Crvena zvezda – simbol nepobjedivosti i zajedništva

Piše: Bojan Munjin

Šampionska generacija nogometnog kluba Crvena zvezda, 1991. godine: Međunacionalno drugarstvo u temeljima nezamislivih sportskih uspjeha

Crvena zvezda
Foto: FK Crvena zvezda

This post is also available in: English (Engleski)

Postoje događaji koji se ne zaboravljaju i koji se vječno pamte. Jedan od njih, za mnoge ljubitelje sporta na prostoru nekadašnje Jugoslavije, ali i puno šire od toga, jest onaj trenutak u rano ljeto 1991. godine kada je nogometni klub Crvena zvezda iz Beograda u talijanskom gradu Bariju osvojio Kup evropskih šampiona, najznačajnije nogometno takmičenje na starom kontinentu ikada. Crvena zvezda, uz klub Steaua iz Rumunjske, jedini je klub iz istočne Evrope koji je osvojio taj pehar i jedini nogometni klub iz bivše države kome je to uspjelo u šezdeset sedam godina povijesti ovog takmičenja. Tadašnji tehnički direktor Crvene zvezde, legendarni Dragan Džajić, koji je bio arhitekt stvaranja tog šampionskog tima, mnogo godina kasnije će često reći: „Kad god Zvezda igra loše, mi uvek možemo da kažemo: A Bari?“

Dragan Džajić, legendarni nogometaš Crvene Zvezde i reprezentativac bivše Jugoslavije, foto: Davor Javorović/PIXSELL

Sjećanje na tu briljantnu Zvezdinu sezonu 1990/91. ne prestaje: iz godine u godinu, neprestano se na raznim kanalima vrte najdramatičniji dijelovi presudnih Zvezdinih utakmica, izjave igrača, anegdote i napetosti oko stadiona i uzbuđene reminiscencije svjedoka tih slavnih dana. Jer, veliki sportski rezultati nisu stvar samo navijača. Oni su puni kulturnih i društvenih simbola koji uzbuđuju i one ljude koji o nogometu na primjer malo znaju, jer takvi rezultati bude nadu i optimizam, daleko širi od sporta. Oni mnogo dokazuju i govore o pozitivnoj atmosferi jednog ljudskog postignuća koje kroz sport spaja ljude i često mogu dosta utjecati na revitalizaciju zajedništva čitavog društva, kao otprilike proljetni lahor koji vraća osmijeh na lice. To zajedništvo, vječno pitanje i stalna tema na Balkanu, stajalo je zapravo u temeljima ovog definitivno ne samo nogometnog uspjeha. Tom zajedništvu, koje je bilo ostvareno u najgorem trenutku po sudbinu bivše države, posvećujemo ove redove.

Multikulturna sportska zajednica

 Nogometni klub Crvena zvezda u vrijeme Jugoslavije nekako je uvijek bio smatran „jako srpskim“ klubom (kao što je i Dinamo bio smatran jako „hrvatskim“), ali ono što je nepobitna činjenica, reklo bi se crno na bijelo, jest da je baš u trenutku postignuća svog najvećeg uspjeha, Crvena zvezda bila multikulturna sportska zajednica prvog reda, sigurno više nego neki drugi klubovi na prostoru tadašnje Jugoslavije. Tog zajedništva, kao najljepšeg amalgama koji je davao krila tom uspjehu, sjeća se tadašnja Zvezdina šampionska generacija i sve generacije poslije nje. Bez svih tih igrača koji su došli iz raznih sredina, te šampionske Zvezde naprosto ne bi bilo. Tu atmosferu najbolje dočarava Zvezdin generalni sekretar u to vrijeme, Vladimir Cvetković, inače nekadašnji slavni jugoslavenski košarkaš, koji je opisao kako je Zvezda postigla onaj čuveni gol u polufinalu Kupa evropskih šampiona protiv Bajerna u Minhenu: „Rumun Belodedić dodao je loptu Hrvatu Prosinečkom koji je dugom loptom po krilu uposlio Srbina Binića, a ovaj je ubacio u sredinu i Makedonac Pančev postigao je gol. Tako je izgledala tadašnja Zvezda i to je bila njena velika vrednost.“

