Ove godine navršava se 250 godina od rođenja Atanasija Stojkovića (1773-1832), jedne od najzanimljivijih i najkoloritnijih ličnosti novovjekovne srpske kulture i znanosti. Za njegovu bi nam osnovnu biografiju, puteve i peripetije trebao mnogo veći tekst, ali neka onda makar ovako obilježimo ovu važnu godišnjicu. U historijama njegovo se ime najčešće spominje „u istom dahu“ s dva glavna predstavnika našega prosvjetiteljstva iz perioda kraja 18. i početka 19. stoljeća – s nesretnim Pavlom Solarićem (iz Velike Pisanice kod Bjelovara) i najvećim od svih, veličanstvenim Dositejem Obradovićem, jednim od tri-četiri stožerna imena naše cjelokupne novovjekovne povijesti i kulture. Ironično je do koje mjere su sva trojica proživjela u rascjepu između potrebe i nastojanja da se stekne što više znanja, od prirodnih nauka do umjetnosti, da se poput svjetskih iluminista i ranijih francuskih enciklopedista zahvati „sve“, s jedne strane, i gotovo pikaresknih elemenata životopisa. Tokom svojih ovozemaljskih postojanja, pored naučnih nastojanja najrazvidnije su zapravo staze neprestanih lutanja i putovanja, snalaženja i „priključenija“ rekli bismo Dositejem, ove trojice naših začinjavaca jedne nove epohe u gibanjima oko stvaranja i postajanja Srba kao suvremene političke nacije. Kod Stojkovića omjer između, reklo bi se urođenog avanturizma, stjecanja pozicije i značaja, i pokušaja znanstvenoga (i u jednom momentu čak umjetničkog) rada umalo pa da stoji u nekoj vrsti ne uvijek pohvalnog balansa i ravnoteže.

Rođen je u Rumi, u Ugarskoj, na samom rubu Habzburške Monarhije, u grencerskom kraju koji je za obranu granica Carevine i time čitavoga zapadnoga kršćanstva platio ogroman danak, ali time i stekao određene, a s vremenom i sve veće privilegije za svoju žrtvu. U tome se osim srednjeg sloja posebno izdvajalo sveštenstvo – recimo, ne tematizira se često da je najmoćniji među potonjima, čuveni mitropolit Stratimirović, pored crkvenoga čina i pripadajućih povlastica imao i plemićki status. Stojković, ponikao u sirotinjskoj sremačkoj porodici, i kao izuzetno bistro, snalažljivo, ali i svega gladno dijete, bukvalno i u smislu gladi za znanjem, a iz toga i društvenim statusom, mora da je zarana vidio i prezreo razlike u narodu koji je bio sav njegov, takav kakav je bio, izbjegao iz jadne, od tuđina desakrirane Srbije, ali podijeljen po liniji društvene hijerarhije. Uporan, ponešto i lukav arivist, Stojković je, uz pomoć raznih dobročinitelja i mecena, upisivao i završavao „latinske škole“ po Mađarskoj, od Segedina do Pešte, učeći veliki raspon disciplina, od brojnih jezika, preko gramatike, prava pa do prirodnih predmeta, poglavito fizike, koja će mu odrediti život i biografiju, da bi preko Beča stigao u Saksoniju, na čuveni njemački univerzitet Getingen. Tu će pred kraj 18. vijeka i postati doktor filozofije, kao prvi Srbin u povijesti, a uz getingenško postat će i član učenog društva u još slavnijoj Jeni. Nakon povratka kući, danas bismo rekli, s „viškom kvalifikacija“ i manjkom para, pokušava živjeti od pisanja, a zanimljivo je da se budući prosvjetitelj pokušao i zamonašiti – reklo bi se više na liniji društvenog i konjukturnog oportuniteta nego vjere. Iako održava kontakte s tada u srpskoj zajednici gotovo svemoćnim