočarao članove ovog benda, a neki nisu izdržali pritiske i tu vrstu eksponiranja, pa Hranjec, kao medijski najprisutniji, ne biva u njemu više poželjan. Kako komercijalni mediji nisu bili ni adresat, a ni podrška ovom hrabrom mladom čovjeku, nastavio je sa svojim akcijama bez obzira na tretman koji kod njih ima. Ipak, podozrivo pristaje na ovaj razgovor…

Već ste deset godina frontmen zagrebačkog punk sastava Abergaz, no mnogo mlađi bend, čiji ste član donedavno bili, zbog svog naziva Srbi privukao je mnogo više pažnje. Čitajući novinske tekstove, čini se da su se najmanje bavili vašom muzikom?

Da, najmanje su nas pitali za muziku i zamjeramo im na senzacionalizmu koji su gradili. Da se razumijemo, ima mnogo punk bendova koji su rekli i mnogo pametnije stvari – Pasi, No More Idols… – ali nisu bili zanimljivi medijima jer s njima ne bi mogli izvući senzacionalistički naslov. Ako je naš bend nešto dokazao, dokazao je po kom principu mediji funkcioniraju, a bogme i zašto je mržnja i mimo rata i danas toliko prisutna.

Živimo u apsurdnom svijetu

Sigurno ste biti svjesni mogućih reakcija, no da li ste se i iznenadili, odnosno koliko su ove reakcije bile izvan vaših očekivanja?

Nakon akcije sa šatorašima, ništa me više nije moglo iznenaditi što se tiče medija. Jedino sam od pojedinih očekivao da neće biti baš toliko ljigavi, imao sam malo bolje mišljenje o njima. To je moje mišljenje, a za mišljenje drugih članica tog sastava pitajte njih.

Zašto Srbi, a ne Srpkinje? Bend čine dvije žene i vi koji u svom rodnom identitetu imate i žensku stranu…

To je pravo pitanje. Pitali su me već zar nije bilo prikladnije da, ako se već osjećam kao žena, budemo Srpkinje. Zapravo, nemamo odgovor. Mogle smo biti Slovenke, Dalmatinke, Vojvođanke… Naprosto, ovako je bilo zvučnije. Doslovno je išlo ovako: “E, hajmo nazvati bend Srbi”, i nije bilo dodatnih pitanja, nekako je kliknulo s Nadiom i to je bilo to. Ako netko traži dublju filozofiju, morat ću vas razočarati – nema dublje filozofije. Živimo u apsurdnom svijetu i jezik i način izražavanja su odraz toga. Općenito je ovaj sadašnji jezik – podijeljen na ne znam više koliko supstanci nakon devedesetih, a opet se svi svejedno razumijemo – apsurdan. Pa je apsurdno da su i ti rodni identiteti u samom izražavanju nekako uvijek nametnuti. Do konflikta može doći i ako ja sad kažem “ja sam mislila”, a ne “ja sam mislio”. Sve te jezične barijere su apsurdne. U pjesmama smo se poigravali time, pa u pjesmi “Ćaćino dite” kažemo “joj da mi je imati pare za jamčevine da budem kao Ivo Sanader”. Nitko nas nije pitao da li stvarno želimo biti kao Ivo Sanader. Kad već pitaju zašto se bend zove Srbi, zašto ne pitaju da li zaista želimo to? Kroz muziku se različiti apsurdi najlakše prikažu.

Koje su vam glavne teme i inspiracija za muziku i tekstove?

Inspiraciju pronalazim u svemu oko sebe – od svakodnevnog života do osobnih frustracija, to je široko, nepresušno polje. Što mi dođe da uobličim u pjesmu, to iziđe van.

Što je za vas muzika?

Vibracija svijesti.

I u bendu Abergaz, koji je posljednjih mjeseci nastupao po brojnim evropskim gradovima, kroz muziku preispitujete razna društvena pitanja. U tome se ogleda vaš društveni angažman?

Ma sve je društveni angažman, pa čak i najveća pasivnost. Samo – kakav? Citirat ću Discharge koji kažu: “You take the part in creating of this system” na neki priprosti, d-beat način, “najčobanskiji” ritam koji iz nekog razloga tako dobro zvuči. Prenosi ti tu krnju emociju na jedinstven način.

Kakve su bile reakcije dok ste čitali Zagorkinu “Tajnu Krvavog mosta”?

