Jedan od dokaza veličine naše kulture u tome je što je svoje tragedije, jednako kao i svoje ironije uvijek bila u stanju opjevati. Često i prije vremena – unaprijed. I tada kad su njeni najvrsniji pojedinci pjevali u svoje ime, u intimi, i onda kad su u namjeri i obraćanju podrazumijevali svakoga, kad je pjesma, dakle, bila univerzalna. Kao u: „Jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da“ (…) „Ne, nemoj mi prići! Ima više draži/ ova slatka strepnja, čekanje i stra’.“ Ili pak – „hoće li sloboda umeti da peva/ kao što su sužnji pevali o njoj“, u ovoj drugoj pojavnosti. Al’ zašto o tome sad baš? Otkud Desanka i Branko, s dvije pjesničke poruke, naizgled različite?
Evo kako: kad čovjek pomisli koliko je, recimo, trebalo i kako se teško kroz nove granice probijala umjetnička riječ, a time i uopće umjetnost iz Srbije nakon onih godina. Pogotovo izvedbena, scenska – muzika i teatar. Kolike blokade, cenzure, zabrane, podcjenjivanja, „principijelna“ objašnjenja, bojkoti, protesti, javni istupi protiv umjetnosti „od tamo“. Čak i kad je bila najbenignija. Možda naročito kad je bila takva, ako uzmemo baš scensku umjetnost: sve one „antirežimske“ predstave, ili komedije i satira, drame, performansi, redom radovi kritični prema vlasti. Koliko smo čekali vrijeme kad će biti drugačije, kad razmjena krene, pa će sve ići lakše. I eto, danas jest tako, na prvi pogled: Bogdan Diklić režira u Zagrebu i nikom ništa. Pa se sjetimo da nije prošlo toliko mnogo godina od scena kad je Bjelovarčanina na nacionalnoj televiziji šikanirao „histrion“ ovdašnji u ugasloj Latinovoj emisiji, iako je beogradski glumac zauzeo upravo ponižavajuće samopravdajući stav i suzan ton, sve dok ga u svojoj zapanjenosti u obranu nije uzeo neustrašivi Igor Mandić podijelivši par verbalnih šamara osiljenom teatarskom ljubimcu svemoćnikovom, da se smiri. Glumački ideološki komesar kidisao je i na drugog gosta u studiju, ali se taj drugi, Bjela, nije dao kao pomirljivi Dik i svojim „ćoškaroškim“ načinom vraćao je mirno, efektno i gađajući gdje boli.
Dobro, bilo pa nije. Što sad tu otkrivam toplu vodu? Već je preko decenija da suradnje idu. I Dik režira Mihića usred Zagreba (a jedan ovdašnji ga, Mihića, plagira), pa nikome ništa. Dobio i „Šovagovića“ u Puli, kud ćeš više. E, ali u zaboravu i najkraćem općem pamćenju koje znam, bilo gdje, provuku se nekad ime i autor iz srpske kulture, iz matice po pravilu, za koje se, kad se prebacimo nazad u stanje devedesetih i ranih dvijehiljaditih, čini prosto nemoguće da bi se ikad više mogli naći na javnoj sceni ovdje. A kad se ipak dogodi, mogao bi čovjek pomisliti da je slučajno prošlo, jedanput, provuklo se kroz buku i šum medija, kroz onlajn-cenzore, kao neka „greška“ u sistemu koji, inače budan neprestano, nije stigao ili umio primijetiti propust.
Kad je prije godinu dana umro veliki pjesnik i dramatičar Ljuba Simović, ovdašnji mediji objavili su prilične i decentne nekrologe. Režiseru Zdravku Šotri koji je umro lani nekoliko mjeseci kasnije, dežurni su s ove strane mjerili rep – zbog „Boja na Kosovu“. Simovićev komad po kojem je snimljen Šotrin film, naprotiv, samo je ušao u piščevu bibliografiju, poredan uz druge radove bez ijedne riječi problemske, u tekstovima pisanim s respektom. Otkud to? Kako autor teksta „nekažnjen“, a režiser po istom tekstu i mrtav prozivan? E, pa ima „zvrčka“, po običaju: mediji su lukavo izvukli Simovićev društveni stav da bi udarili tamo gdje, najčešće ispod stola, ionako udaraju stalno i bez odmora. U naslovu teksta dnevnih novina objavljuje se da je umro „poznati srpski pisac“ (već po ovoj sintagmi jasno je, isto kao i u drugim medijima što su objavili vijest, da ovdje u međuvremenu prosto nitko pojma nema tko je bio Ljuba Simović), dodajući i da je „ovako govorio“ – „Mladi su shvatili kuda ambicije i konfuzije predsjednika vode zemlju, i izašli na ulice.“ A, pa tu smo. „Nema veze“ što je umro jedan od posljednjih srpskih pisaca za koga se decenijama bez pretjerivanja moglo reći da je klasik – važno je samo da potkačiš još malo onoga koji ne prestaje da te nervira i smeta. I ne mislim tu na apostrofiranog predsjednika. On je samo izgovor, kakav god bio stvarno. Što bi se reklo – taman da je Ulof Palme. A nije. Sve suprotno od toga.
