In memoriam

Neki ljudi utječu na nas, a da to i ne znamo, čak i ako su bili blizu, sve dok s prolaskom vremena, napokon ne shvatimo do koje je mjere taj utjecaj bio stvaran i prisutan. Slično je i s umjetnicima, samo s jednom krucijalnom razlikom. Ima djela koja nam oblikuju pogled na svijet, a da tek mnogo godina ili decenija kasnije, čak u različitoj epohi, saznamo imena njihovih tvoraca, zapamtimo ih i počnemo misliti o stvaraocima. Tko zna, možda takvi utječu i više od onih kojima smo se divili, pratili, kojima smo se svjesno bavili, voljeli ih i proučavali njihov rad.

U sad već zaista davno doba, negdje oko prve polovice osamdesetih, u čuvenom televizijskom dramskom programu Jugoslavenske radio-televizije, jednoga ponedjeljka gledali smo kod kuće neobičan film povijesne i nacionalne tematike. Emitirala ga je Televizija Beograd. Vrijeme je to kad sam o sebi, identitetu (izvan gradskog, općedržavnog jugoslavenskog, i naravno onog izabranog, svjetskog pripadništva koje se zvalo bratstvo po muzici), uopće o svojoj pripadnosti zapravo malo znao. Film je prikazivao dramatsko, historijsko i tragično vrijeme – i događaj kao kulminaciju, doba i same radnje: Karađorđe Petrović vraća se iz Rusije da bi nakon sloma Prvog srpskog ustanka zajedno sa svojim kumom, knjazom Milošem Obrenovićem, tad već najmoćnijim čovjekom Srbije, pokušao pokrenuti novi ustanak za oslobođenje. U toj priči o vremenu i događajima tako dalekim, činilo se, a tipično mučno prikazanim, nešto me je ipak silno privuklo: igra glumaca. Karađorđa je igrao Marko Nikolić, u frapantnoj sličnosti s najpoznatijim portretom Lukič Borikovskoga. Ali, najimpresivniji bio je Aleksandar Berček kao Miloš. I antologijska scena pred kraj filma, kad Milošu donose umotanu Đorđijevu odsječenu krvavu glavu. Miloš razmotava krpu i gleda u Voždovo beživotno lice. A onda vrhunac, najpotresniji momenat: knjaz u Voždovim ličnim stvarima nađe ustaničku zastavu, pa, magbetovski suočen s vlastitom savješću i neoprostivim grijehom, privije okrvavljenu trobojku uz lice i krene uzmicati, koračati unazad, sve dok leđima ne udari u zid i padne na koljena… sve me to neobično potreslo, iako nisam htio pokazati. A naročito je dirnulo moga staroga. Godinama, svaki put kad je htio dati primjer toga šta je gluma, potezao je tu Berčekovu ulogu. Sad znam da starog tu nije pogodila jedino gluma. Moguće zbog te veličanstvene igre, ili tko će više znati zašto, nisam tad obratio pažnju na ime redatelja.

Nekoliko godina kasnije, u već mnogo osviještenije vrijeme, umjetnički, kulturno i identitetski, u onoj jednako napetoj i divno uzbudljivoj 1987., godini kad se slavilo „dva veka Vuka“, čestim sloganom iz beogradskih medija, na dvjestogodišnjicu rođenja, nedjeljom uvečer prikazivana je i monumentalna serija o našem najvećem jezičkom reformatoru. Punih 16 epizoda, snimljenih skoro kao zasebni filmovi, teklo je sve do februara iduće, 1988. godine. Tu sam zapamtio ime redatelja, ali nisam mnogo mislio o njemu, čak ni kad je serija u Rimu dobila veliku nagradu, Gran-pri Evrope, a na inicijativu, kažu, samog Umberta Eka.

