Kad je riječ o „kulturnoj razmjeni“ između Srbije i Hrvatske, odnosno Srba i Hrvata u javnosti se često potenciraju dvije, potpuno suprostavljene, paradigme. Prema jednoj, to što se raspala Jugoslavija na stanje u kulturi nije pretjerano uticalo. Ova teza znala je čak da ima i svoju potpuno bizarnu i hiperboličnu razradu prema kojoj je raspad zajedničke države zapravo i pojačao kulturnu saradnju. Kao ilustracija toga navođene su knjige hrvatskih pisaca kod srpskih izdavača, filmske koprodukcije, festivalska gostovanja pozorišta i tako dalje. Druga teza djeluje zdravorazumski, pa njeni zagovornici i nisu imali prevelikog razloga da je dokazuju. Dovoljno je reći da sve što se potencira kao saradnja postoji i između Hrvatske ili Srbije s jedne i „trećih zemalja“ kao što su, primjera radi, skandinavske zemlje, samo što u slučaju Srbije i Hrvatske postoji taj jezički momenat srodnosti ili identičnosti koji ih stavlja u posebnu međusobnu relaciju čak i ako bismo zanemarili zajedničku istoriju.
Unutar ovog šireg kompleksa, posljednjih nedjelja i mjeseci jedan trend i jedan skandal bacili su novo svjetlo na ovu tematiku. Kad je o skandalu riječ, radi se o zakašnjelom otkriću da je bilo moguće da skoro trideset godina u Zagrebu bude postavljena varijacija na tekst Gordana Mihića „Siroti mali hrčki“, a da niko do prije neki dan ne notira da je riječ o notornom plagijatu. Ta priča bi mogla i trebala biti tema za zaseban tekst pošto nekoliko stvari bukvalno bode oči. Najprije, Mihićev tekst nije neka opskurna marginalija, nego izuzetno popularan predložak. Dalje, „Pljusku“ koja je tobože originalan tekst Nenada Stazića gledao je veliki broj ljudi, između ostalog i pozorišnih profesionalaca koji bi s Mihićevim djelom morali biti upoznati. Treće, o čemu je i bilo nekih insinuacija, teško je vjerovati da ljudi uključeni u produkciju nisu znali da postavljaju tekst koji baš i nije originalan. Ali dobro, to ovdje svakako nije (glavna) tema, ali između ostalog može biti dobar šlagvort za početak priče o „trendingu“ teme Srba u Hrvatskoj u samoj Srbiji posljednjih nedjelja i mjeseci.
O Srbima u Hrvatskoj govore, naime, dva izuzetno gledana i popularna televizijska programa, kao i dvije knjige koje su u dvije protekle književne sezone privukle posebnu pažnju. Interesantno, oba televizijska programa dolaze iz produkcije Radio-televizije Srbije, dok je obje knjige objavila izdavačka kuća Laguna. Što se tiče televizije, radi se o žanrovski različitim programima, dok se kod knjiga u oba slučaja radi o romanima. RTS je, dakle, producirao televizijsku seriju „Kultura Srba u Hrvatskoj“ i igranu televizijsku seriju „Tvrđava“, dok je Laguna objavila romane „Duž oštrog noža leti ptica“ Tanje Stupar-Trifunović i „Karota“ Darka Tuševljakovića.
Oko serije „Kultura Srba u Hrvatskoj“ okupila se široka ekipa autora i profesionalaca od Nebojše Grujičića i Borisa Miljkovića preko Vladimira Tabaševića i Nikite Milivojevića do Đorđa Matića i Tamare Baračkov. Radi se o programu koji sjajno spaja ono po čemu je RTS (odnosno nekadašnja Televizija Beograd) poznat i modernu i savremenu formu. Kao u poetičkom motu starih časopisa ovaj program združuje „pouku i zabavu“. Gledalac će naučiti mnoge nove informacije i podatke, a vizuelno će biti izložen umjetnički relevatnom sadržaju. U skladu sa modom vremena, igrana serija „Tvrđava“ je bila popularnija. Ona na pošten način otvara problematiku novije istorije. Režiser Saša Hajduković poznat dosad prvenstveno po saradnji sa Nikolom Pejakovićem, sada je radeći po predlošku Mirka Stojkovića i Gorana Starčevića privukao ogromnu pažnju publike i stručne javnosti.
Naposljetku, kad smo kod književnosti, u fokusu su romani dvoje istaknutih pisaca praktično vršnjaka, sada već u srednjim godinama. Riječ je o Tanji Stupar-Trifunović (rođena 1977) i Darku Tuševljakoviću (rođen 1978). Oboje su formativno vezani za grad Zadar. Tanja Stupar-Trifunović je u Zadru rođena, pa je tako i živjela sve do uoči samog rata. Tuševljaković u Zadru nije rođen, rođen je u Zenici, ali je u Zadru proveo važan dio djetinjstva. Iako oboje već istaknuti i priznati, ušli su u književnost različitim „prilazima“. Stupar-Trifunović je počela kao pjesnikinja, a zatim je pisala lirske i pomalo hermetične romane. Tuševljaković je pak od početka bio dio ponešto žanrovske paradigme. Njihovi najrecentniji romani našli su se, na neki način, „na pola puta“. Stupar-Trifunović je napisala roman vjeran njenoj poetici, ali opet malo otvoreniji za širu publiku. Tuševljaković se i dalje drži žanrovske paradigme, ali se trudi i da ostvari određen artistički efekat možda i intenzivnije nego ranije. Tematski gledano, kod oboje su prisutni autobiografski elementi, pa je u geografskom (skoro geopoetičkom) smislu u ovim romanima prisutan grad Zadar, odnosno zadarski kraj.
Tanja Stupar-Trifunović je sa svojim romanom bila u užem i najužem izboru za praktično sve važne srpske književne nagrade. Darko Tuševljaković je osvojio nekoliko nagrada, pa i onu „najviđeniju“: NIN-ovu, i to jednoglasno, prvi put na taj način nakon cijelog niza godina.
Kod ruševina Narodne biblioteke, sravnjene sa zemljom 1941, postojala je donedavno Zadarska ulica. Ona se danas zove Dobrice Ćosića. Ovaj je bio blizak sa slikarima koji su se poslije Drugog svjetskog rata okupljali u Zadru. I to, između ostalog, stvara kontekst „zadarske teme“ u srpskoj književnosti.