Mnogo više od nogometnog uspjeha

Uzvratna utakmica s Bajernom u Beogradu valjda je bila najveća drama viđena ikada na Zvezdinom stadionu, kada je golom u posljednjoj minuti Crvena zvezda izborila to slavno finale u Bariju, ali slavlje nakon toga, na igralištu i pred TV ekranima širom Jugoslavije, govorilo je o nečem puno većem od samo nogometnog uspjeha. „Radujte se poštovani gledaoci širom Jugoslavije“, uzviknuo je tada uzbuđeni TV komentator Milojko Pantić. Te noći je u jednoj beogradskoj kafani glumac Ljuba Tadić rekao ovom reporteru: „Ti si nakon Mladena Delića i njegovog uzvika ‘Ljudi moji da li je ovo moguće?’ drugi TV reporter koji će ući u istoriju sa rečenicom: ‘Nebo se otvorilo, stadion je eksplodirao’“. Crvena zvezda je nakon osvajanja Kupa evropskih šampion postala i prvak svijeta pobijedivši čileanski Kolo Kolo sa 3:0 i njen uspjeh bio je u tom trenutku, bez obzira na političke i nacionalne podjele u Jugoslaviji,  naprosto „naša stvar“ i prigrlili su ga svi koji su kroz nogomet gledali na Balkan kao na prostor gdje još uvijek žive ljubav, sreća i prijateljstvo. Politička formula iz doba socijalizma o „bratstvu i jedinstvu“ naroda i narodnosti Jugoslavije postala je stvarnost desetina hiljada ljudi koji su se na raznim krajevima te zemlje radovali tom velikom i jedinstvenom uspjehu.

Crvena zvezda
Foto: Jovica Drobnjak

 

Spomenuti Zvezdini igrači iz Minhena nisu bili jedini koji su činili tu Zvezdinu multikulturnu zajednicu: Refik Šabanadžović je u Zvezdu došao iz Sarajeva, Goran Jurić iz Mostara, Dejan Savićević iz Podgorice, Ilija Najdoski iz Skoplja, Siniša Mihajlović iz Vukovara, a trener Ljupko Petrović, koji je dugo godina bio igrač „Osijeka“, bio je rodom iz Bosne i Hercegovine. Tadašnja Crvena zvezda sigurno nije bila, niti „jugoslavenski“ niti „srpski“ politički projekt, već pobjednička kombinacija jako dobrih igrača među kojima je, i to je presudno, vladalo najdublje prijateljstvo, a ne neka nacionalna distanca ili rezerviranost. „Mi smo bili kao porodica. Držali smo se zajedno i na stadionu i van njega. Ako bi se katkad i porečkali u svlačionici u poluvremenu zašto neko nekome nije dodao loptu, to nije bila svađa i to je u fudbalu normalno, ali bi naveče nakon utakmice svi izlazili u grad zajedno. Nama nije bilo važno da li je neko među nama bio iz Ljubljane, Podgorice, Beograda ili Zagreba, nego da li je on dobar čovek“, poslije puno godina o tom zajedništvu govori Darko Pančev. U takvoj Crvenoj zvezdi svoje najbolje igračke godine proveo je Robert Prosinečki, tipični Zagrepčanin. „Zvezda je bila moj klub i na nju sam ponosan“, izjavio je puno kasnije Prosinečki. „Crvena zvezda je moj san snova“, izjavio je u istom tonu Refik Šabanadžović.

Obilježavanje 30. godišnjice osvajanja titule Šampiona Evrope u Bariju, foto: Bane T. Stojanović/ATAImages