Najzanimljivije mi je bilo javljanje Slavena Letice, koji je nekada bio prvi savjetnik Tuđmana i pripadnik je najužih krugova te još uvijek aktualne oligarhije. On mi je rekao da sam im trebao odsvirati pjesmu “Gdje vam je mladost”, i meni je to bilo najinteresantnije jer držim da je to ultimativno pitanje života. Mladost se smatra najvećom vrlinom življenja. Meni je to jedna od najdražih pjesama koje sam napisao. Zanima me život jer za smrt ima vremena. Kako da sad budem što je više moguće živa. I gdje god da izađem, da tu bude moj dom.

Akciju ste nazvali “Hoće li prije završiti rat ili panker pročitati roman?” Rat nije završio dok ste pročitali Zagorkin roman. Nije ni danas?

Nije, traje i danas u mnogim glavama, jer mu daju legitimitet i nakon svega što se saznalo da im se događalo iza leđa, hoćeš od privatizacije društvenoga do “tko je jamio, jamio je” postojećeg stanja. Trebamo pomoći tim ljudima koji i danas žive rat, izvan neke virtualne zbilje. Nema goreg osjećaja od osjećaja bezvrijednosti vlastite borbe za život, taj baš najviše devastira čovjeka iznutra. Zbog čega se ne govori da je taj osjećaj ozbiljni psihološki problem, što te i truje do mržnje i zlobe iste ili do ljubavi i bijesa iste, uvijek s konačnim rezultatom posttraumatskog stresnog poremećaja, prije nego što postaneš biljka ili opet gnojivo u dvorištu, čiji je vrhunac biti primijećen prilikom utrke štakora, koja god da ti je u istome uloga.

Kako to izvesti?

Društveno se može pomoći kroz alternativu života u kulturi, mimo rata. To sam nazvao KOKU pristup – Kultura otvorenog i kritičkog uma, koja se treba najprije stvoriti za mlade, za naše naraštaje kojima je prvo sjećanje na život taj prokleti rat, pa i da se ima nešto smislenije učenju civilizacije ostaviti i svim onim ljudima što tek dolaze. Treba ponuditi kritičku, kulturološku alternativu ratu, u ovom životu što se događa upravo i sada. A to se radi kroz muziku, film, kazalište, knjige, svu moguću umjetnost. I to je nešto što postoji, no toga nema na televiziji, bez sistemskog filtera monetarne isplativosti. Umjetnost ima potencijal i puno jači žar od bilo koje mržnje, no to mnogima nije u interesu. Da se promovira nekakva alternativa sukobu i da se izliječi sve ono što je navodno nerješiv problem: po njihovim riječima, “treba proći još 50 godina da se to riješi”. A to se sve može riješiti sada! Samo ako se želi. Korak po korak, pa i uz sva preskakanja istih. Uz pristup informacijama koje internet pruža, čovjek valjda napokon počinje shvaćati. To mi daje nadu da će se situacija promijeniti nabolje. I da će možda kultura kroz humor, satiru doći do svojeg najkvalitetnijeg kritičkog izražaja. I kroz te sve događaje možda će pojedinac shvatiti da može ugasiti televizor. Da umjesto gledanja videa o ratovima, stradanjima, može vidjeti i video u kojem ljudi pomažu izbjeglicama, ljudi koji su odabrali opciju “ne, mi nećemo biti oni koji grade zidove, već oni koji ih čine apsurdnima”. Jer najjači lijek protiv rata je da ga se učini apsurdnim. Na koji način? Pa, nasmij ljude! Pročitaj im cijelu jebenu knjigu od 315 stranica. Nisu oni kotrljajuće kazalište apsurda, ti si kotrljajuće kazalište apsurda. Ti si ta osoba koja reagira na njihovu mržnju koja kaže “ove treba protjerati, ove treba maknuti s vlasti” i slično.

To je tako jednostavno napraviti, ali treba prije svega shvatiti koliki je vlastiti strah od sukobljavanja s tim ljudima, koji su često agresivni, koliko je apsurdno bojati ih se i koliko isključivo svojim strahom njima otvaraš mogućnost da dokažu kako je njihova mržnja opravdana. A nije. Držim da je suprotnost od kulture rat. Treba reći ono što jeste: čekaj malo, ti si sada ljut, ti si sada bijesan, imaš PTSP? Imam i ja, civilni. I ja sam svašta proživio i imam traume i dan-danas. I uopće neću s tobom da se natječem kome je gore. Sigurno nas ista stvar zajednički može nasmijati i zašto ne bismo na to stavili težište. Ali ne. Opet se vraćamo na kulturu komunikacije, medije u kojima se sve i dalje prožima kroz nešto kao “ovi mrze one, a ne, nisu u pravu, oni mrze ove…” Tako se samo širi jaz. No kulturom otvorenog i kritičkog uma možeš promijeniti stvari. Taj primjer sa šatorašima dokaz je da samo jedan čovjek, ako odluči da pokaže da je nešto apsurdno, već može promijeniti svijet.

Mir je mit za umrle

Nedavno ste ispred Ministarstva unutarnjih poslova još jednom javno progovorili. Iako oslobođeni krivnje za remećenje javnog reda i mira, optuženi ste za vrijeđanje službenih lica. To je i epilog nastupa u Savskoj. Nelegalno postavljen šator s jedne strane i čitanje romana kao izraz nezadovoljstva, ali i miroljubiv čin s druge, imali su posve drukčiji tretman. Mislite li da ćete dobiti adekvatan odgovor na pitanje postavljeno pred Ministarstvom?

Ma dajte, molim vas, kakav adekvatan odgovor mogu dobiti od ljudi koji po ustavnom poretku prvo štite status quo oligarhije, a tek onda valjda i narod od samoga sebe? Nije bilo miroljubivog čina ni s jedne strane, nego pokušaja komunikacije života o tome kako se zna i umije. Čovjek nije miroljubivo biće – i najveći hipiji današnjice koji su me uvjeravali u vlastitu miroljubivosti pokazali su se sasvim drugačijima čim bi se maska manira providjela. Čovjek je društveno biće s potrebom da se izražava i tu svaka miroljubivost biva tek bajkom za teoretičare zavjera i sve druge eskapiste, u ovom apsurdu problema u postmodernističkom kulturalističkom razdoblju čovječanstva, gdje je važniji lik i tek onda interpretacija, nego ikoja empirijska činjenica. Mir nije suprotnik rata, nego njegov najbliži suputnik. Od rata je suprotnik jedino kultura, a ne mir. Mir je tek mit za umrle, kao i za mučenike tog neizbježnog puta do smrti. Kultura uvijek postoji, a ista postaje problem jedino kad nedostaje međusobna komunikacija, što umjetnošću, što vlastitim postupcima.

Da li je vaša svojevrsna manjinska pozicija utjecala na to da postanete socijalno osjetljiviji? Iskusili ste razne neprijatne situacije?

Svakako je utjecala. Iskusio sam na vlastitoj koži diskriminaciju, gotovo u fatalnom obliku. Iskusio sam i što je privilegirana pozicija. I ni jedno ni drugo nema razumnog uporišta. Onda se desi da kažeš sama sebi – neću ja tako. Osjetiš da nešto empirijski ne valja. Postoji povezanost unatoč razlikama. I onda, kao što je to u mom slučaju bilo, deset godina nakon prvih pitanja zaključiš da ljudi uz tehnologiju i informacije ignoriraju vibracije iako svi znamo da su one tu, i to samo zato što još uvijek ne znamo iste objasniti, niti ćemo ikad iste u jeziku do kraja znati objasniti.

Mladi masovno odlaze iz zemlje, a istraživanja istovremeno pokazuju da su ti isti mladi vrlo pasivni, nisu uključeni u društveni život, političke procese itd. Kako to komentirate?

Uzrok je kućni odgoj koji je naslijeđen tradicijom i ne smije se preispitivati. Naslijeđen je kultovima ličnosti. Zato što ljudi uspijevaju kao podobni, i to ne samo u visokoj vlasti, nego i lokalnoj, kvartovskoj, to je uzrok svake neaktivnosti i rezignacije.

Koje su to stare vrijednosti koje smetaju promjenama?

Da drugi zna bolje od tebe što ti hoćeš. Možda ima znanje, iskustvo i bolji način, ali ne zna bolje od tebe. Pogotovo ako šutiš, ne zna bolje od tebe. To se radi iz najveće ljubavi i “dobrih namjera” kroz kućni odgoj. Nasljeđe kulture iz koje dolazimo kaže da se nekome moraš dodvoriti i da je najbolje da šutiš, kimaš glavom. Roditelji se trude pokazati da su bili pametniji prilikom odrastanja od svoje djece, a nisu. Bili su i blesavi i bojali se, a djeci se servira “mi smo bolje to znali u naše vrijeme nego vi”. I tu se krug zatvara. To dijete se ne želi pobuniti protiv roditelja jer misli da je to negativno. Kultura ga odgaja da ne kaže “to što mi pričaš nema smisla”. Ne smijem imati nijednu grešku jer se greška shvaća negativno, no ona to ne mora biti. Ona te uči. Gdje ćeš bolje učiti nego iz vlastitog iskustva.

Što je temelj ljudske gluposti?

Njeno izražavanje.

U kom smislu?

Riječi koje koristimo u mislima, usmeno, riječi koje koristimo kroz komunikaciju preko neta – smajliji, slike, nedostatak vibracije u istome. I onda tu dolazi muzika.