Na predstavljanju drugog izdanja knjige “Hadžiluk plemenitom snu” u klubu Privrednikov dom razgovarali smo s autorom ovog putopisa – Borisom Maksimovićem.

[pullquote class=”full”]Hadžiluk plemenitom snu je naslov prve knjige Borisa Maksimovića, koja sadrži niz od dvadesetak vanredno zanimljivih autorskih zapisa s putovanja, odnosno zapisa u vezi s putovanjima uopšte. Oni čine zbirku atipičnih putopisa koji, i pojedinačno i kao cjelina, predstavljaju spoj neposrednog, ličnog iskustva i upoznavanja jednog autentičnog drugdje s čitalačkim iskustvom i naklonošću prema putopisnom žanru. Autor na književnu scenu stupa sveskom putopisnih minijatura, vođen jednom plemenitom namjerom, da u doba inverznog sistema vrijednosti ukaže na književnu i životnu važnost putovanja, kulture mobilnosti uopšte kao i na mogućnosti njene obnove u jednom učmalom vremenu i društvu. Jedinstvenim literarnim hodoljubljem, manirom starih putopisaca, živopisnim, mjestimično žargonskim stilom i, bez ikakve sumnje, umjetnički oblikovanom emocijom, autor dijeli utiske i spoznaje o drugom, ističući u prvi plan dostojanstvo putovanja kao čina hodočašća – rečeno je u kritici.[/pullquote]

 

Prva knjiga koju si napisao rasprodana je tijekom dvije godine od izlaska, i to bez značajnijih marketinških aktivnosti?
[pullquote]O pisanju mladog pisca, povjesničar i voditelj tribine, i sam putopisac, Hrvoje Ivančić ističe: “Mnogi smatraju da putopis može biti fantastičan samo ako je o nekoj dalekoj, nepoznatoj destinaciji. Iako se u “Hadžiluku” radi o mjestima u Europi, koja nam je bliska, upravo ono što nam je blisko često nas iznenadi. Isto tako, Borisov putopis je zanimljiv jer uranja u bližu i daljnju povijest mjesta u kojima se nalazi. Kulturološka posebnost svakog mjesta i osobni dojam proživljenog, bez patetike i turističkog aspekta čestog u putopisima, čini da iz njegovih priča izranja kultura i zadivljenost lokacijama.[/pullquote]

– Tako je, bez promocije, bez reklame – to mi je bilo fascinantno. Kad sam napisao knjigu, nisam očekivao da će se toliko prodavati. Bilo mi je na umu da objedinim period svog života u kojem sam intenzivno putovao i pisao. Gotovo čitavu knjigu, 80 posto knjige, napisao sam bez posla uz samo sitne prihode, stipendije, časove gitare i časove jezika koje sam davao. Knjigu sam spremao paralelno s poslom i možda zvuči paradoksalno, no nisam očekivao prodajne uspjehe.

Očito postoji interesovanje. Pišeš li i dalje?

– Ljudi vole putopise, vole da čitaju o putovanjima, gotovo sam bio šokiran. Zbog drugog izdanja, odlučio sam se ići u ozbiljnije promocije, bio sam u Banjaluci, Sarajevu, Beogradu, sada Zagrebu. Sad to sve predstavlja izazov, jer radim, a prije je bilo lakše. Zbog posla danas pišem s velikom mukom i ne nalazim mnogo vremena. Na blogu pišem prosječno jedan tekst mjesečno.

Po čemu se, nezavisno od forme, tvoji putopisi razlikuju od drugih?

– Mislim da je ključno ono što mi čitaoci često kažu: ƒ„Ti se stalno čudiš nečemu“. Najvažnije je to da nisam pisao sebi dok putujem, već je u fokusu i niz ljudi koje sam upoznao na tim putovanjima.

Priče su nastale tokom 6 godina tvojih putovanja. Koja si mjesta obišao?

– Počeo sam s putovanjem u Italiju, jer sam dobio stipendije za usavršavanje italijanskog jezika. Prihvatiš svaku opciju koju možeš i onda se stvori niz tačaka u Evropi – južna Španija, Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Bugarska, Srbija, čitav Balkan. Nekome to zvuči kao hvaljenje, ali ja to sada osjećam kao kompleks. Evropa je malena, kada se usporedi s ostalim predjelima. Nije neki pothvat to što nisam izašao iz Evrope.

Odakle nosiš najljepše utiske i impresije?

– Često me pitaju kako se ne bojim putovati Evropom, kao da je ta Evropa žarište grozota i ratova. Sjećam se rado putovanja u Italiju, a intenzivan period života proveo sam u Danskoj. Iz svega mjesec dana nisam očekivao da će ta hladna Danska da mi se vraća u sjećanje kao neko divno mjesto. Sve više želim da se vratim u Kopenhagen u kojem sam boravio zahvaljujući stipendiji. Predivni, ljubazni i topli ljudi koje sam tamo upoznao nisu ni najmanje distancirani i hladni kao što znaju reći za Skandinaviju i sjeverne zemlje. Posljednjih godinu dana često razmišljam o toj Danskoj i sve više se želim vratiti tamo.

Što je važnije za putovanje, vrijeme ili novac?

– Moja putovanja su uglavnom bila bez para. Obično ili imaš para i nemaš vremena, i obrnuto. Manje je zlo kad nemaš para, a imaš vremena. Iskoči opcija i odmah mogu na put. Kad imaš posao, priuštiš sebi avionsku kartu, ali nemaš vremena kada putovati.

[pullquote]Boris Maksimović je rođen 1988. godine u Banjaluci, gdje je diplomirao srpski i italijanski jezik i književnost na Filološkom fakultetu. Hadžiluk plemenitom snu drugo je izdanje njegove knjige u kojoj su sabrani putopisi objavljivani u raznim časopisima, na portalima, ali najviše na Borisovom blogu hodoljub.wordpress.com.[/pullquote]

Zašto je po tvom mišljenju važno putovati?

– Važno je da postaneš skromniji. Imamo svoje ideje o svijetu koje su zapravo iluzije. Odeš u Bugarsku i očekuješ nešto gore od našeg kraja, i onda vidiš da su tamo dobri, sjajni ljudi. Otputuješ na “hladni sjever”, u Dansku, koja je distancirana i kao nema nikakve veze sa onim pozitivnim aspektima Balkana, no tamo su ljudi srdačni, topli, organizovaniji, bogatiji i vrijedni. Gdje god da odem, razbijam sopstvene iluzije. Iako smatram da nemam mnogo predsrasuda, tek kad putujem shvatim da sam prepun predrasuda i iluzija kao i svi drugi. Mislim da je važno putovati kako bismo se riješili svih tih naslaga, zabluda koje imamo. To je jedno širenje vidika.

Ljudi najčešće slabo putuju jer su putovanja skupa, ne usuđuju se izaći iz okvira turističke ponude. A šta misliš o ljudima koji ne vole da putuju?

– Poštujem takav stav. Mislim da je to super. Treba znati i biti svjestan da ne želiš putovati. To poštujem. Više mi smeta kako neko priča da voli i želi da putuje, ali ili nema para ili kaže „treba planirati, ići do nekog mjesta, pa platiti putovanje“. A upravo to i jeste putovanje. Nije to teleportiranje od tačke A do tačke B. Smetaju mi ljudi koji pronalaze izgovore. Suzdržavam se od tog da namećem svoje ideje putovanja, ali danas se zaista može putovati na vrlo jednostavne načine. Živimo u eri kada je to pristupačno.
[youtube]www.youtube.com/watch?v=iwhSjNX01uc[/youtube]