Prošli tjedan odvijao se na planu nacionalne kulturne baštine pravi mali „triler“. Sa zapletom, intrigama – i sretnim završetkom, reklo bi se. Ali i nekim nerješenostima i kontinuitetom trajnih problema i nesporazuma, kako to kod nas uvijek ide. Počelo je prvih dana ovog sumornog i nesigurnog novembra, kad je najpoznatija svjetska aukcijska kuća, londonski Sotbi, iz kolekcije nazvane „Put svile“ (!), ponudio na prodaju i sliku „Odmor bašibozuka“ Paje Jovanovića, uz Uroša Predića najvećeg srpskog realista. Kompozicija, tipično visoko mimetičke manire, dimenzija 41×32,5 cm, portret je izmišljenog bašibozuka, pripadnika neregularnih jedinica iz doba Otomanskog carstva (čitaj: raspuštenih pljačkaša i plaćenika u potezu od kavkaskih, kurdskih, pa do albanskih plemena). Brkajlija pod čalmom, u zlatom optočenom jeleku, muškim ′aljinama, s kuburama i jataganima za pasom i nargilom u ruci, karakteristična je kompozicija za Jovanovićev stil i teme nacionalne povijesti kakve je stvarao s kraja druge polovine XIX i početka XX stoljeća. Slika je procijenjena najprije na manje od sto hiljada funti.
Oglasila se tada direktorica Muzeja grada Beograda, prof. Jelena Medaković, s određenom zadrškom, razumljivom, kao kod svih onih kojima je danas stalo do nečega bitnog, i, zadržavajući dah, rekla da bi platnu, iako se ne zna u čijem je vlasništvu, jedino pravo mjesto bilo u legatu pod ingerencijom njenog muzeja koji preko dodatne bočne institucije čuva dosad sakupljene brojne slike Paje Jovanovića i brine o njima. Pitala se, baš kao i javnost Srbije koja se, zanimljivo, s velikom pažnjom okrenula ovoj temi, ima li Muzej sredstava da sliku otkupi, upozorivši kako su im neznanci već ćapili pred nosom jednu (rekao bih od „Bašibozuka“ važniju) Milenu Pavlović Barili, odnosno njeno platno (s drugom vrstom mitologije, helenske, ne naše), a radovi Paje Jovanovića već su prodavani u Londonu (s kojim slikara vežu i stvari profesionalne i sasvim biografske), i to za priličnu cijenu. U nekoliko dana javnost se elektrizirala neobično jako u odnosu na to da se radi o umjetničkoj slici, a ne napetosti predizbornoj ili nekom drugom društvenom pitanju u ovom momentu. Muzej je, gospodski, zamolio privatne kolekcionare (kasta kulture sasvim za sebe: počesto opskurna, s malo motivacije za umjetnost, a mnogo za konjukturnost) da se ne nadmeću na aukciji – Muzej će, ako sliku eventualno kupi, izložiti, kako i valja, na polzu narodu. U lijepoj gesti solidarnosti kolekcionari su pristali. Opozicijski mediji pak jedva su dočekali da dvojbu i nesigurnost Muzeja o nedostatku para prikažu kao metaforu nebrige vlasti za kulturu i baštinu koju trgovci razvlače po svijetu kao robu.
Onda je došla vijest da će se Muzej ipak natjecati na aukciji i da će se u tu trku upustiti, s ključnim nastavkom – uz podršku države. Dakle, u strukturama, bilo iz razloga demagoških ili hipotetskog i stvarnog proplamsaja povremene istinske brige i želje da se svoje čuva, onako kako se u Srbima ponekad upali neočekivano (sam Paja Jovanović bio je dobrotvor našega Privrednika uostalom), netko je dao mig da će para biti. Ne čudi, s obzirom na to da se radi o ovakvoj slici: jasno izvedenoj, svima razumljivoj, pa još, ključno, s tematikom teške nacionalne historije s višestruko metaforičkim likom na ovom, više dekorativnom nego čisto umjetničkom platnu. Uz to: ni ovaj bašibozuk nije uvijek bio to – raniji vlasnik koji je sliku kupio pred bezmalo trideset godina u suparničkom, također golemom kućom Kristi, kaže da je tada prodana pod naslovom „Arnautski ratnik“. U svjetlu današnje situacije u Srbiji, s jedne strane, i nekih trajnih resentimana s druge, oba naslova mogla su pokrenuti baš ovakav angažman države kakav se i zbio. Srećom. Slika je kupljena (za nešto više od 300 hiljada funti, što je manje važno) i riječima direktorice Medaković „ovo tehnički besprekorno ulje na dasci, sa izuzetno precizno urađenim detaljima, koje se ističe svojom lepotom“ odsad je vlasništvo Muzeja grada i Muzeja Paje Jovanovića u Beogradu.
