Hrvatska politika i generalna javnost razvili su široki dijapazon metoda zavaravanja i samozavaravanja zbog različitih društvenih, ekonomskih i psiholoških potreba. Na taj način mogla bi se opisati vijest koja je ovih dana prozujala eterom o tome da je porastao broj stanovnika Hrvatske. Tinta na internetskoj obavijesti Državnog zavoda za statistiku (DSZ) još se nije ni osušila, a već su počele medijske konfabulacije i mentalne gimnastike korisnika društvenih mreža. Na TikToku iskače video, svira epska glazba, vijore se srednjovjekovne hrvatske zastave, a na ekranu nova vijest: „Hrvatska ima više stanovnika nego lani.“ Komentari pršte: „Eto, tko kaže da nas nema! Hrvatska raste!“ Da ne znamo o čemu se radi, pomislili bi na iznenadni bejbi bum, da su se sela odjednom napunila djecom ili da su svi gastarbajteri iz Njemačke i Irske spakirali kofere i vratili se kući.
Istina je, naravno, puno drugačija. DZS javlja da Hrvatska sredinom prošle godine broji 3.866.233 stanovnika – 6.547 više nego godinu ranije. Rast od 0,2 posto. Na papiru izgleda kao mala revolucija: desetljećima smo u minusu, a sad – eto, plus. Samo, problem je što se taj plus ne može objasniti nikakvim domaćim trendom. Prirodni prirast već je desetljećima u slobodnom padu: 2023. rođeno je jedva 33.900 djece, a umrlo više od 53.000 ljudi. Minus od gotovo 20 tisuća svake godine. Povratak iseljenih? Nema dokaza. Da ga ima, osjetili bismo ga na školskim upisima, u ambulantama i na tržnicama. Pa tko je onda „napunio“ Hrvatsku? Odgovor se vidi čim se zaviri u brojke o radnim dozvolama. Prošle godine MUP ih je izdao više od 172 tisuće. Godinu ranije 125 tisuća. A prije desetak godina jedva 15 tisuća. Najviše Nepalcima, Indijcima, Filipincima, Bangladešanima… Ljudi koji su došli raditi na gradilištima, u turizmu, ugostiteljstvu, logistici. I sve više njih ostaje dulje od sezone. Statistički gledano – oni su stanovnici. I tu leži objašnjenje čudesnog „rasta“.
Metodologija DZS-a sama po sebi nije sporna. Oduvijek se računaju svi s prebivalištem ili stalnim boravkom. Ali prvi put imamo situaciju da masovni priljev stranih radnika proizvodi iskrivljenu sliku: ukupna brojka raste iako domaća populacija ubrzano nestaje. Ranije se taj efekt nije vidio jer je stranaca bilo premalo. Danas ih je dovoljno da zamute cijelu demografsku sliku.
U medijima se iz nepoznatih razloga profilira zaključak da se situacija popravlja, da nismo baš u takvom demografskom ponoru. Naslovi zvuče kao da smo konačno zaustavili pad. Društvene mreže otišle su korak dalje: vijest se dijeli u domoljubnom tonu, s himničnom glazbom i starim zastavama, kao dokaz da Hrvatska raste. Izgleda da su mnogi suhoparnu statističku vijest DZS-a shvatili doslovno, pa su u domoljubnom zanosu požurili proslaviti demografski procvat Hrvatske. Činjenica da nitko nije napravio preveliku dramu oko takve interpretacije brojki ukazuje na to da se Hrvatska polako navikava na novu stvarnost, stvarnost u kojoj je bitno koliko Hrvatska ima poreznih obveznika, a ne Hrvata ili domicilnih stanovnika. Hrvatska u ovom trenutku ima i savršenu, pragmatičnu vladu za takvo viđenje stvarnosti. Hrvatskoj vladi apsolutno je svejedno tko su novi stanovnici Hrvatske, dok god se puni porezni i mirovinski sustav nužni za održavanje socijalnog mira. U ovom trenutku teško je reći je li Hrvatska, kao i ostatak Europe, prihvatila svoju sudbinu useljeničke zemlje ili je još u fazi friziranja podataka s ciljem stvaranja dojma da se Hrvatska demografski oporavlja. U svakom slučaju demografski bezdan koji je nastao i jača iz godine u godinu bit će nemoguće ignorirati u sljedećim desetljećima. Ako se postojeći trendovi nastave, a nema razloga da se ne nastave, Hrvatska će samo na razlici između umrlih i rođenih u sljedećih 20 godina izgubiti između 300 i 400 tisuća stanovnika. Svi oni morat će biti zamijenjeni strancima kako se mirovinski sustav ne bi urušio.
Na kraju, vijest o „rastu“ Hrvatske zapravo je podsjetnik kako se lako zavarati brojkama kada one idu na ruku željenoj slici. Istina je da domaće stanovništvo i dalje ubrzano nestaje, a statistički plus stvaraju strani radnici koji dolaze zbog posla, a ne zbog nekog novog demografskog zamaha. U tome nema ništa sporno, sve dok se to jasno kaže. Ono što može biti opasno jest da se iz te prividne ravnoteže izvlače pogrešni zaključci i da se pravi problem gura pod tepih. Jer koliko god imigracija mogla biti prilika, bez jasne strategije i iskrenog suočavanja s demografskim padom, ona neće donijeti dugoročno rješenje za očuvanje društvene stabilnosti i održiv razvoj zemlje.