Prijateljstvo koje nadilazi nacionalizam

Jedan događaj, posredno, govori o nečemu što je u najmanju ruku jače i trajnije od svake uskosti i nacionalizma. Na toj već tragičnoj utakmici Dinama i Crvene zvezde u Zagrebu, 13. maja 1990. koja je prekinuta zbog divljanja navijača jednog i drugog kluba, što će biti neka vrsta najave puno dramatičnijim događajima godinu dana kasnije, igrač Dinama Zvonimir Boban u općoj je gužvi iz trka kopačkom udario milicajca i oborio ga na travnjak. U svakoj ozbiljnoj zemlji takav bi potez, bez obzira na okolnosti, razloge i opravdanja, najvjerojatnije rezultirao dugogodišnjom suspenzijom i praktički uništenjem jedne blistave karijere. Čovjek koji je Bobanu „spasio život“, u trenutku kada su međunacionalne napetosti u tadašnjoj državi došle do ključanja, bio je Miljan Miljanić, nekadašnji legendarni trener Crvene zvezde i tadašnji visoki funkcioner Nogometnog saveza Jugoslavije, koji se založio da Boban ipak ne bude drakonski kažnjen. Miljanić je naprosto bio čovjek dobrih namjera, blagonaklon i lišen bilo kakve nacionalne i političke obojenosti. Tako je Boban kasnije još igrao za najbolju momčad Jugoslavije u utakmici protiv Farskih Otoka, a Miljanić je omogućio i to da mu suspenzija zbog napada na milicajca bude ukinuta u trenutku kada je iz Dinama želio otići u Milan. Zato je na svoju oproštajnu utakmicu u oktobru 2002. godine u Zagrebu, uz mnogobrojne suigrače i trenere, Boban pozvao upravo Miljana Miljanića. Kada je 2012. godine Miljanić umro, iz poštovanja prema njemu, Boban ali i mnogi drugi iz raznih krajeva, iz te Zvezdine šampionske generacije, došli su u taj „ozloglašeni“ Beograd na njegov ispraćaj. „Kada je Miljanić umro, imao sam potrebu otići u Beograd i pokloniti se jednom plemenitom čovjeku“, rekao je kasnije Boban.

Crvena zvezda
Foto: Jovica Drobnjak

Poklon zemlji koja se raspada

Raspadom Jugoslavije raspalo se i jedno divno nogometno prijateljstvo koje nije bilo iskovano nikakvim državnim ili političkim razlozima već ljubavlju prema sportu i ljudima. Puno godina kasnije, mnogi igrači iz te slavne Zvezdine generacije reći će kako im je tada bilo drago i uzbudljivo igrati pred punim stadionima u Skopju, Mostaru, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu i drugdje, jer su ta geografska širina, mnoštvo ljudi, razdraganost i šarolikost, predstavljali uzbuđenje njihovog života, koje ni za šta drugo ne bi mijenjali. „Kada više nije bilo moguće igrati na svim tim stadionima, mi smo otišli svako na svoju stranu, u inostranstvo, da zaradimo pare, ali naše srce ostalo je u toj Zvezdinoj svlačionici našeg drugarstva“, reći će netko od njih kasnije. Ironija sudbine bila je u tome da se jako puno ljudi iz raznih krajeva Jugoslavije ujedinilo u želji da Crvena zvezda osvoji tu titulu u trenutku kada se ta zemlja upravo raspadala. Zvezdini igrači kažu da su na toj finalnoj utakmici u Bariju s travnjaka slušali na tribinama pjesme navijača iz Slovenije, Makedonije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, nikako ne samo iz Srbije. I sam stadion Sv. Nikola u Bariju, na kojem je ta slavna utakmica odigrana, predstavlja neki daleki simbol. Radi se naime o jedinom kršćanskom svecu, kome je posvećena i jedna crkva u tom gradu, kojeg priznaje i katolička i pravoslavna crkva. „Osvajanje titule Kupa šampiona bio je labuđi pjev ne samo jedne fantastične generacije nogometaša koji su zaustavljeni u naletu, nego i jedne zemlje koja je slaveći taj veliki uspjeh bila na korak od strašne sudbine da se sama uguši u krvi“, govorili su kasnije mnogi sudionici i svjedoci tog velikog uspjeha. Ta zemlja je trajala, bez ikakvog cinizma rečeno, dok posljednji razdragani navijači nisu otišli iz Barija. Riječi Vladimira Cvetkovića, Zvezdinog funkcionera, na travnjaku nakon utakmice, zvučale su kao najveća radost koje su se slijedeće jutro pretvorile u tužni epitaf: „Veći poklon svojoj zemlji nismo mogli da damo.“

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje:

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: