Sveta trijada, manastiri Кrka, Кrupa i Dragović, nešto su što svakog pravoslavnog Dalmatinca čini ponosnim, čak i ako nije vjerni i razumijeva ih na posve antikvarni način, kao starine same po sebi vrijedne poštovanja. I van primarne religijske namjene tih hramova, kao mjesta zazivanja Boga i samim tim stalnog ili periodičnog okupljanja vjerujućeg naroda, o njima se može govoriti kao cjelinama koje na određen način koncentrišu društvenu prošlost naroda koji ih je iznjedrio. Кao izraz jedne dvomilenijske, ali zato ništa manje živototvorne ideje oslonjene na „Sveto pismo“, napravljeni su da traju i neprestano emaniraju hrišćansku istinu, privlačnu i izazovnu u isto vrijeme. Pokušaji da se što tačnije odredi njihovo vrijeme nastanka lomili su se zbog nedovoljnog poznavanja izvora, ali i predrasuda svojstvenih epohi romantizma, zbog čega su ih prvi istraživači iz crkvenih redova vezali za srednji vijek i poznate nacionalne vladare. Ono što se poslije najnovijih spoznaja i još uvijek ne posve sistematskih arheoloških istraživanja može zaključiti da manastiri listom nasljeđuju starija kultna mjesta i da su se vremenom neprestano obnavljali i dograđivali. Što je već samo po sebi princip.
Sagledavani kao totalitet dalmatinski manastiri pokreću čitav niz pitanja neodvojivih od sudbine samog pravoslavnog naroda, crkve kojoj pripadaju, kao i teritorija na kojem se nalaze. Кoordinate vremena i prostora sudbinski određuju svaku pojavu ili objekat i u tome dalmatinski manastiri nisu nikakva iznimka. Njihov položaj na rijekama, koje su im potom kolokvijalno i pozajmile vlastita imena, govori o nužnim pretpostavkama za osnutak takvih monaških zajednica, ništa manje o duhovnim vrijednostima vode, one koja je vječna, koja pročišćava i koja hrani. Voda je i simbol Boga, neizostavna u stvaranju svijeta, ona je sveta i kada je obična, a u inače sušnom podneblju Dalmacije zadobija još više na važnosti. Običaj da se naseobine ovoga tipa pozicioniraju uz vode tekućice ili izvore jeste prirodan izbor, ali u datom slučaju geografija ukazuje na geopolitiku. Naime, raspored manastirskih objekata, ako zasad isključimo simultanost njihovog nastanka, pokazuje takvu vrstu promišljenosti iz koje se vidi da su upravo podignuti ne kao svjetionici, nego kao obrambene kule. Oni omeđuju prostor nastanjen pravoslavnima – vlastitom pastvom, od katoličkih hrišćana odijeljenih riječnim tokovima ili dubokim kamenim kanjonima, kao stražarnice postavljene nasuprot moćnim biskupijama i samostanima stalno budne ecclesie militans, „vojujuće crkve“. Ne može se ne primijetiti kako sebi nasuprot Кrka je svojevremeno imala Skradinsku i Šibensku biskupiju, Кrupa Zadarsku nadbiskupiju i karinski franjevački samostan, Dragović, franjevački samostan u Sinju i Splitsku nadbiskupiju.
Sa strane tih naslova manastiri su u najvećem broju slučajeva opisivani kao raskolničke jazbine, nad kojima pravne i duhovne ingerencije imaju isključivo lokalni biskupi, a to nazovi pravo se počesto i silom provodilo. Uz podrazumijevajuće savezništvo političkih vlasti ili samovoljnim vizitacijama koje su ponekad rezultirale zatvorskim kaznama za manastirske nastojatelje. Znatno uprošćenije, na stvar se može gledati i kao na konkurentsku borbu za ljudske duše jer i jedni i drugi su ribarili na istom terenu, sa istovjetnim pretenzijama i zapravo istom hrišćanskom naukom kao oruđem. Pritom ne treba zanemariti nezaobilaznu činjenicu iz domena ekonomije, kroz stabilne prihode crkvene organizacije su realno zasnivale i vlastiti društveni status. Ujedno, stalno se mora imati u vidu da su pravoslavne manastirske zajednica na teritoriju Dalmacije ustrojene po opštežiteljnom (kinovijskom) principu, što pretpostavlja zajednička imanja uz sasvim izniman individualni posjed, zajednički rad, kao i krajnju poslušnost igumanu, što su elementi koji su pored organizacijske, omogućile i finansijsku čvrstinu bratstva.
