Kad se spomenu Okučani, većina naravno pomisli na autoput prema istoku. Neki i na nekadašnji autoput „Bratstva i jedinstva“, čija je historija danas pokrivena tipično evropski birokratski normiranom, bezimenom, ništa ne govorećom skraćenicom – E70. Kao da je kakav satiričar sa sarkastičnim smislom za humor smislio. Tu, na otprilike sto i trideset kilometara kad se krene iz Zagreba i malo iznad glavne prometnice su Okučani. Mjesto pored koga se prolazi, ali se u nj nikada ne ide. A što bi se i išlo, kad tamo ionako ničega nema, nit se (više) išta događa. Neki će se doduše sjetiti i rata, kad je ovdje počinjala „tampon zona“ i tadašnja SAO Zapadna Slavonija. Prije rata u Okučanima su Srbi bili apsolutna većina. Nakon rata više nije tako. Iako je i tu bilo užasa, naravno (šifra: „Bljesak“), moglo je biti i gore, i s narodom i preostalim „postotkom“ poslije 1995. Ali to je druga tema. Jedino, kad smo već kod maloprije spomenutog zamišljenog satiričara, tu kao da su feralovci izmislili i načelnika općine – „Aca Vidaković (HDZ)“.
Okučani kao i sva mjesta nekadašnje Vojne krajine imaju dugu i mučnu historiju, od Seobe pod patrijarhom Čarnojevićem, kad tu dolaze Srbi („Vlasi i pravoslavci“, kako se tipično ogavnom formulacijom navodi na službenim stranicama Općine). U toj dugoj povijesti srpskog naroda ovdje, bar po općim informacijama i izvorima obje strane, kao da nije ostalo nijedno važnije ime, nikakav značajniji pojedinac, netko tko se ostvario po bilo kakvom dosegu i posebnosti. Međutim nije tako. Ti isti, od svih zaboravljeni Okučani, cestovna oznaka bez daljnjeg sadržaja, rodno su mjesto jedne od najzanimljivijih pojava naše suvremene ozbiljne muzike. Tu je septembra 1900. rođen Mihailo Vukdragović, kompozitor, dirigent i kasnije nezaobilazno važan muzički urednik Radio Beograda. Zanimljiv je njegov razvoj. Pogotovo ako počnemo od najvažnije, profesionalne formacije, umjesto osnovnih biografskih crta. Iako generacijski i akademski obrazovan u praškim modernističkim, tada uveliko šenbergovski i dodekafonijom obilježenim krugovima, ovaj naš čovjek išao je, tako tipično, svojim putem, tvrdoglavo, ostajući uzdržan spram ere i tendencija rastakanja harmonijskog sistema, okrenut svome lirskom, impresionističkom ili neoromantičarskom, ponešto melankoličnom osjećaju muzike. I, iz toga dakako, vjeran svojem temelju: muzičkom naslijeđu tla s kojega je potekao. Jer, moderan ili ne, onaj tko je nosio osjećaj neprestanog rušenja i ponovnog građenja u kostima i srži, ne može prenositi ni princip umjetničkog simboličkog „rušenja“ u vlastiti izraz. Za razliku od mnogih prečanskih Srba koji su odabrali život u Matici, Vukdragović nije se „samo“ rodio ovdje. Njegova rana mladost i školovanje – sve do odlaska u tek stvorenu Čehoslovačku i Prag na konzervatorij, tad već kao građanin Kraljevine SHS – duboko su obilježeni hrvatskim prostorom i kulturom. Od istoka pa do zapada – Vukdragović je klasičnu gimnaziju pohađao u Vinkovcima, Osijeku i Varaždinu. Iz potonjeg ostao je jedan gotovo literarni prizor: u starom baroknom gradu, centru Hrvatskog zagorja, usred Velikog rata i ubilačkog pohoda K und K Monarhije na Srbiju, gimnazijalac Vukdragović uvježbava mali neformalni zbor svojih kolega – da izvedu jednu od Mokranjčevih Rukoveti. Poslije kreće opet na istok našeg dijela Carevine, u Sremske Karlovce, gdje će i završiti gimnaziju. Nakon studija i usavršavanja u Pragu, dolazi u Beograd gdje će ostati do kraja života. Interesantno: i mnogo decenija kasnije, već u starosti i nakon toliko vremena u Beogradu, u govoru mu je i dalje ostao čujan trag karakterističnog zapadnog krajiškog akcenta.
U glavnom gradu nove kraljevine, od povratka iz Praga 1927., Vukdragović niže uspjeh za uspjehom. Predaje u muzičkoj školi „Stanković“, piše zanimljive zborske komade na balkanske motive, najviše po makedonskim narodnim napjevima. Ravna prvom beogradskom izvedbom monumentalne Betovenove „Mise solemnis“. Jedan je od osnivača Simfonijskog orkestra Radio Beograda. Iz škole prelazi na Muzičku akademiju gdje je vanredni profesor. Tako dočekuje i 1941. godinu.
Za vrijeme okupacije nije radio javno, što je, uz prijateljstvo s Veljkom Petrovićem, možda doprinijelo i da neposredno nakon rata nastavi uspone u radu i u karijeri, a i po društvenoj ljestvici. Izgleda da je, po nekim svjedočenjima, i prije rata imao određene simpatije za komuniste, a u Stojadinovićevom vremenu branio kolegu muzičara, člana zabranjene KPJ, od izbacivanja s radija. Kao i mnogi Prečani, nakon oslobođenja blizak je novom uređenju, po osjećaju ako već ne po političkoj angažiranosti. Odmah po kraju rata, 1945. određen je za šefa muzičkog programa i simfonijskog orkestra Radija. Redovni profesor na akademiji postaje dvije godine kasnije, a onda i rektor. Već 1950. primljen je u SANU kao dopisni član, pa deceniju kasnije i kao redovni. Društveni uspjeh kapitalizira važnom i moćnom pozicijom – imenovan je za generalnog sekretara Saveza kompozitora Jugoslavije. Tokom duge karijere, profesionalne i društvene, dobiva najveća priznanja socijalističke epohe – Orden rada sa crvenom zastavom, Sedmojulsku i Nagradu AVNOJ-a, čak i Vukovu. Pisao je nova djela i u visokoj dobi, a spadao je i u malu grupu skladatelja koji se bave i muzičkom kritikom. Mihailo Vukdragović živio je dug i ispunjen život. Umro je u martu 1986., prije ravno četrdeset godina. Po njemu danas nosi ime muzička škola u Šapcu.
Vukdragović je bio konzervativac u muzičkom smislu, anti-avangardist. Ali muziku koju je stvarno volio, onaj dio kanona koji mu je bio blizak, volio je bez ostatka. Našem narodnom nasljeđu bio je i kao klasičar bezuvjetno odan. U tom smislu, a šire i u pogledu pripadnosti, moguće je da najbolju metaforu ovog kvalitetnog kompozitora i muzičara čine naslovi dva njegova djela: kantata „Srbija“ i kantata „Slavonija“.
Prošao sam nedavno kroz Okučane. Kroz mjesto i okolna sela vozio me tamošnji sveštenik, simpatičan narodski čovjek. Objašnjava mi prilike, priča o tom kraju i prošlosti Okučana. Pitam ga zna li za Vukdragovića. „Kako? Vuk..?“ Vukdragović, Mihailo, kažem. Kompozitor, dirigent. Odavde je.
„Nikad čuo“, vrti glavom.
