Svake godine 7. novembra, obilježavalo se to ili ne, praznik je čitave naše kulture i njene historije. Toga datuma 1787. godine, rođen je Vuk Stefanović Karadžić. Njegove gotovo neizmjerljive zasluge vjerojatno su većini poznate, no ipak dobro je svaki put sažeti: kao kulturni revolucionar i reformator našeg jezika i pisma, Vuk je izvršio obrat nacionalne kulture od nemjerljive važnosti, uspjevši u višedecenijskoj borbi da umjesto dotadašnjih „visokih“ i potpuno nedosljednih varijanti (posebno u pismu), kao standard ustanovi jezik običnoga naroda, živi jezik štokavskog narječja. Ovaj kojim upravo ove riječi i redove pišemo i kojim govorimo. Da je tu stao, bilo bi dovoljno da ovaj hromi izbjeglica hercegovačkog porijekla, jedva preživjeli sirotinjski sin nepismene i pod Turcima gotovo uništene Srbije, dovijeka bude slavljen, uza samo još nekoliko ličnosti – Dositeja, Njegoša i Teslu – kao sam vrh hijerarhije najrjeđih zaslužnika za čitavu nacionalnu historiju. Svojim pak filološkim radom, ponajprije kao skupljač narodnih pjesama, Vuk je uspio u još nečemu veličanstvenom: da narodnu književnu baštinu Srba, ali i Južnih Slavena uopće, donese kao činjenicu i neporeciv fakat na međunarodnu pozornicu i tako neusporedive estetske domete naše književnosti proširi i uzdigne do najviših krugova i najumnijih ljudi epohe.

Dakako, to nije išlo bez ključne zasluge velikoga Slovenca Jerneja Kopitara, carskog i kraljevskog cenzora i filologa koji je u austrijskim državnim institucijama „dužio“ slavenske jezike i u prvim godinama druge decenije XIX vijeka uspio nagovoriti mladoga Vuka da skupi i sastavi izbor („cvjetnik“) narodnih pjesama i tako predstavi jednu nepoznatu kulturu svijetu. Zanimljivo, pogotovo iz naše ovdašnje perspektive, da je kao primjer kojim bi se Vuk mogao voditi pri stvaranju rada kakav kod Srba nije imao pravoga i sustavnog precedenta, Kopitar naveo „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“, divnoga Andrije Kačića Miošića, dalmatinskog, hrvatskog pučkog pjesnika i fratra. I tako je 1814. godine u Beču „pečatana“ prva Vukova „Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica“, s preko stotinu narodnih pjesama koje je Vuk sakupio zapisujući ih iz mnogih izvora, najvećma na terenu, putujući i slušajući od slijepih guslara, pripovjedača i kazivača. Ubrzo zatim izlazi i druga, proširena. Zbirka je bila senzacija. Pjesnaricom su u jednakoj mjeri bili zadivljeni i zatečeni najistaknutiji intelektualci, umjetnici i filolozi, od Istoka do Zapada kontinenta – među njima i Dobrovski i Jakob Grim, i sam Gete, najveći njemački romantičarski pjesnik i centralna figura njemačke kulture.

Ovo su manje-više poznate stvari gotovo svima koji se imalo bave historijom naše kulture.

Manje se međutim govori o samoj strukturi i naročitoj „žanrovskoj“ podjeli unutar Pjesnarice. Iz toga, a gledajući unazad i vršeći trajno potrebno novo vrednovanje uloge i figure Vuka Karadžića, otkrivaju se kroz ponovno čitanje i historijat nastanka te prevažne knjige i neki lični elementi koji nisu uvijek na diku. Koliko god nam to teško moglo pasti, činjenica jeste da nema velikih ličnosti koje u isto vrijeme ne bi imale i mana. Dapače, što veća ličnost, to su veće i mane, reklo bi se.

Pjesnarica, suprotno onome što bi danas većina pomislila i za što bi se asocijativno vezala, sadrži samo osam epskih, takozvanih junačkih, ili kako se nazivaju još „guslarsko-sljepačkih“ pjesama. Ostatak čini stotinu „ljubovni i ženski pjesana“, kako u predisloviju (predgovoru) knjige piše Vuk. Pod ženskim pjesmama podrazumijevale su se, dakako, lirske pjesme. Ali ne samo to. U njima je i poseban senzibilitet, poseban pogled. Koliko često se ovo pominje i, važnije, razumije, ovakva podjela? Udio žena i ženska perspektiva, emotivno nijansiranje i zasebna pozicija, pogled na stvari, kao i njihova sasvim materijalna, potpuno nezaobilazna uloga i zasluga, kako tematski, tako i autorski, a naročito izvođački, odnosno kazivački?

Za svojih putovanja na kojima je skupljao te ingeniozne epske pjesme, Vuk ih je većinom čuo od slijepih guslara i kazivača. Njihova su imena spomenici preko stotinu godina i na spomen već prepoznatljiv dio općeg folklornog, poetskog i kulturnog imaginarija: Filip Višnjić, Tešan Podrugović, Starac Milija. Koliko ljudi što se bave našim naslijeđem zna pak imena kao što su „slepa Živana“, „slepa Stefanija“ i „baba Jelena“? Žena od kojih je slušao narodne epove i priče, poslovice i predaje, čije pjevanje je slušao – tekstove i melodije (koje Vuk umjesto ovim grecizmom označava predivnim sinonimom: „glas“). Bez njihovog doprinosa Vukov filološki magnum opus bio bi nemoguć ili nepotpun.

