Savka, pritom i Vukova rođaka, izgleda da je bila ta koja je Vuku pjevala najveći dio od dvije stotine i četiri pjesme koje su ušle u dva izdanja Pjesnarice. Koliko ljudi što se bave našim naslijeđem zna imena kao što su „slepa Živana“, „slepa Stefanija“ i „baba Jelena“? Bez njihovog doprinosa Vukov filološki magnum opus bio bi nemoguć ili nepotpun
U ovom času kad se opet (koliki to već put?!) masovno odlazi, naša pjesma što ju je čileanska, dalmatinska, hrvatska, južnoslavenska braća po emigraciji osjećala kao svoju kroz stotinu godina, nije prošlost. Važnije – ona nije prijetnja. Ona je buduća utjeha
Dvojica profesora kao metafore dviju različitih reakcija na iste probleme njihovog zavičaja i naroda u tom kraju. Obojica su rođeni na prostoru što je vjekovima gotovo neprestano krvario, od naseljavanja pravoslavnog puka, odnosno srpske etnije i njenog formiranja u buduću političku naciju, čitavog perioda Vojne krajine, a tako i kasnije, sve do najstrašnijeg razdoblja – genocida 1941.- 45.
Ona će uskoro u našem belom Zagreb-gradu u pet večeri skupiti skoro stotinu hiljada (!) ljudi. Ona, pjevačica, akutna je i složena metafora – prenesena slika dva naroda, njihovih kultura i njihova stanja danas nakon svega u ovoj zemlji
Za razliku od velikih, teških, gradidbenih, povijesnih i metafizičkih toposa – Gračanica, Dečani, Peć, Prizren, samo Kosovo polje – „malena Banjska“ izaziva drugu emociju. Nešto tankoćutno, skromno i starostavno
Najprije je propala hrvatska književnost, pojevši samu sebe u momentu kad se povinovala bez glasa cenzuri novih pravila, čemu su krivi do dan-danas ne samo u međuvremenu sve više prokazivani i ozloglašeni lektori-cenzori, nego i pisci koji su bez otpora prihvatili nova pravila, stvarajući beskrajnu listu prestupa i izdaja, stilističkih, književnih, i, naravno, etičkih
Ovdje je jezik 33 godine sredstvo zastrašivanja, oružje ideološkog i psihološkog terora, što za posljedicu ima mutavost čitave jedne nacije koja se boji da progovori da ne bi pogriješila
To se događa kad se prečicom hoće u svijet – kad na putu s partikularnog u navodno univerzalno, prezrena i „zaostala“ pripadnost koja se zove nacionalna kultura služi samo kao prazna metafora: dobiješ simboličku potvrdu, konkretno svoje rodne i spolne prisutnosti, a i dalje si malen, ponižen i kolonijaliziran
Trideset kilometara od Trga Republike u Beogradu, od samog centra dakle, na rubu grada u panonskoj ravnici, nastale su Busije – naselje koje su izgradili protjerani odavde. Naselje nije statistička fusnota: pet hiljada ljudi živi tu
Srpska književnost, ako išta, pa nek se ponovi milioniti put, oduvijek je i istinski bila i ostala, isluženim terminom, policentrična. Njene najvažnije stvari nastale su zapravo izvan matice, a sam književni kanon neuporedivo je brojniji onima koji su stvarali izvan, jezikom deklaracije rečeno, „nacije-države“
Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije ni Ministarstva kulture i medija. Europska unija i Europska komisija, kao ni Agencija za elektroničke medije ni Ministarstvo kulture i medija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
