Politička jesen donosi početak novog izbornog ciklusa, početak kampanje za predsjedničke izbore, a ta kampanja nastavit će se i nakon toga, sve do sljedećih parlamentarnih izbora predviđenih za kraj iduće godine.
Mogli bismo reći da Vlada privodi kraju svoj posao jer se nikakve dramatične i velike reforme ne provode u posljednjoj godini mandata. S obzirom na to da Vlada reforme nije provodila ni u prve tri godine mandata i s obzirom na njezinu ozbiljno narušenu reputaciju i loše anketne rezultate, možemo očekivati da će svoje dosadašnje poteze pokušati prikazati u najboljem mogućem svjetlu. A rezultati su takvi da ih nitko ne bi poželio.
Hrvatska ekonomija već se izučava kao fenomen u svjetskim okvirima, jer jedini stružemo po dnu već šest godina, a pozitivni pomaci nisu ni na vidiku. Neprovođenje reformi već se godinama opravdava velikim društvenim otporima kada god Vlada pokuša izmijeniti neki zakon, ali to ne smije čuditi jer narod se nagledao suludih poteza vlastodržaca, pa na najavu bilo kakve reforme puše i na hladno. No čak i da je istina da građani ne žele promjene, kako objasniti da se odustalo i od jednog od najvećih projekata ove Vlade, a to je reforma lokalne i regionalne samouprave kao važnog dijela javnog sektora, oko koje postoji skoro pa stopostotni konsenzus čitavog društva? Racionalizacija državne potrošnje, kao i redukcija broja općina i gradova, u svim analizama spominju se kao spasonosno rješenje. Stavimo li na stranu da su takve ocjene važnosti reforme teritorijalne organizacije države ipak pretjerane, ostaje činjenica da država jest preglomazna i da korist koju građani od nje imaju ne opravdava njezinu cijenu. Nedvojbeno je da državu ne može i neće spasiti nijedna reforma doli radikalne reforme na polju financijskog sustava, ali to nije razlog da novac razbacujemo na one koji to ne mogu opravdati svojim rezultatima. Ovdje se nećemo baviti statističkim podacima, jer su mediji prepuni analiza koje sasvim jasno potvrđuju neučinkovitost i nesposobnost lokalne i regionalne samouprave da sama snosi svoje troškove.
Zanimljivo je primijetiti da je Vlada u provođenju mjera uštede i smanjivanja državnog deficita spremna ići do krajnjih granica, smanjivati plaće zdravstvenim i prosvjetnim radnicima i ulaziti u konfrontacije s gotovo svim slojevima društva osim s upravom. Najradikalniji primjer poremećenih prioriteta je činjenica da država zbog nedostatka novca praktički odustaje od ratnog zrakoplovstva i prenosi nadzor nad svojim nebom na strane države, a istovremeno ne čini ništa da makar i simbolično pokuša srezati nepotrebne troškove. Neovisno o tome radi li se o lokalnoj, regionalnoj ili državnoj razini, na bilo kakav spomen promjena nastaje muk. O toj se temi i resorni ministar Arsen Bauk vrlo rijetko izjašnjava u javnosti, iako je Plan 21 definirao teritorijalnu reorganizaciju kao jedan od prioriteta vladajuće koalicije. Razlog zbog kojeg se od toga odustalo, premda bi takav potez imao ogromnu podršku javnosti, sasvim je očigledan. Vladajućoj garnituri sasvim je jasno da diranjem u upravu i samoupravu na svim razinama zapravo reže granu na kojoj sjedi. U preko 500 općina i gradova, koliko ih se namnožilo u posljednjih dvadesetak godina, postoji ogroman broj mjesta za uhljebljenje stranačkih kadrova i ne bi bilo ni najmanje oportuno dirnuti u tu interesnu sferu. Bez tih sinekura, snaga ponajvećih političkih stranaka bila bi znatno oslabljena.
Javna percepcija lokalne i regionalne samouprave također je katastrofalna. Primjer sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić Mercel pokazuje da su županije, a općine i gradovi još i više, prava meka za pljačke i malverzacije. Državnim tijelima je bilo potrebno nekoliko godina da otkriju besramno izvlačenje novca proračunskih korisnika, a takvih slučajeva ima na desetke. Lokalni moćnici vrlo često javnim novcem pokrivaju troškove kampanja, pa ih je gotovo nemoguće smijeniti putem izbora jer u startu imaju ogromnu prednost pred svim ostalim kandidatima. Nadalje, na čelu nekih općina, koje imaju nekoliko stotina duša i nemaju ni teoretske šanse da se pokrivaju iz vlastitih prihoda, profesionalni su načelnici koje plaćamo i do desetak tisuća kuna. Milijarde kuna koje odlaze na takve službenike umjesto u produktivne grane još više zakopavaju državni proračun, koji je ionako osuđen na konstantno zaduživanje kako bi se zadovoljili svi prohtjevi nabujale države.
Kao konačna potvrda odustanka od ozbiljne i sveobuhvatne reforme pristigla je prije nekoliko dana vijest da umjesto ukidanja nepotrebnih jedinica Vlada predstavlja novi prijedlog o uvođenju malih i velikih općina te malih i velikih gradova. Nekom od neimenovanih stručnjaka iz Ministarstva uprave ovakav prijedlog učinio se dovoljno radikalnim da ga može nazvati reformom, a zapravo se radi o održanju postojećeg stanja, zahvaljujući kojem niti jedan jedini činovnik ili lokalni političar neće dobiti priliku okušati svoju sreću na burzi rada, gdje je, između ostalog, i zbog njihove neučinkovitosti stotine tisuća drugih nezaposlenih. Postavlja se pitanje hoće li Hrvatska ikada smoći snage presjeći taj gordijski čvor i riješiti se birokratske nemani koja guta budućnost generacija što dolaze i hrani nakaradni politički sistem koji upravni i samoupravni sustav doživljava kao plijen,a ne servis građana i polugu razvoja.
