Na prvi pogled, čini se da je Hrvatska posljednjih godina doživjela pravu eksploziju desnice. Fenomen Marka Perkovića Tompsona, s koncertima na kojima se u prvim redovima vijore zastave s povijesno kompromitiranim simbolima, na tisuće mladih u crnim majicama, skandiranje stihova koji glorificiraju poražene ideologije – sve to ostavlja dojam društva koje je kliznulo duboko u desni spektar. U zraku je, barem na razini ulične i stadionske kulture, prisutna atmosfera nekada rezervirana za marginalne skupine: povici, ikonografija, rituali zajedništva oko mitske vizije Hrvatske iz prošlih vremena. Na tribinama, glazbenim manifestacijama, pa i na društvenim mrežama, desnica djeluje masovno, energično i neupitno dominantno.

Međutim, kada se pogleda politička scena, ta energija kao da isparava. Stranke koje nominalno zastupaju te svjetonazore – Domovinski pokret, Most, razni manji akteri – bilježe mizerne rezultate u istraživanjima javnog mnijenja. Jedva prelaze izborni prag, često se vrte oko nekoliko postotaka podrške, bez stvarne šanse da postanu ključni igrači. Čak ni pokušaji pojedinaca, poput Mire Bulja, da se pozicioniraju kao politički pokrovitelji tih masovnih okupljanja ljubitelja Tompsona, navijača i ostalih pripadnika desnog kulturnog kruga, ne daju rezultate. Bulj, iako energičan i glasan, ostaje politički ograničen na svoj lokalni bazen, bez stvarnog nacionalnog dosega.

To otvara pitanje: gdje nestaje ta masa kada dođe vrijeme za izbore? Odgovor je, čini se, jednostavan i neugodan za sve koji sanjaju o političkom kapitaliziranju ekstremne desnice: većina tih ljudi glasa za HDZ ili uopće ne glasa. HDZ, unatoč tome što je u osnovi stranka političkog centra s pragmatičnim pristupom vlasti, već desetljećima uspješno integrira i neutralizira desno krilo biračkog tijela. Oni koji na koncertima urlaju stihove o „svetoj zemlji Hrvatskoj“ ili na tribinama mašu zastavama NDH, u izbornoj kabini vrlo često zaokruže opciju koja im jamči stabilnost, poznat sustav i – što je možda presudno – ekonomski okvir koji im omogućuje životni komfor.

Ovdje se otkriva ključna kontradikcija suvremene hrvatske desnice: ideologija je postala hobi, a ne politički program. Ljude ne zanimaju teme koje otvara radikalna desnica: službena revizija povijesti u udžbenicima, rehabilitacija ustaštva, borba protiv migranata i stranih radnika,… barem ne u onoj mjeri da bi za njih dali svoj glas. Takvi sadržaji funkcioniraju kao emocionalni ventil: nešto o čemu se može maštati, skandirati i pjevati, ali što se ne doživljava kao plan za upravljanje državom. Koncerti i navijački rituali služe da se ispušu frustracije i da se potvrdi identitet, no većina nakon toga nastavlja živjeti unutar HDZ-ovog modela države.

A taj model je vrlo jasan: Hrvatska kao zemlja turizma i europskih fondova, zemlja prenamijenjenih zemljišta i apartmanizacije, u kojoj će se graditi stanovi za strance i vikendice za bogate penzionere iz sjeverne Europe. Zemlja u kojoj će prljave i potplaćene poslove obavljati radnici iz Nepala, Bangladeša ili Filipina, dok će Hrvati tri mjeseca godišnje raditi u špici sezone i ostatak godine provoditi u polupenzionerskom ritmu, oslanjajući se na sezonsku zaradu i socijalne transfere. To je ponuda koju HDZ, kroz desetljeća na vlasti, dosljedno komunicira i provodi.

Istraživanja javnog mnijenja jasno pokazuju da niti jedan politički cilj koji se može čuti u Tompsonovim pjesmama, od ideje o „Hrvatskoj bez stranaca“ do mitologizirane slike prošlosti, ne dobiva značajnu podršku na izborima. Veliki dio hrvatskog društva može deklarativno podržavati ideje poraženog ustaškog pokreta, ali ih ne smatra prioritetima u političkom životu. Kada se važe između ekonomskog statusa kvo i ideološke radikalizacije, većina bira stabilnost.

Zbog toga je trenutak za zabrinutost možda još uvijek ispred nas. Danas ekstremna desnica funkcionira kao folklor, nešto što puni stadione i koncertne prostore, ali ne i saborske klupe. Prava opasnost nastat će kada HDZ-ov ekonomski model, izgrađen na turizmu, EU fondovima i apartmanizaciji, neizbježno počne pucati pod vlastitom težinom. Kada prestane dotok europskog novca, kada turizam doživi udar zbog globalnih kriza ili klimatskih promjena, tada će nestati i taj komfor koji sada uspješno neutralizira političku radikalizaciju.

A tada će masa koja danas pjeva „Ako ne znaš što je bilo“ možda početi pjevati „Ako ne znaš što će biti“ i tada će se ideologija s koncerata preliti u stvarnu političku sferu, tražeći rješenja ne u pragmatičnom centru, nego u ekstremima.