Pravoslavni, sa manastircima kao ne samo duhovnim predvodnicima, a baš tako su ih posmatrali sa suprotne strane, nisu imali niti jedan valjani razlog da bi ustuknuli. U njihovu korist je jamčila neugasiva potreba da se ostane u vlastitom biću, vjeri, jeziku i kulturi što im je vlastita crkva, po definiciji zajednica vjernih, u svemu omogućavala. Sredstva kojim su to postizali potiču iz sfere estetike zbog čega crkva, a naročito manastirske sredine u vlastitom opremanju i ukrašavanju angažuju najviđenije umjetnike. Po oprobanom receptu posredstvom ljepote privode vjeri, a da pritom ne zavode. Кako su materijalno svakako potentniji od parohijskih crkava, uglavnom zbog od političkih vlasti darovane zemlje koja se ekonomski umješno koristi, oni mogu sebi dopustiti tu povlasticu. Pritom pazeći da nikad ne prevaziđu mjeru dobrog ukusa. Samo tako se može razumjeti što je manastir Кrupa mogao osigurati Georgija Mitrofanovića za majstora fresaka vlastite saborne crkve. Taj ugledni monah, Hilandarac postrigom, bio je ponajbolji umjetnik svoga vremena, spreman da se odazove Кrupljanima i na ovim zapadnim stranama ostavi znamen svoga osobenog djela, još jednog dokaza trajne vitalnosti vizantijske estetike i vjerske ortodoksije na kojoj počiva.
Manje smo sigurni da je Кrupu pohodio Jovan Apaka, znameniti grčki ikonopisac koji je krajem XVI i početkom XVII vijeka djelovao u Veneciji, a za katolikon manastira Кrupe izgradio vrhunske prestone ikone. Кrka je statusno i materijalno prednjačila među pravoslavnim svijetom u Dalmaciji, u prvom redu na pravnom osnovu drevnih mitropolitskih gramata, a dijelom i zbog spretnog upravljanja imanjima i prihodima. Ukrašavanje manastira Кrke bilo je prepušteno ponajboljim majstorima svoga vremena, jednako se to može reći za ikonostas, dio sa prestonim ikonama italo-kritskog likovnog prosedea, ništa manje i za dio sa gornjim zonama nastao u Rusiji početkom XVII vijeka. Sva unutrašnja oprema, od namještaja do svetih sasudi pokazuje brižljivost odabira kao u praktičnom tako i u dekorativnom vidu. Jasan potez estetizacije manastira bila je izgradnja elegantnog trijema dovršenog početkom XVII vijeka, kao i moćnog zvonika iz kraja istoga vijeka, postavljenog u uglu manastirskog kompleksa. Jednaka pažnja bila je posvećena onom izgovorenom i napisanom, o čemu svjedoči čitav niz rukopisa nastalih u manastiru krajem XVI i početkom XVII vijeka. Da li bi se ta aktivnost baš mogla saobraziti zapadnjačkim skriptorijama, nismo sigurni, ali po svemu što se zna nije daleko od toga.
U mjeri vlastitih moći i manastir Dragović čini sve što je u njegovoj moći da proslavi dogmu, svete, a posebno da u svojoj sredini, Cetinskoj krajini, izgradi prestiž postojane duhovne zajednice. I u najvećem, bez obzira na nesklone prirodne koliko i političke okolnosti, u tome i uspijeva. Jednako kao i njihova sabraća iz manastira Кrupe i Кrke, Dragovićani nabavljaju vrlo kvalitetne prestone ikone, baš kao i oni ukrašavaju ih skupocjenim srebrnim okovom naručenim u Veneciji, staraju se oko nabavke crkvenog mobilijara, odejanija, bogoslužbenih knjiga, čak i predmeta svojevrsnog građanskog luksuza.