Ponavljane su po medijima i fraze o Paji Jovanoviću kao „jednom od najcenjenijih srpskih slikara u svetu“. Što iz nemogućnosti da se pročitaju nijanse, što iz neznanja, previdjelo se da je slika na aukciji prodana u sklopu kolekcije nazvane „Put svile – orijentalne slike i namještaj (!) iz rezidencije Belgravija“.
I evo, tu je sama suština problema, dvostrukog i golemog, kojega je teško i skicirati u par redova. Jer, nastranu Pajina dekorativnost koju već stoljeće malograđani uzimaju kao visoku umjetnost, nastranu njegovo štancanje slika, često neizdrživa retorika u prikazivanju i porukama, nedostatak dubine, manir koji ide do ispražnjenog izraza, populizam i falsifikacija slavne prošlosti što se potura pod stvarnost – ono očajno „Proglašenje Dušanova zakonika“, gdje prizor izgleda kao da je u Engleskoj Edvarda III, a ne u južnoslovjenskom, srpskom, balkanskom i vizantijskom svijetu, ili, Krležom, ta kompozicija „sa statistima Narodnog pozorišta beogradskog u trečentističkim kostimima švapske romantike“ i zabrinjavajućim zaključkom da su te „žive slike“ mnogima i danas ideal nacionalne sinteze. Nastranu i kompromiserstvo: Paja kao patriota iz Preka, slikar mučnih i velebnih mjesta srpske historije, u svom dugom životu dospio je ujedno biti portretist Franje Josipa, Aleksandra Karađorđevića i Tita.
Ali i to po strani. Njegova dugogodišnja (auto)egzotizacija, submisivno i trgovačko prilagođavanje nas zapadnoj viziji, pogotovo britanskoj, dosljedno serviranje točno onakve slike kakvu je taj svijet htio imati o nama i kakvu ima do dana današnjega, te fiksirane projekcije sasvim orijentalizirajuće od kojih ne možemo da se izmaknemo evo ni nakon stotinu godina samostalnosti – tu je najveći umjetnikov „krimen“.
Kad se gledaju danas te preciznom rukom izvedene slikovnice Pajine, naročito kad se promatraju iz Beograda, javlja se pak jedan kontrast koji može djelovati kao vrhunska ironija. Ne samo najpoznatija srpska, nego najpoznatija konceptualna umjetnica uopće na svijetu danas, bez usporedbe i takmaca, jeste Marina Abramović dakako. Baš ona koja dematerijalizira umjetnički čin, koja pretpostavlja ideju tehnici i stavlja umjetnika u centar. I koja nas naprotiv, na liniji gornjeg problema, samom silinom svoje pojave de-egzotizira, praveći prostor ujedno da napokon jednog dana budemo ravnopravni takmaci na umjetničkoj sceni svijeta.
Naravno, dobro je da je slika stigla kući. Tu je prošlih dana otkriven i detalj o nastanku Jovanovićevog platna, detalj fantastične simbolike: onaj portretirani bašibozuk nit je izmaštan, niti je kao model poslužio nepoznati „Arnaut“, kako se dugo spekuliralo. Paji je u minhenskom ateljeu pozirao neki Vagner, Nijemac preodjeven u istočnjačku nošnju. U razrješenju „trilera“ jedino to ima smisla, jedino to se uklapa.