Savka je izgleda ta koja je Vuku pjevala najveći dio od dvije stotine i četiri pjesme koje su ušle u dva izdanja Pjesnarice

Problematičnije još, i mnogo bliže skupljaču i redaktoru Pjesnarice, pojavljuje se još jedno ime. Za razliku od gorenavedenih žena što su ostale zapamćene samo po krsnom imenu i pridjevu ili apoziciji koji su označavali njihovo stanje i usud, jedna je žena pod punim imenom i prezimenom ostala daleko od šire javne i kulturnohistorijske svijesti. U kontekstu istraživanja Vukovog odnosa prema muzici (u logici dakako izvođenja većine narodnih pjesama uz gusle), veliki i marljivi muzikolog Dragan P. Mlađenović podsjeća kako zaslugu za uspjeh Pjesnarice pored Kopitara, s pravom slavljenog i institucionaliziranog, ima i gotovo potpuno zaboravljena Savka Živković. Savka, rođena Čardaklija, kasnije žena važnog intelektualca Stefana Živkovića Telemaka, člana Karađorđevog Praviteljstvujućeg sovjeta srpskog, bila je pritom i Vukova rođaka. Mlađenović ističe frapantnu činjenicu: Savka je izgleda ta koja je Vuku pjevala najveći dio od te dvije stotine i četiri pjesme koje su ušle u dva izdanja Pjesnarice.

Vuk je unatoč tome nigdje ne spominje.

Da je u kulturi obilježenoj muškim herojstvom, borbama protiv zavojevača, hajdukovanju i ratovima za slobodu, ženska uloga po pravilu bila i u političkoj historiji skrajnuta, opća je stvar. Ono što je posebno problematično jest da je ta praksa neodvojiva i od kulturne povijesti.

Čak i mnogo kasnije u modernosti, u njenom zenitu i periodu najvećeg oslobađanja ženskih prava, a s time i stvaralačkih energija i uvođenja heterogenosti interpretacija prošlosti kulture, neravnoteža je ostala.

Dvije stotine godina nakon Vukova rođenja, 8. novembra 1987. počela je Radio-televizija Beograd s emitiranjem  TV serije „Vuk Karadžić“, po scenariju Milovana Vitezovića i u režiji velikog, i danas srećom i dalje živog Đorđa Kadijevića. U golemom autorskom i produkcijskom zamahu od čak šesnaest jednosatnih epizoda (što su zapravo snimane kao filmovi), serija je rađena pune četiri godine i kao dotada najskuplja u historiji RTB. Kad se pojavila na televiziji ujesen 1987., u godini  „Dva veka Vuka“ – bila je događaj, što će potvrditi mnogi koji još pamte te naročite televizijske godine. I to događaj ne samo u Jugoslaviji. Serija je prikazana na festivalima diljem Evrope, a svoj uspjeh – koji kao da je, u dubljoj ironiji, dijelom zrcalio senzaciju koju je u Evropi izazvala „Pjesnarica“ skoro dva vijeka ranije – okrunila je dvije godine kasnije glavnom nagradom, dobivši na prestižnom festivalu u Rimu i Gran-pri Evrope. Impresivnije, po preporuci Umberta Eka, Unesko je uvrstio seriju u kulturno dobro Kontinenta.

Glavne uloge, samog Vuka koga je igrao Miki Manojlović, pa onda možda čak i više uloga Karađorđa u frapantnoj fizičkoj sličnosti glumca Marka Nikolića, najzad nezaboravni knjaz Miloš Obrenović što ga je tumačio genijalni Aleksandar Berček, i danas su dio kulturnog sjećanja generacija.

Koliko se međutim ženskih uloga i njihovih nositeljica mogu iz prve i bez gledanja u sekundarne izvore sjetiti bilo tadašnji gledatelji, bilo gledatelji kasnijih repriza? Tko je igrao Vukovu majku? Ili, lakše, pošto je u više epizoda – tko igra Anu Kraus Karadžić, Vukovu ženu? A Minu, Vukovu šćer-ljubimicu?

Nije se lako sjetiti, osim onima s najvrsnijim pamćenjem, a i tada je to pamćenje epizodnih uloga, nikako nosećih. I u ovom antologijskom televizijskom poduhvatu uloga žena uglavnom je sporedna. I tu je svijet muški također.

Dok se taj i takav princip ne „poravna“ i ne popravi malo, dok ne dobijemo i inteligentne i promišljene (a ne retoričke i potrošne, kao kod kasnog Šotre) serije i filmove o svim ovim ženama – od onih koje su kazivale i pjevale tu srmu našeg cjelokupnog književnog izraza, preko intelektualki i unutarnjeg, familijarnog kruga i njihovih uloga, ili metaforički rečeno, dok ne dobijemo „našu Džejn Kempion“ i srpske Margarete fon Trota i Sofiju Kopolu – dotle čak ni ta veličanstvena, stožerna ličnost naše pismenosti, književnosti, historije i kulture, neugasla zvijezda u našoj kulturnoj Plejadi neće i ne može sjajiti punim sjajem.