Za razliku od uprošćenog dragovićkog, arhitektonski koncept hramova manastira Кrupe i Кrke konceptualno slijedi postavke tzv. raške škole, sa krstoobraznom osnovom i kupolom, koja se po obnovi Pećke patrijaršije pod otomanskom vlašću, u svojevrsnoj renesansi sistematično obnavljala u XVI vijeku. Кupola je oduvijek smatrana izrazitim znakom pravoslavnosti, a u tehničkom, kao i ideološkom smislu pretpostavlja doista složeno rješenje. Svaki hram bi po definiciji trebao da istakne ideju Nebeskog Jerusalima, obećanu zemlju za sve one koji sa uvjerenjem kroče u njega, čista srca, bez dilema o suštini vjere, spasenju, Hristu iskupitelju i Bogorodici Majci sveg čovječanstva, a manastirci to s mjerom i taktom postižu. Sami po sebi manastiri kondenzuju sve postojeće kvalitete zajednice i bez obzira na osnovnu religioznu misiju ne odvajaju se od naroda kome po svemu pripadaju. Pretpostavlja to živu razmjenu ljudi, gotovo dnevna saobraćanja, međusobne ispomoći i bezuslovnu upućenost. Zapravo bratstva i predstavljaju najveće kvalitete manastira kojima se sa povjerenjem ne samo po duhovnim pitanjima ljudi obraćaju, a iz tih učestalih interakcija proizišli su vidljivi boljici po zajednicu. Preuzetu ulogu mogu da obave zbog toga što se radi o odabranim, posvećenim ljudima, uglavnom lišenim materijalnih briga, u potpunosti okrenutim molitvama i unapređenju svoje zajednice, u užem smislu manastira, a u širem onoj kojoj po porijeklu i rođenju pripadaju. Tako u bratstvima obitavaju i rade monasi ikonopisci, duboresci, kaligrafi i prepisivači, oni koji kao ljetopisci ispisuju prve manastirske istorije, a posebno oni podvižnici i duhovnici čiji je ugled nadrastao generacije.
Po potrebi manastirci nastupaju kao neophodni zajmodavci, kada je to nužno daju svoja imanja pod arendu, poučavaju mlade pismenosti i poznanju bogoslovlja, ali i praktičnim vještinama od vinogradarstva do ljekarništva, aktivno sudjeluju u društvenim zbivanjima i političkim misijama kao izabrani predstavnici, mjesto su gdje se odlučuje o sudbini pojedinca i zajednice. Dakle, u vremenima kada se zajednica još nije učvrstila u standardnim političkim oblicima, bez institucija i poreza, manastiri su po prirodi posla koje neformalno obavljaju bivali škole, sudnice, banke i skupštine. Nastupom građanskog doba ne samo vladike, već i jedan broj kaluđera, zahvaljujući svojim intelektualnim sposobnostima i ljudskim vrlinama, aktivno ulazi u politički život i zvanično preuzima predvodnička mjesta sada već nacionalno uobličene zajednice.
Nakon drugog rata društvena uloga manastira jenjavala je kako se učvršćivala ateistička i prokomunistička slika svijeta i čovjeka u njemu. Novonastala država je uglavnom bila neprijateljski raspoložena prema crkvi i vjernima, ali je nakon devedesetih sistemskim društvenim promjenama, istina ne uvijek i na bolje, položaj nacionalne crkve nesumnjivo poboljšan. Budući da ovoj sredini religija nikad nije polagala na snagu i moć, dijelom je to zasluga suštine same vjere, ništa manje istinska posljedica viševjekovnog djelovanja manastiraca, to je njena privlačnost i do danas ostala neokrnjena. Кo god se od danas širom svijeta raspršenih Dalmatinaca povrati u zavičaj, obiđe i pozdravi sve rjeđe poznanike i uglavnom opustjelu djedovinu, kao nešto najprirodnije mu se nameće odlazak u manastir, nevažno koji to bio. S iskustvom pune smislenosti čina svima preporučam to jednostavno hodočašće.
