Srpska književnost, ako išta, pa nek se ponovi milioniti put, oduvijek je i istinski bila i ostala, isluženim terminom, policentrična. Njene najvažnije stvari nastale su zapravo izvan matice, a sam književni kanon neuporedivo je brojniji onima koji su stvarali izvan, jezikom deklaracije rečeno, „nacije-države“
Pri kraju radnog puta postaje rektor sveučilišta u Harkovu (gdje će dočekati i kraj života) i „statalni sovjetnik“, čovjek od državnog povjerenja. Ruski car mu poklanja ogroman posjed u tadašnoj Malorusiji, u guberniji čije bismo ime do prije godinu dana primili vjerojatno ravnodušno
Možda netko misli da predsjednik pravoslavne opštine Jovan Dedić svojoj djeci slučajno nije dao uobičajena narodna imena kao Nikola, Petar, Rade, Simo, Pilip, Krste, nego baš Milutin i Arsenije – jedno po Svetom kralju i graditelju Gračanice, a drugo po onome koji je izveo narod iz pogibelji upravo ovamo
Iako najveći dio Srba govori ekavicom, knjiga vjere i Crkve – Knjiga svih knjiga – i to njena službena verzija, odobrena od samog povjerenstva Svetog arhijerejskog sinoda u ijekavskoj je varijanti Vuka Karadžića i Đure Daničića
Prihvaćanje termina koji se čine afirmativnim i kroz njih „kritika“ sistema gdje se „stereotipi“ šire, ne razlikuje se od otvorenog šovinizma usađenog u temelje ovog društva. Čak je i opasnije u nekim elementima jer se krije iza dvostrukog dna: iza navodnih pozitivnih vrijednosti s kojima će se „simbolična klasa“ osjećati ugodnije
Tamo gdje se na jedinstvenosti i isključivosti najviše inzistira, to je pouzdan znak da se ispod površine nalaze najjača, temeljna napuknuća u izvanjskoj homogenosti. Priča o don Ivanu Musiću izrazit je primjer toga pravila
„Nesavršene Srpkinje” ili „Srpkinje s greškom” koje su, korak po korak, djelo po djelo, glas po glas, dokazivale postojanje i trajnost sasvim drugačije nacionalne i kulturne historije. Historije u kojoj su i njihovi glasovi konstitutivni, nezaobilazni dio. Često najvredniji.
Branko je bio genije. Pokušati oživeti genija kroz prozu je uvek rizik, mač sa dve oštrice, jer su to uvek vrlo kompleksne i često kontradiktorne ličnosti. Ja sam imao sreću da sam, kao i on, Nišlija rođenjem i Zaplanjac poreklom, pa mi nije stran sa jezičke i mentalitetske strane. Za ostalo sam morao da uđem duboko u svaki njegov stih
Knjiga Dubravke Zime „Praksa svijeta“ radikalno mijenja predodžbu o Ivani Brlić Mažuranić (Ogulin 1874. – Zagreb 1938.), najvećoj spisateljici hrvatske dječje književnosti
Roman „Privrženost“ Drage Kekanovića požnjeo je više hvalospjeva i dobio više pažnje na raznim stranama na nekad zajedničkom prostoru nego svi njegovi raniji radovi
Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije ni Ministarstva kulture i medija. Europska unija i Europska komisija, kao ni Agencija za elektroničke medije ni Ministarstvo kulture i medija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
