Naša narodna epika, dopalo se to nekome ili ne, svakako je temelj, identitarni, kulturalni i poetički, a ako stavimo po strani predrasude (što je najteže naravno) i istinsko poetsko čudo. Unatoč prolasku vremena, književnim i kulturnim periodama i smjenama, kao i iskušenjima tumačenja u suvremenosti, pogotovo u ovih teških prošlih trideset godina, narodna poezija ostaje trajnost i vrelo koje nove i osviještene generacije otkrivaju iznova. To što je iznad i ispred svih skupio Vuk u „Maloj prostonarodnoj slaveno-serbskoj pjesnarici“ i dvije sljedeće zbirke u vlastitoj redakciji, i što će ljepotom, skladom, metrikom (deseterac kao „nulta točka“ naše poezije), ali i neobičnošću, inventivnošću i nedohvatnim dubinama formirati kako nacionalnu kulturu tako i zadiviti najveće umove evropske misli i umjetnosti, sve to stoji kao vrijednost kojoj se vraćamo. Pored mitoloških ciklusa, staroslavenskih, drevnih, pjesama o hajducima i junacima, ličnostima stare naše povijesti, gdje se posebno izdvojio ciklus o Kraljeviću Marku koji baštine i dijele i srpska i hrvatska kultura, jedinstveno mjesto zauzimaju takozvani pretkosovski i kosovski krug. Ponovo, prihvaćali ili odbijali mi to, ove pjesme, njihovi zapamćeni stihovi, prošireni i urasli u biće (ne samo jednog) naroda, misli i jezik kojima su se klanjali Gete i braća Grim, Niče i Karl Šmit, blago je što se svako malo uzvrati, kao čudne vode što zrcale određeni trenutak naše stvarnosti i historije.

Među pjesmama kosovskog ciklusa, najneobičnija je misteriozna pjesma o Banoviću Strahinji. Ona koja počinje čuvenim neodređenim stihom, a jezikom i pravopisom uzgred (!) u kojem su otvoreni poput knjige i svi razlozi zašto je u ovoj zemlji pjesma nestala, kao neizreciva nelagoda, na liniji potpune divergencije s većinskim narječjem naroda kojem pjesma pripada, a naprotiv potpune jednakosti s jezikom hrvatskim:

„Netko bješe Strahiniću bane“.

U čitavoj poeziji i epici, u kurioznoj i skrivenoj, i nužnoj idiosinkraziji, nedosljednosti, i čak negaciji – Banović Strahinja je unikum.

Zapleta se sjećamo još valjda. Ako ne iz čitanja prokazane epske poezije, onda makar iz Mimičinog remek-djela, po Mihizovom višeslojnom scenariju, u filmu do danas nepročitanom: iskoristivši sukob, kad „Turska sila pritisla Kosovo“, Vlah-Alija otima ženu Strahinji, dok je ovaj „u tazbini“, u gradu Kruševcu, „đe od skoro carstvo postanulo“. Vlah-Alija, čije ime već po sebi gori ambivalencijom pripadnosti, stoji za sve nasilno, amoralno, prijeko i siledžijski vođeno, onako kako će mnogo kasnije u svojoj „Mari milosnici“ Andrić ingeniozno fiksirati svoj čuveni motiv „poriva nezdravog čoveka“. Ili – kompleksnije pak – kao čulnost i zavođenje koji u sebi sadržavaju nešto opće, naše, kulturno, a u Nesvjesnom i strah od toga. Da se bije i da vrati „svoju ljubu“ – Banović Strahinja odlazi na Kosovo polje, tamo gdje je početak i kraj svega. Pred kraj pjesme, izborivši se u začudnom duelu, Strahinjić ne da familiji da mu nevjernu ženu ubiju:

„Ne dam vašu sestru poharčiti,
(…)
Nemam s kime ladno piti vino;
No sam ljubi mojoj poklonio.“

Takav kraj spada u najčudnije stvari koje je narodni duh artikulirao i spjevao, jednako kao i reakcija i zaključak kroz zadnji dvostih – za koji dosad nisam uspio domisliti je li posprdnost muškoj slabosti ili istinska začuđenost i udivljenje junaku, čime i pjesma završava:
„Pomalo je takijeh junaka,
Ka’ što bješe Strahiniću bane.“