Ima još jedan način, blaži, da se umanji vrijednost pisca. Bilo kojeg, a najvećih naročito, oni najviše stradaju od ove taktike. Imaju Anglosaksonci dvije fraze, značenjski povezane: jedna bi se prevela kao „zamućena pohvala“, a druga kao „ubijanje ljubaznošću“. Te su mi pale napamet kod nedavnog članka o tome da se u Zagrebu ponovo „ukazao“ Ljuba Simović, da se prvi put postavlja legendarni i mračni komad „Putujuće pozorište Šopalović“ – naslova koji nas odmah vrati na Mijačevu predstavu, u JDP-u osamdesetih, što je ostala pojam ne samo u kazališnoj nego i u suvremenoj nacionalnoj kulturi. U Zagrebu prave adaptaciju, ali i „jezičnu prilagodbu“: nisu mogli ni naslov ostaviti (iako je Šopalovića na gostovanju u HNK prije par godina igrao onaj isti Bjela što se nije dao kolegi-siledžiji u „Latinici“ (!) onomad), pa je sad „Putujuće kazalište“. Kao da je to isto (usporedi s riječkim Zajcom i „Gospođom ministarkom“, ne „ministricom“, prije koju godinu). Da bi našao neku vrstu „poveznice“, da se malo dodvori publici i dobronamjerno obrani, autor članka veli za „Šopalovića“ oduševljeno da je „pandan“ „Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja“. Ma ajde. Svaka čast šjor Brešanu, ali veze to nema. I eto, to je onaj faint praise – zamućena pohvala – i killing with kindness – ubijanje ljubaznošću.
Predstava, čujem, nije uspjela, bez obzira. Piše to i jedan kritičar šovinist, ali mu svejedno nekako vjerujem. Nije ni u jeziku stvar, što će se pomisliti odmah, a što kaže i sitnodušni kritik. Nego naslućujem drugo, opet nemoguće da se javno izrekne i brani naspram konsenzusa ove strane, jer ga potire sasvim. Ne možeš od okupiranog Užica praviti Slavoniju (kao u prebacivanju geografije u zagrebačkoj „adaptaciji“). Ne možeš od pozorišta iskovati kazalište. I možda najvažnije: ne možeš u grotesku Mrduše ugraditi Šopalovićevu tragičnu poetičnost.
U toj posljednjoj riječi je ključ, i motiv koji nas kružno vraća na početak. Na poeziju koja pjeva unaprijed. Ljuba Simović, koliko god važan dramatik, bio je – a oduvijek to mislim – bolji pjesnik. Među nekoliko antologijskih radova, pjesama koje se trajno čitaju i govore, posebno je voljena „Balada o Stojkovićima“. Poema duhovita u svom tragizmu, u seriji scena u kojima srpske domaćine odvode na stratišta. A najprije biju, naravno:
„Бије батинаш, богме својски распалио,“, počinju čuveno govornik i glas. „Udara bogato, udara od sveg srca“, kaže. I čudi se:
„већ му се лице од напора криви,
губи дах, застаје, предише, више не може,
и пада мртав уморан,
а ми живи.“
Zadnji stih je bolan i crnohumoran refren. Pjesnik razvija motiv (i uz onaj genijalni dvostih, kad se domaćin sprema za sudnji dan – „кажем жени: вешаће ме у пет,/ гледај да ме пробудиш нешто раније.“), dok dušmanin udara sve jače i gore. I čudi se sam što nikako da dotuče „Stojkoviće“. Ni kad strijelja, ni kad vješa. Ni kad pali – gradove, kuće, a u njima čitavu kulturu i s njom civilizaciju koja se ne da:
„и гори тако, гори недељу дана,
цела варош од пепела посиви.
Кад све догори, ми изађемо из дима,
краљица пада у несвест, а краљ
трља очи и гледа нас запрепашћен:
Сунце вам ваше, па ви опет живи!“
I evo – i unaprijed, a sad i dok se osvrćemo, ponovo poeta ovoga naroda kaže gdje smo. Pusti, čitaoče, zato i pozorište i kazalište – naročito ako si i prečanski smućen pa ni ti ne znaš gorkog užičkog barda – i nađi mu pjesme. Evo, redom: „Autoportret sa glavom na stolu“, „Traženje reči“, i „Utehu“. Vidiš i sam da su ti preče.