Tu sad ide veliki vremenski skok naprijed, u budućnost i doba kad nam se već sve izdogađalo, u godine nakon raspada, nakon kataklizme ovdašnje naše civilizacije, kad sam s velike daljine tražio ostatke i sastavljao dijelove kako rasutog sebstva tako i, jednako bitno, naše cjelokupne kulture. Zahvaljujući revoluciji koja se u međuvremenu dogodila, a zvala se Internet, sastavljao sam i iznova ličnost i umjetnika iza filmskih i televizijskih radova iz mladosti. On je naravno bio Đorđe Kadijević. Javila mi se istinska fascinacija ovim umjetnikom, no i vrhunskim intelektualcem, polihistorom i briljantnim retoričarom, govornikom bolnog, prijekorno smrknutog izraza neke više humanosti i duha, duhovitosti čak. U novom mileniju on odavno više nije snimao, ali je zato postao neka vrst omiljene intelektualne TV personaliti, gosta emisija koji je uvijek i već tad u odmakloj dobi, kao neki starovremenski profet, imao nešto ozbiljno i upozoravajuće da kaže, bilo o povijesti, stanju stvari, drugima, ili sebi i svojoj umjetnosti.

Neki su fragmenti njegovih verbalnih intervencija u emisijama prošlih godina postali nova antologija fragmentirane ere. Svi su redom, baš kao i najljepše i najmoćnije scene filmova, bili potresni: Kadijević, sin kraljevskog oficira, nekadašnji pripadnik filmskog crnog talasa, režiser najpoznatijeg ovdašnjeg horor filma, govori o tome zašto je Bulajićeva „Neretva“ ipak veliki film; tren primanja evropskog Grand-prija, govor zahvale i ovacije u Rimu: epigramatski sabijene mudrosti, invektive o historiji, sinteze toga zašto smo svi odavde „jedno“, jedan narod, filozofski momenti o Kadijevićevom „hrišćanskom komunizmu“, redateljeve moralne poruke i pouke. I iznad svega, priča o dvije najemotivnije filmske scene: obje o snimanju upravo onoga filma iz moje prve mladosti. Jedna o genijalnoj improvizaciji Berčekovoj izvan scenarija u sceni s Voždovom glavom i zastavom. „Stari je dakle imao pravo“, pomislio sam kad sam anegdotu prvi put čuo. Druga, anegdota o Marku Nikoliću koji dolazi na snimanje u Radovanjski lug – na autentično historijsko mjesto gdje je Đorđe Petrović ubijen – i način na koji okupljeni narod reagira na glumca odjevenog kao Karađorđe, priča od koje mi uvijek krenu suze, kao što je ni Kadijević nikad nije ispričao, a da ne zajeca. Nađi je čitaoče, pa prosudi sam.

Danas mi se čini nevjerojatnim koliko je vremena trebalo da shvatim još nešto, suštinsko, unatoč tome što je prvi trag bio pred golim okom: to, tako prepoznatljivo, prečansko prezime. Kad je jednom redatelj ispričao svoje porijeklo, koliko me god uzbudilo i iznenadilo u prvi tren, nije u stvari trebalo: Kadijević je rođen na Badnjak 1933., od oca Srbina iz imotskog kraja i majke Hrvatice, Šibenčanke. Rođen je u ulici Nikole Tesle, istoj u kojoj je rođen Arsen Dedić. „Moj otac je bio veliki poštovalac Karađorđa i dao mi je ime po voždu, kao da je slutio da ću jednog dana praviti film o njemu“, govorio je režiser. No drugi dio pojašnjenja imena, naročito me ganuo: „Majka je volela ime Jurja Dalmatinca koji je gradio Šibenik, a na srpskom njegovo ime znači Đorđe.“

Dana 10. jula, na rođendan Nikole Tesle, neobjašnjivom simbolikom, upokojio se Đorđe Kadijević. U 94. godini, nakon istinski dugog i u punini proživljenog života, duhovno silno bogatog i privatno silno tragičnog. Pored žalovanja zbog goleme praznine koja će se nakon odlaska moga imenjaka tek s vremenom poznati u našoj kulturi, žao mi je i da mu nisam dospio reći – a mogao sam – i nešto sasvim lično, meni najvažnije na kraju. U tome što ću tek biti, u tome što sam sad, on je bio i tada. Prije više od četrdeset godina, jednog davnog ponedjeljka. Moglo je biti prošlo stoljeće.

Vječnaja pamjat.