Ovih dana, potopljeni strahom u još jednom od užasa koji se kao neman sve više nadiže oko toga mjesta svih mjesta za nas, imali smo prilike podsjetiti se pjesme, i „ubikacije” u njenom drugom stihu:

„Bješe bane u malenoj Banjskoj,
U malenoj Banjskoj kraj Kosova“

Odjeknuo je od tamo baš, iz rodnoga mjesta mitskoga heroja (u svjesnoj kontradikciji), strašni događaj od neki dan, nejasan, mutan, nerazjašnjen i dalje, u neravnoteži osjećaja i reakcija mnogih od nas. I pogodio nekako drugačije u odnosu na kontinuum nasilja koji se odmataju na Kosovu i Metohiji decenijama, a prošlih nekoliko godina, otkad se pomahnitali, etnički isključivi siledžija razmahao na prostoru koji se drži zubima za zrak da ne završi ponovo u općem nasilju, kao i zbog nedosljedne politike srpske države, eskaliralo je zlo do granica, donoseći neprestani strah, nemir, gorčinu i ljutnju. Do trenutka kad se više ne može.

Pored takozvane objektivne opasnosti i istinske strepnje, ovaj teški i tragični, ubilački čin, gdje ponovo obje strane plaćaju u krvi, odjeknuo je duž našega kruga nekom neočekivanom, prigušenom, a osjetnom boli. Zašto?

Svako imalo osjetljiv, znat će, ili bar naslutiti. Ja mislim da je ključ upravo „malena Banjska“. Nešto se otvorilo kroz te dvije riječi. Za razliku od velikih, teških, gradidbenih, povijesnih i metafizičkih toposa – Gračanica, Dečani, Peć, Prizren, samo Kosovo polje – „malena Banjska“ izaziva drugu emociju. Nešto tankoćutno, skromno i starostavno. Suprotno užasu što se dogodio, podsjećanje na povijest upravo antičkog junaštva, pamćenja koje nije dokraja uprljano, bez obzira na sve. I pamćenja na najljepše iskovane poetske riječi naroda.

Možda je zato udarila u ono preostalog srca ova nesreća od neki dan, možda je zato još malo i dodatno povrijedilo ionako ranjeno i nezaraslo mjesto.

I opet, koliko god to cinicima zvučalo smiješno, jedino je poezija, kao i uvijek u radikalno konfuznim, odsutnim situacijama, ta koja može artikulirati inače neizrecivo, sublimno, podijeljeno, ambivalentno.

Milena Marković, vodeća srpska pjesnikinja danas, u jednoj svojoj pjesmi ima nevjerojatan moment. Počevši, tipično govornim tonom, redanjem slika kosovske svakodnevice, uglavnom ružne i žalosne, „čučavaca i traktora“, preko prirode, i ljudi, mladih sa svojim univerzalnim trivijalnostima („devojčice sa golim pupkovima“), u kontrastu s prijetećim koliko banalnim pojavama političke stvarnosti na „terenu“ („guzati“ američki vojnici); nakon „dekonstrukcije“ nacionalnih simbola u varijaciji o bezvrijednosti zastava i obavezne autoreferentnosti u negativnom i humornom ključu („i velika sam kukavica i lažem kad zinem“), pjesnikinja pravi neočekivan i strahovit obrat:

„i onda sam videla znak sa desne strane

na njemu je pisalo banjska

i tu me je stigla i baba i majka i sestra i zemlja

i groblje i ibar voda i tu me je stiglo

i neće da pusti

i nikad neće da pusti jer sam se setila

usred noći bi se setila

i nikad neću da zaboravim banjsku

zato što

neko beše strahinjiću bane

beše bane u malenoj

banjskoj.“

Historičar Predrag Marković naravno zna ovu pjesmu. Uza teške i napete dane koji traju, na pitanje o mogućem rješenju ovoga stanja, humorom koji je skrivao bol i zabrinutost, predložio je „model“ – Banovića Strahinju. Zašto? Epski heroj u pjesmi kinji „tazbinu“ i pita gdje su bili dok se on borio. Povjesničar je parabolom rekao nešto lucidno, ali i tragično, jedino moguće. Junak nema nikoga, mora sam.