Stratimirovićem, prvi presudan susret Stojković će imati početkom 19. stoljeća – tada upoznaje Dositeja Obradovića. Mudri Dositej, znajući za Stojkovićevo znanje prirodnih nauka, posebice fizike, nagovara ga da napiše prvi udžbenik iz toga polja na srpskom jeziku. Stojković se hvata posla i tako za nekoliko godina izlazi njegova „Fisika“ – tipično za ono doba, knjiga koja „aristotelovski“ zahvaća i druge teme prirodnih znanosti, od meteorologije (što će se ispostaviti važno), astrologije do botanike, pokušavajući obuhvatiti što više, na tendencijama te evropske epohe i na crti beskrajnog siromaštva naučnih knjiga na našem jeziku. Iako je Stojković u naslovu svoje „Fisike“ naglasio da je „prostim jezikom spisana za rod slaveno-serbskij“, danas gotovo nitko bez obrazovanja u filologiji i slavenosrpskom jeziku ne bi mogao više nego sricati što tamo piše: „Načalnija osnovanija umozritelnoj i opitnoj fiziki po novejšim otkritijam“, primjerom jednog naslova. Ispostavit će se kasnije, u još jednoj zapanjujućoj ironiji, da Stojković vjerojatno nikada nije pročitao radove najvećeg prethodnika u tome polju uopće, pa k tome još istoga porijekla, Boškovićevu „Theoria philosophiae naturalis“. U isto vrijeme, u svojoj beskrajnoj ambiciji Stojković piše i roman (!) – „Aristid i Natalija“, koji danas vrijedi kao prvi srpski roman, mada će tu sentimentalnu „graždansku“ prozu najprije u temelju genijalno uništiti bivše seljače iz Preka, hromi a nesalomljivi revolucionar naše kulture što se tada već javlja i već ratuje s elitom – Vuk Stefanović Karadžić, tko drugi, i trebat će gotovo dvjesto godina da nova kritika ponovo oživi ovo Stojkovićevo književno djelce. Bez obzira na prozno diletantsvo, Stojković kalkulira značajnijim dijelom vlastitoga rada i svoju „Fisiku“ šalje jedinom „pravoslavnom caru“, samom Aleksandru I Romanovu. Tada se posrećilo: car ga s još nekoliko učenih srpskih profesora poziva u Rusiju, na tek osnovano sveučilište u Harkovu. Rođeni mešetar, Stojković neprestano trguje i stječe i širi ličnu moć i bogatstvo. Rječit, snalažljiv, „pun povjerenja u sebe“, kako ga zove jedan suvremenik, neobično lukav i trajno željan počasti i bogatstva, pored svih sukoba, muljanja i sporenja – za svoga vremena i kasnijih – Atanasije Stojković pravi veliku akademsku i društvenu karijeru, ostvarujući svoje materijalne i simboličke zemaljske ciljeve što god koštalo. Pri kraju radnog puta postaje rektor sveučilišta u Harkovu (gdje će dočekati i kraj života) i „statalni sovjetnik“, čovjek od državnog povjerenja. Ruski car mu poklanja ogroman posjed u tadašnoj Malorusiji, u guberniji čije bismo ime do prije godinu dana primili vjerojatno ravnodušno. Imanje je u oblasti koja se zove po novoosnovanom gradu i crnomorskoj luci: Herson. Mnogo decenija kasnije, na početku dvadesetog vijeka, na sasvim drugoj strani te nepregledne zemlje, u ledu Sibira, nešto je udarilo o zemlju, misteriozni objekt, vjerojatno meteor, koji je zatresao čitavu Planetu. Pošto se naš znanstvenik pored svega stigao baviti i meteorima, njemu u čast najviše brdo u tom dijelu Sibira, u legendarnoj Tunguziji (!), nazvano je – „Stojkovič“. Moguće veze između potonjih nekoliko toposa i događaja ostavljamo čitaocu, da sudi po svojoj volji i pameti.